Uvod
Potaknuta banaliziranjem značajnih događaja iz hrvatske povijesti od strane nekih tzv. hrvatskih portala ponovno podsjećam na dan 31.listopada 1918.godine, kada su se zavijorile hrvatske zastave na brodovima Hrvatske mornarice u pulskoj luci i iz tisuću grla hrvatskih mornara zaorila hrvatska himna „Lijepa naša …“
Podsjećam na časno i plemenito ponašanje hrvatskog kontraadmirala Janka pl. Vukovića Potkapelskog za kojeg je sam podmorničar- diverzant napisao:“ …ratnog protivnika koji mi, umirući, ostavi nezaboravan primjer plemenite ljudskosti“
Takvi hrvatski velikani nisu zaslužili samo par rečenica, nego opširno uvažavanje i podsjećanje na događaje koji su bitni u hrvatskoj povijesti.
Na Mornaričkom spomen groblju u Puli nalazi se crkvica svetog Nikole, zaštitnika pomoraca. Na njenom zidu su dvije spomen ploče posvećene Janku pl. Vukoviću Potkapelskom. Jedna je replika spomen-ploče Janku Vukoviću-Podkapelskom, a original se nalazi u Vojnom muzeju u Beču, dok je drugu postavilo društvo Viribus unitis iz Pule. Naime tijelo Janka pl. Vuković- Potkapelskog nikada nije pronađeno.
Viribus unitis, latinski: „s ujedinjenim snagama”– geslo cara Franje Josipa I. –
U jesen 1918. godine, car Karlo I. Austro-Ugarske monarhije odlučio se za mirno razdruživanje zemalja unutar monarhije pa je novonastaloj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba odlučio prepustiti cjelokupnu vojnu i trgovačku flotu te sve pomorske baze Monarhije. 6. listopada 1918. u Zagrebu je utemeljeno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. 29. listopada 1918. Narodno vijeće je prekinulo sve političke i diplomatske veze između Hrvatske i Austrije i isto tako između Hrvatske i Mađarske. Nakon toga Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina postale su ujedinjene sa Srbijom u državi SHS.
A zašto u pulskoj luci?
Prihvaćajući prijedlog admirala Dahlerupa, bečki je dvor 1853. proglasio Pulu
za “Zentralkriegshafen”, glavnu ratnu luku austrijske ratne mornarice
Pulska luka je postala veliko gradilište – poduzeta su obimna znanstvena
istraživanja mora i morskog dna te klimatskih prilika, što je pridonijelo da njen izgled ubrzo poprimi moderne konture.
Prema već razrađenom Möeringovom planu iz 1852., izgrađene su vojarne,
ustanove, zavodi, skladišta, stanovi i vile, bilo je sve više modernih brodova na
sidrištu, a stvarale su se i podmornička i zrakoplovna baza. Pula je postajala jednom od svjetski poznatih pomorskih baza i tvrđava, a Austro-Ugarska velikom pomorskom silom.
Polaganje kamena temeljca za pulski K. u. K. See-Arsenal, jedan od najvećih u
Europi, održano je 9. prosinca 1856. na malom otoku u zaljevu, zvanom Olivieninsel,
Scoglio Olivi, odnosno Uljanik, uz nazočnost cara Franjo Josip I. i carice Elizabeta I.
Grad je dobio novi vodovod, plinovod, struju, električni tramvaj, kazalište i
brojna kina i postao je mjesto europskih i svjetskih manira, ugodno za život.
Obližnje je Brijune Karl Kupelwieser hortikulturno uredio, izgradio hotele i pretvorio ih u gospodski turistički raj, omogućivši time boravak ne samo najelitnijeg austrougarskog, već i europskog jet-seta.
Neposredno prije početka Prvog svjetskog rata ratna mornarica je predstavljala
pomorsku silu zavidne snage, a svi brodovi flote bili su novi, izgrađeni u 20. stoljeću.
Mirna primopredaja K.u.K.mornarice
Kralj Karlo I predao je dekretom cijelu ratnu i trgovačku flotu sa svim lukama, arsenalima i obalnim utvrđenjima, Narodnom vijeću SHS-a. Prema njegovoj želji, primopredaja je počela točno 31.listopada 1918. u 17 sati na bojnom brodu Viribus Unitis, najvećem i najljepšem brodu čitave flote. Tada je za vrijeme ceremonije primopredaje i smjene zapovjedništva po posljednji put u Pulskoj luci na tome brodu svirala carska himna „Gott erhalte Franz den Kaiser“ dok se crveno-bijela Austro-Ugarska zastava spuštala s jarbola i podizala Hrvatska trobojnica uz „Lijepu Našu“.
Dok su Hrvati pjevali, Mađari, Nijemci, Austrijanci i mnogi drugi žurno su se iskrcavali s brodova smatrajući da je i za njih došao kraj rata. U Pulskoj luci i na brodovima ostali su samo hrvatski, slovenski te češki mornari. Dok je svirala hrvatska himna na jarbolima brodova zavijorile su se Hrvatske zastave. Tim svečanim aktom mornarica je prešla u vlasništvo Države Slovenaca Hrvata i Srba. Tom su događaju nazočili i članovi Mjesnog odbora Narodnog vijeća iz Pule. Nakon toga se iz tisuća grla hrvatskih mornara zaorila hrvatska himna ‘Lijepa naša’.
Prema imenovanju Narodnog vijeća SHS zapovjedništvo nad cjelokupnom flotom kao prvi zapovjednik mornarice Države SHS preuzeo je Janko pl. Vuković Jezeranski-Podkapelski. Postavljen je za zapovjednika bojnog broda Viribus Unitis, admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne mornarice. Time je postao prvi Hrvat kontraadmiral u povijesti a čin mu je dodijelio član Narodnog vijeća Ante Tresić Pavičić.
Kontraadmiral Janko pl. Vuković Podkapelski rodio se 27. rujna 1871. u Jezeranama u Lici. U Rijeci je završio vojnopomorsku akademiju, a kao kadet na brodu Fažana oplovio je sva svjetska mora. U čin kapetana bojnoga broda promaknut je 1915. i imenovan zapovjednikom broda Babenberg te potom krstarice Admiral Spaun .U Prvom svjetskom ratu odlikovan je za zasluge zbog potapanja talijanskog razarača Turbine. Od ostalih ratnih akcija u kojima je Vuković sudjelovao vrijedno je spomenuti bitku kod Pelagosa u kojoj su potopljena tri broda iz združene englesko-francuske flote te zauzimanje Palagruže koju su okupirali Talijani U ožujku 1918. preuzeo je zapovjedništvo nad zastavnim brodom Viribus Unitis, admiralskog i zapovjedničkog broda cjelokupne austrougarske mornarice. Zapovijedao je tijekom priprema prepadne operacije na Otrant pri čemu je odlikovan Željeznim križem.
Međutim Talijani su već imali plan uništavanja najvećih bojnih brodova austro-ugarske flote (Viribus Unitis i još 2 iz njegove serije) već je bio u punoj provedbi. Treći, SMS Szent István je potopljen od strane Talijanskih torpednih čamaca dok je plovio prema Otrantskim vratima. ( sagrađen u Rijeci.) Ti brodovi su Talijanima bili trn u oku zbog snage njihovih 12 topova od 305 mm. Stajali su na putu njihovoj želji da ovladaju Istrom i dobrim dijelom naše obale.[1]
Radio stanice s velikih brodova u pulskoj luci 31. listopada 1918. od zore do mraka odašilju u svijet vijest da je sveukupno ratno brodovlje Austro-Ugarske ratne mornarice u rukama nove Države SHS.
Prema zapisu talijanskog kontraadmirala Silvia Salza, talijanska mornarica vijest je zaprimila u 21 sat navečer, a u 21.52 i vijest da je na admiralskom brodu “Viribus unitis” podignuta hrvatska zastava.
Reakcija stožera talijanske flote bila je da se hitno pošalje torpiljarka 65 P.N. sa posebnom zadaćom -potopiti “Viribus unitis”.
Odabrana su dvojica diverzanata: Raffaele Paolucci i Raffaele Rosseti.
U međuvremenu je u Puli, u zapovjedništvu stare flote ustrojeno novo, na ulicama je narod već počeo slaviti. Međutim, časnicima u zapovjedništvu i izaslanicima Narodnog vijeća još nije bilo do slavlja, svjesni kritične situacije
Plan i sredstvo napada na naše brodove osmislio je sanitetski poručnik Raffaele Paolucci u suradnji s strojarskim inženjerom Raffaelom Rossettiem koji je od početka rata radio na izgradnji jednog bojnog sredstva tzv. „ljudskog torpeda“ koje bi mu omogućio da se probije u luku Pula s ciljem potapanja neprijateljskih brodova. Nakon višemjesečnih priprema, talijanski torpedni čamac MAS 95 udaljen nekoliko milja od luke Pula poslao je smione diverzante Rossettija i Paullucija na njihovom jahaćem torpedu u luku. Na torpedu su prevožene dvije diverzantske mine priljepci Mignatta s 200 kg eksploziva svaka, za postavljanje na podvodnom dijelu broda.Diverzanti Rossetti i Paolucci su se lako probili do sidrišta u luci uz pomoć talijanskih agenata iz Pule, ali i uz veliku dozu sreće jer su te kobne noći zbog slavlja patrole na ulazu u bazu bile gotovo nikakve, a brodovi osvijetljeni. Dvojac je jašući na torpedu prošao kroz sve položene mreže i druge zapreke postavljene na ulazu u luku i prije svitanja između mnogih brodskih svjetala odabrali su najveći od usidrenih brodova za koji su se odlučili da im bude cilj.
Oko 5 sati 1. studenog 1918., tek što je svanulo oblačno i tmurno jutro, diverzanti su uočeni s broda i ukrcani u brodski čamac. Prije toga su uspjeli postaviti jednu minu na podvodni dio admiralskog broda i napustiti svoje torpedo. Na brodu su brodskim časnicima i admiralu ispričali sve. Rekli su da je mina tempirana na eksploziju koja bi trebala biti u 6:30. Admiral Vuković je naredio posadi da napusti brod. Iako se posada htjela obračunati s diverzantima, admiral to nije dozvolio već je naredio da se diverzanti prebace na sestrinski brod Tegetoff koji je bio usidren u neposrednoj blizini.
U 6:44 sati strahovita eksplozija je uslijedila ispod broda. Brodovi klase Tegetoff kojoj je pripadao i Viribus Unitis imali su nedovoljnu zaštitu od podvodnih udara. Nejasno je jesu li vodonepropusne pregrade Viribusa Unitisa tog kobnog dana bile spuštene (neki izvori kažu da jesu, a drugi da nisu). Može se pretpostaviti da je tom propustu kumovala sveopća gužva i strka, ali i alkohol budući da su mornari slavili primopredaju. Zbog velike štete na trupu, brodske crpke bile su nemoćne. Brod je počeo brzo tonuti naginjući se na desni bok.
Oko 7 sati 1. studenog 1918. admiralski bojni brod Viribus Unitis, 152 m dug i 21.000 tona težak s Hrvatskom zastavom na jarbolu prevrnuo se i potonuo. S Virbusom Unitisom poginulo je između 300-400 članova posade, od kojih su većina bili Hrvati, zajedno s Admiralom Vukovićem, koji je bio zapovjednik Hrvatske ratne mornarice nepunih 14 sati. Zadnji put je viđen kako u kritičnom momentu agonije svog broda stoji dostojanstveno na krmi i mirno čeka neizbježni kraj tog lijepog i moćnog broda.
Četiri dana poslije, talijanske trupe su ušle u Pulu ne čekajući potpisivanje Rapallskog sporazuma (Francuska i Engleska obećale su Talijanima Istru, Londonskim sporazumom 1915.godine) Talijani su ubrzo brod razrezali i rastopili, a pojedini dijelovi odneseni u Italiju kao ratni plijen. Tako se dio pramca nalazi u Pomorskom muzeju u Veneciji, a sidra su u Rimu ispred Ministarstva obrane! Riječ je o jednom od najvećih brodova tadašnje austro-ugarske mornarice koji je imao i do 1100 članova posade.
Diverzanti Talijanske ratne mornarice R. Rossetti i R. Paolucci koje je admiral Vuković poštedio, iako ih je imao puno pravo smaknuti na licu mjesta, vratili su se u Italiju gdje su dočekani kao nacionalni heroji. Pored ostalih počasti dobili su najviša vojna odličja kao i po 650.000 lira novčane nagrade. Saznavši za teško financijsko stanje, obitelji pok. Janka Pl. Vukovića, donirali su svoj novac u fond pomoći obitelji, što je njegovom sinu omogućilo studij medicine, koji je uspješno završio.
Tako su se na viteški način odužili za svoje živote, koje je upravo Janko Pl. Vuković poštedio.
Nekoliko godina kasnije Raffaelo Rosetti, napisao je priču “Contro la Viribus unitis ” sa ovim uvodnim riječima:
“Posvećujem ove stranice uspomeni Janka Vukovića pl. Potkapelskoga, kapetana bojnog broda Carske i kraljevske Austro-Ugarske ratne mornarice, posljednjeg zapovjednika broda ”Viribus unitis“, ratnog protivnika koji mi, umirući, ostavi nezaboravan primjer plemenite ljudskosti. Neka vrijedi spomen da se napišu nedostojne Njega ove stranice istine i gorčine.”
Činjenica da je Rosetti naveo staru dužnost i čin Janka Vukovića Potkapelskog samo pokazuje koliko ga je zapravo mučila spoznaja da je ubio mornare koji s njegovom državom više nisu bili u ratu i čiji ih je zapovjednik, admiral, posramio svojom plemenitošću.
Zanimljivo je napomenuti, kako navode engleski izvori, kako su kasnije srpski lobiji nastojali preinačiti same događaje dajući im drugo značenje. Oni su odmah nakon uspostave Kraljevine SHS-a, ovaj put Srba, Hrvata i Slovenaca, mijenjali činjenice govoreći kako su posade, nakon skidanja austrougarskog stijega, klicale imenu Jugoslavija, te da je flota koja je predata od austrijskog cara Karla I bila jugoslavenska.
1.prosinca 1918. proglašeno je osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uz velikodušnu podršku zemalja koje su diktirale novi “versailleski” poredak u Europi. Beogradska vlada ubrzo je ukinula Sabor što je bio presedan u hrvatskoj političkoj povijesti. Jedino za vrijeme prve Jugoslavije Sabor nije zasjedao. Hrvatskoj je oduzet prostor Boke kotorske i dio Srijema, a vrlo nepovoljnim Rapallskim ugovorom, sklopljenim 12. studenoga 1920., kraljevska je vlada pristala na “gentlemenski” dogovor velikih europskih sila: Italiji je pripala Istra, otoci Cres, Lošinj i Lastovo te Zadar.
Talijani su preuzeli civilnu upravu i vlast dvije godine prije Rapalskog ugovora
Talijani su preuzeli civilnu upravu, a prvi je proglas bio tiskan na talijanskom i hrvatskom jeziku Mirnim prijelazom austrougarske flote, pomorske tvrđave i glavne pomorske baze u Puli koncem 1918. pod vlast Narodnog vijeća iz Zagreba, status najvećeg istarskog grada ipak nije definitivno riješen. Za konferencijskim stolom Vrhovnog ratnog savjeta Antante, pobjednice u ratu, u Versaillesu je, prema Mornaričkom glasniku, 31. listopada sastavljen i prihvaćen tekst ugovora o primirju. Opunomoćeni izaslanici austrougarskog zapovjedništva potpisali su ga 3. studenog u Padovi, sjedištu Vrhovnog zapovjedništva Italije. Pritom je talijanskoj strani, kao članu Antante, pošlo za rukom da u tekst ugovora uđe odredba o demarkacijskoj crti do koje će se austrougarske snage morati povući, a koja se poklapala s onom zadanom u tajnom Londonskom ugovoru iz 1915., što je imalo velike posljedice za Istru.
Potpisavši ugovor o primirju u ime saveznika, talijansko je zapovjedništvo smišljeno i planski pristupilo okupaciji područja što ga je Austro-Ugarska po ugovoru morala napustiti.
Talijani su požurili da osiguraju svoje interese pa su i prije no što je primirje stupilo na snagu ušli u Trst, Lastovo, Mali Lošinj i Zadar, a kontraadmiral Metod Koch, novi lučki admiral u Puli, bio je potpuno iznenađen kada je 5. studenog oko podne primio telegram talijanskog admirala Umberta Cagnija, kojim je tražio da se jednom odredu brodova omogući slobodan prolaz kroz Fažanski kanal i pristajanje u Puli. Malo zatim motornim je čamcem stigao načelnik stožera admirala Cagnija i rekao Kochu da se odredi talijanskog mornaričkog pješaštva iskrcavaju kod Fažane da bi ušli u grad s kopna te da se ona sa svim postrojenjima i brodovima mora predati.
Unatoč Kochovim protestima, nakon što su uklonjene barikade u luku je uplovio talijanski zapovjedni brod “Amiraglio di Saint Bon”, a u grad je ušao odred od 2.000 vojnika, ispred kojeg je svirao češki vojni orkestar.
Na žalost hrvatskog dijela stanovništva Pule, građani talijanske narodnosti su, prema Gorlatu, isticali “trikoloru”, zasipali cvijećem i oduševljeno pozdravljali pripadnike talijanske vojske koji su marširali ispod Slavoluka Sergijevaca i Trgom Portarata.
Talijani su odmah preuzeli i civilnu upravu, a prvi proglas izdan je na talijanskom i hrvatskom jeziku, no bio je i posljednji dvojezični. Već je 7. studenog Cagni objavio da je okupirao tvrđavu i Luku Pula na osnovi odredaba Ugovora o primirju, a dva dana kasnije naredio je raspuštanje mornarskih vijeća na brodovima pod hrvatskom zastavom. Za to su vrijeme talijanski vojnici ulazili u grad i zaposjedali vojarne, a na brodovima su podizali svoje zastave.
U međuvremenu je, prema J. Vasiljeviću, 14. studenog održan sastanak na talijanskoj krstarici “Pisa”, kojem su uz Cagnija prisustvovali francuski kontraadmiral Fatou i britanski komodor Kelley, kada je analiziran tijek provedbe ugovora o primirju s Austro-Ugarskom. Sutradan je protokol sa sastanka predan kontradmiralu Kochu, a u njemu je, uz ostalo, stajalo da svi vojnici i mornari pripadnici Narodnog vijeća SHS iz Zagreba moraju do 20. studenog napustiti Pulu, izuzev rođenih Istrana.
Posljednja hrvatska zastava, ona na jahti “Lakroma”, spuštena je 4. studenog 1918., a četiri dana kasnije grad je napustio i kontraadmiral Metod Koch, zapovjednik svih mornaričkih ustanova i brodova u Puli tijekom šestodnevne vlasti Narodnog vijeća države SHS.
Zaključak
“Tako je prva Hrvatska ratna mornarica nastala na ostacima Austrougarske flote živjela u jednom prijelaznom razdoblju svega nekoliko dana da bi prešla pod vlast druge monarhije.Preuzimanje flote od Austrougarske ratne mornarice 31. listopada 1918. i dizanje hrvatskog stijega uz sviranje ‘Lijepe naše’ je nesumnjivo vrlo važan događaj u pomorskoj prošlosti Hrvatske. On je zasigurno nepotrebno i neopravdano gurnut na marginu povijesnih događanja. Ovo se još može shvatiti za vrijeme postojanja Jugoslavije s bilo kojim prefiksom, ali sada u nezavisnoj Republici Hrvatskoj došlo je vrijeme da se razmisli što učiniti da događaj postane prezentan i sastavni dio naše pomorske kulture i udžbeničke literature.
Kako ovaj dan usprkos tomu zavrjeđuje najveću pozornost, ne bi ga se nikako smjelo zaboraviti i prepustiti samo povjesničarima i poklonicima povijesne baštine.
Postavlja se pitanje može li jarbol sličan jarbolu ‘Viribusa’ biti postavljen u ratnoj luci Lora kao službeni jarbol na kojem će se svaki dan podizati hrvatska zastava kao svakodnevno događanje? Ako je novac problem, a jest, to ne znači da ideju treba odbaciti, tim više što se radi o jarbolu simbolu, koji je uz to prilično jednostavan za rekonstrukciju.” Stjepan Bernadić Kula, dipl. ing. kapetan bojnog broda u mirovini.
Lili Benčik/hrvatskepravice
[1] https://www.scribd.com/document/64161260/Zbornik-Iz-Povjesti-Pulske-Luke
Leave a Comment