By Preminuo je (16.8. 2023.) Đuro Perica, jedan od istaknutijih žrtava komunističkog sustava i jedan od onih koji su bili među prvima kad se stvarala hrvatska država, s prvim hrvatskim predsjednikom i utemeljiteljem RH dr. Franjom Tuđmanom. Bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru. Međutim, još u listopadu 1989. godine služio je zatvorsku kaznu u jednom od najnehumanijih Titovih zatvora u Europi – Staroj Gradiški, koji je djelovao i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata!
Perica je u velikom montiranom političkom procesu prošao najveće strahote, bio je mučen možda čak i gore od nekih naših ratnih neprijatelja. Na njemu su se „humani“ istražitelji iživljavali kao da je lutka, a ne čovjek. Pod njihovim odvratnim metodama morao je priznati da je „neprijatelj“, a kao takakv je i osuđen na – najtežu kaznu! Slao je žalbe na razne adrese, skretao pozornost na svoj slučaj, tražio da se ispravi sudska zabluda, ali svi su ostajali nijemi. Kako prema njemu, tako i prema brojinim drugim nevino uhićenim Hrvatima. Rođen je 1941. u Nijemcima (općina Vinkovci), a diplomirao u Zagrebu na Fakultetu poljoprivrednih znanosti. Osuđen je s još petoricom tada mladih hrvatskih intelektualaca na smrtnu kaznu. Dio onog što je proživo u logoru Stara Gradiška opisao je kroz stihove i u svojoj prvoj zbirci pjesama „Žar na dlanu“.
Ovo je jedan od mojih relativno čestih razgovora s ovim istinskim domoljubom i važnim sudionikom u procesu osamostaljivanja Hrvatske, s čovjekom koji ne smije ostati zaboravljen.
Kad sam ga, prije svega, pitao –Koliko je godina proveli u zatvoru?, odgovorio je:
Četrnaest godina i pet dana!
Kako je glasila Vaša presuda?
Prvobitno sam osuđen na smrtnu kaznu! Bio sam kriv po članu 113, a i 11 stav 2. To su najteži članovi u bivšem Krivičnom zakonu, po političkoj glavi. Po oba sam dobio maksimalne kazne.
Zbog čega ste osuđeni?
Osuđen sam zbog udruživanja u neprijateljsku organizaciju, te zbog izvršenja terorističkog čina. Naravno, sve je bilo montirano, osuđen sam – nevin!
Kako ste doživljeli te sulude komunističke procese?
Pa, u vrijeme kad sam bio uhapšen i stavljen pod istragu ništa nisam razumio, naprosto mi nije bilo jasno da je nešto takvoga moguće, pogotovo u zemlji koja je sebe predstavljala demokratskom i humanom i čelnom u nesvrstanom pokretu. Tada su u nas mnogi iz vrhovništva govorili da se nalazimo u naj, naj zemlji u kojoj cvjeta pravda, sloboda… S druge strane ono što sam doživio bila je čista suprotnost, bilo je tamnije od Hitlerovog mraka.
Da li je u tim procesima bilo išta istinitog, jesu li Vas osudili bar za nešto što se doista skrivili?
Sve je bilo laž, ništa nije bila istina! Jedino je točno bilo da sam se poznavao sa prvo i drugooptuženima: Milošom Tvrtkom i Antunom Cinkom. Tvrtko mi je kolega sa studija, sa fakulteta poljoprivrede, a Cinka znam iz gimnazije u Vinkovcima.
Gdje ste bili zaposleni prije hapšenja?
Bio sam zaposlen u Pošti u Branimirovoj ulici u Zagrebu.
U kojim ste sve zatvorima bili?
Bio sam u Istražnom zatvoru u Petrinjskoj ulici u Zagrebu dok sam kaznu u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški.
Poznato je da ste osuđeni 18. lipnja 1976. godine. Kako ste se osjećali kad je sudac čitajući presudu naglasio da ste osuđeni – na smrt! To mora da je neopisivo, pogotovo kad ste nevini?
Ja sam se vjerujte – nasmijao. Znao sam s kim imam posla, shvatio sam da su sve to politički idioti! Još jedan idiotizam samo me uveseljavao.
Stvarno ste ostali ravnodušni?
Iskreno vam kažem. To što sam doživio pod istragom to opisuju pisci užasa i strave. Tada sam stvarno shvatio da drugačije ni ne može biti, da me ovi krvnici doslovce žele uništiti. Moja presuda bila je vrhunska ljudska glupost!
Kako ste doživljeli tu istragu?
Gledajte, kad je čovjek u istrazi on još uvijek nije kriv, nije osuđen… Da su oni obavljali istragu na zakonom zasnovanim metodama, ja kod njih ne bi bio ni mjesec dana. Međutim, njima nije bio cilj da na taj način vode istragu, njima je bio cilj da iznađu žrtve za montirane političke procese. Morate znati da se to odvijalo poslije poznatih događaja u Hrvatskoj, poslije tzv. maspoka, poslije smjenjivanja vlasti, kad je ona tvrda, ortodoksna komunistička linija uzela konce u svoje ruke, kada su svi oni koji su iole demokratski, slobodarski razmišljali maknuti sa političke scene, pa i unutar samih redova Komunističke partije. O svojim mukama u istrazi i na izdržavanju kazne napisao sam i knjigu pjesama – „Žar na dlanu“. U ovim pjesmama vide se moje muke, ali i onih koji su bili sa mnom. Metode su nad svima manje-više bile iste.
Kako su Vas mučili u istrazi?
Čitavo vrijeme, kao i ostali politički zatvorenici, po tradiciji staljinističkih čistki, proveo sam u samnici, u izloaciji. Bio sam u Petrinjskoj 18, u ćeliji gdje je bio gol beton, gdje nije bilo ničega. Tri jelove daske služile su kao ležaj, a sijalica od 25 svijeća gorjela je non-stop, permanentno i po danu i po noći! U početku su me psihički maltretirali. Najprije je došao jedan i objasnio mi zašto bih ja navodno trebao biti kriv, a potom je došao drugi i rekao neka priznam priču njegovog kolege – istražitelja. Oni su od mene tražili da priznam nešto što nije moje, što su sami izmislili. Kako ništa nisam želio priznati eskalacija je rasla iz mjeseca u mjesec. Kasnije su sve više postajali nervotni, tim više što čela i fizička šikaniranja i to na najgori način, od onih jednostavnih šamara, udarcem nogom u genitalije, slabile itd., do vezanja lisicama za stolice i stolove, upotrebljvanja električne palice, pa su mi pržili genitalije, vratne žile, puštali električne impulse na srce… Sama pomisao na to – užasna je.
Što su ti monstrumi konkretno tražili da priznate?
Oni su tražili da priznam nekakvu nebulozu o postojanju nekakve tajne hrvatske armije, koje sam ja član, čak štoviše i nekakav časnik! Zatim, da sam se povezao s nekakvim emigratskim političkim grupama, da s njima subverzivno djelujem protiv komunističke Jugoslavije, da sam hito napadati tadašnje političke čelnike, Bakarića i ostalu mafiju, da sam izvršio izviđanja, gdje stanuje Bakarić… Ja međutim ni danas ne znam gdje je on stanova niti me to zanima
Što mislite, tko je najveći krivac što ste se našli u tim monitiranim procesima?
Govoriti o nekakvoj krivici pojedinca – ne može se. To je bio takav sistem, sistem koji je „proizvodio“ neprijatelje kako bi mogao opstati. To je bio sistem u kojem su ljudi za to živjeli, jer drugo nisu znali raditi, koji su svakih tri do pet godina izmišljali afere…
Zbog čega su baš Vas izabrali…?
Došao sam na red! Prije mene bilo je na stotine pa i na tisuće Hrvata – intelektualaca po kazamatima samo je taj režim debelo skrivao ono što je radio.
Da li to znači da ste se ipak već onda isticali kao protivnik (propalog) komunističkog režima?
Mogu samo reći da sam oduvijek bio protivnik komunističkog režima. I stavom i djelom.
Jeste li ikada bili član Saveza komunista?
Bože sačuvaj! Nisam bio nikada
Kako je sve to podnijele Vaša obitelj?
Svi oni koji su me znali, a ne samo moja obitelj, kao marljiva i čestita građanina naprosto su bili iznenađeni, čak i šokirani. U krugu mojih prijatelja bili su ljudi svih nacionalnosti. No, teško mi je padalo da oni koji su do jučer bili moji prijatelji, naglo su okrenuli leđa meni i mojoj obitelji. Jednostavno su nasjeli. Volio bih da se ono, što je kod nas trajalo 45 godina, više nikada ne ponovi.
Nakon izricanja presude otpremili su Vas u Staru Gradišku…
Drugi dan, 19. lipnja (istraga je trajala od 25. rujna 1975.) Okovali su me u lance i otpremili u Gradišku. Tamo sam bio cijelo vrijeme…
Bili ste i u posjeti ovom logoru, ali sada kao slobodan čovjek…
Da, bio sam tamo. Prisjetio sam se da smo bili zatvoreni u konjušnici Marije Terezije.
Kako ste po dolasku, kao osuđenik, primljeni u Staroj Gradiški?
Od strane hrvatskih političkih osuđenika bio sam prihvaćen izuzetno korektno, prihvaćen sam kao svoj među svojima. No, što se tiče zatvorskih vlasti – možete misliti, tim više što sam došao kao „terorist“ koji je bio osuđen čak i na smrt. Svašta sam doživljavao, već od samog ulaska u zatvor. Za svaku riječ stavljali bi me u samnicu, mračaru, dodjeljivali su mi najteže fizičke poslove, stavljali me u specijalne sobe za psihopatske bolesnike. U jednoj takvoj sobi proveo sam pet godina! To je jedan od načina da se čovjeka psihički i fizički uništi.
Tko je bio s Vama u toj „psihopatskoj“ sobi?
Od političkih zatvorenika tu je bio i jedan mladi, krasan, neustrašivi hrvatski momak i na sreću moj zemljak Drago Miholić iz Drenovaca. Njega su sa divljenjem sjećam. Ostali su bili psihopate, pravi luđaci, manijaci… U sobi nas je bilo 24, a velika je odprilike četiri puta osam-devet metara!
Tamo se nije ložio ni za najstrašnijih zima?
Ne. U to vrijeme jedino je bilo grijanja u industijskim pogonima. Hodnik je bio otvoren, a nešto malo vatre bilo je u dnevnom boravku, gdje najčešće nije bilo mjesta. Nas je tada bilo oko 1300.
Vas su, predpostavljam, tjerali da radite?
Rad je bio obavezan, sastavni dio kazne. Bili ste dužni raditi pod prijetnjom kazne i to osam sati dnevno.
Šta ste sve radili?
Prvih dvije godine bio sam zaposlen u stolariji u tzv. gruboj krojnoj – pilio sam daske! To je užasan posao, pogotovo ako ga nikad do tada niste radili. Tu sam gotovo ostao bez prsta, radio sam na stroju s otvorenom pilom. Kasnije sam pleo stolce, jedno vrijeme bio sam i administrativac, dok sam zadnje dvije godine proveo kao „slobodnjak“, na jednom zatvorskom dobru.
S obzirom da se prvobitno bili osuđeni na smrt, odnosno na 20 godina zatvora, Vama su vjerovatno oprostili šest godina robije, jer ste ukupno odležali 14?
Ništa mi nisu oprostili. Nikome oni ništa nisu opraštali. Ja sam 1. veljače 1979. godine oslobođen optužbe i to na obnovljenom sudskom procesu, s izmijenjenim sudskim vijećem! Oslobođen sam zbog nedostatka dokaza! Međutim, u prvoj mojoj presudi je naglašeno da je kod mene sve apsolutno dokazano…
Kažete. oslobođeni ste 1979. godine,a mnogo kasnije su Vas pustili iz zatvora…?
Tako je. Unatoč tome, još sam ostao u Gradiški punih deset godina!
To je nevjerojatno!
Za njih nije ništa nevjerojatno. Kad se govori o jugoslavenkim komunistima, posebice o ovima u Hrvatskoj – ništa nije nevjerojatno. Ni samu đavolu ne padne na pamet što je njima palo.
Tko je bilo s Vama od hrvatskih političkih zatvorenika?
Kroz sve ove godine mojeg tamnovanja bilo ih je doista mnogo – ukupno 196 političkih zatvorenika. Svi su bili iz Hrvatske, a ni jedan iz Srbije. Naprosto me zaprepastilo, što sam saznao u Gradiški, da su politički bili zatvoreni jedino Hrvati. Tek nešto kasnije su počeli stizati Albanci, s tim da bi poslije 1980. Albanaca bilo nešto više, a Hrvata nešto manje. Kad sam ja došao bilo je svega nekoliko Albanaca, a među njima je bio gospodin Adem Demaqi. Od onih koji su duže robijali posebno se sjećam dr. Marka Veselice, Petra Šalea, Branka Vidačeka, Ive Zelića, Josipa Bilušića, Ratka Peraića… U zatvoru smo pokazivali što smo i tko smo: hrabrost i dostojanstvo, jednu moralnu čvrstinu da smo sinovi jednog kulturnog i civiliziranog naroda. Tu se nije pokleknulo.
Jeste li ikada došli u iskušenje da jednostavno pobjegnete iz Stare Gradiške?
Ne. Nisam ja taj koji treba da bježi iz svoje zemlje.
Koliko puta ste u tih 14 godina smijeli otići kući – na tzv. dopust?
Svih tih godina nisam ni jednom bio kod kuće, osim kad sam bio „slobodnjak“. To mi vjerovatno ni tada ne bi bilo omogućeno da nije nastradala moja majka. Pod pratnjom su me vodili kući da je vidim. Taj put sam sam morao platiti. Primjera radi, tada je u Staroj Gradiški radnička plaća bila oko dvije milijarde starih dinara, a ja sam morao platiti 21 milijardu što su me sproveli do majke i nazad! I to samo zato da vidim majku na dva sata!
A jeste li došli u iskušenje da si oduzmete život, da napravite samoubojstvo?
Nikada, zaboga! Oni su imali metode da se čovjeka, ne samo u Gradiški, potakne na suicid. Međutim, ja sam rekao da nisam taj koji će ubijati sebe. No, danas raspolažem podacima da smo u ono vrijeme trebali biti otrovani Marko Veselica, Cink, Vidaček, Tvrtko, Šale, Peraić, ja i još nekolicina drugih.
Je li bilo među političkim zatvorenicima – cinkaroša?
Nije. Bio je jedan pokušaj…
Ali, doušnika je bilo?
Kako da ne. Najveći doušnici koji su nas uhodili bili su ljudi koji su suđeni zbog privrednog kriminala. Znam njihova imena, ali nema smisla da ih otkrijem. Uz to protiv njih ne namjeravamo ništa poduzeti, neka to oni imaju na savjesti, neka im ona bude najbolji sudac. Oni su prema nama nastupali vrlo perfidno, pravili su se da su nam prijatelji, dok su s druge strane besramno špijunirali, lagali… Neku našu riječ, ili diskusiju tako bi okitili da to ni pas s maslom ne bi pojeo!
Kako ste kroz te godine uspjeli sačuvati zdravlje?
Pitanje je da li sam ga sačuvao. Vjerujte da još dan-danas, uz sve zdrastvene tegobe koje osjećam, nisam otišao liječniku. To sam prepustio dragom Bogu! On me je čuvao tamo, a vjerujem da će me čuvati i dalje. Često smo bili prisiljeni da se i sami liječimo.
Kakva je bila ishrana u Gradiški?
Ha, ha – da preživimo. Doručak se sastojao od crne vode, koja se zvala kavom, za ručak smo dobili nešto nalik juhi, a glavno jelo je bilo malo gušća „čorba“, dok je za večeru bio čaj. Jednom riječju, tokom dana dobili smo tri puta toplu, malo zamašćenu, vodu! Sretna je bila okolnost što smo svaka dva mjeseca mogli primiti paket od četiri kilograma, tako da smo to međusobno dijelili. No, s vremenom se i hrana nešto „skrutnila“, pa je u toj „čorbi“ znalo biti krumpira, graha… Hrana je bila izuzetno loše pripremljena, a voda – užas.
Kako Vam je bilo tijekom noći?
Noć sam dočekivao s olakšanjem. To je jedino vrijeme kad nas više-manje nitko nije uznemiravao. No, drugo je to što sam ja u onoj sobi pet godina proveo pod psihičkim pritiskom, jer mi je to bilo rečeno od strane onih psihopatskih osuđenika da ću biti zaklan. To je vjerovatno poteklo od tadašnjih zatvorskih vlasti, kako bi me i na taj način psihički dotukli, izmučili. Stoga smo ja i moj prijatelj Drago sve te godine dežurali. On je spavao do pola noći, a ja sam dežurao nakon toga… Jednom mi je „pukao film“ i doslovce sam jednog osuđenika polomio, jer mi je neprestano prijetio.
Koliko ste godina proveli u samnici?
Samo u Gradiški proveo sam ukupno oko dvije godine .
Kako je izgledala samnica?
Samnica je bila dugačka jedno šest koraka, a široka tri. Bio je ležaj, ali preko dana niste smjeli na njega leći. Stražar je to naprestano kontrolirao. Ako vas nađe da sjedite na krevetu, nedaj bože da ležite, onda vam sveže lisicama ruke na leđa i – mokrite u gače! Tako su nas, za kaznu, znali ostaviti cijeli dan. Inače, u samnici je postojao stol, stolica, porcija, ujutro vam daju bokal vode, za piti ili prati, to je vaša stvar, zatim je postojala kibla koja se u ono vrijeme praznila jedanput tjedno – subotom… Možete si misliti kako je to izgledalo.
Koliko je, po Vašem mišljenje, Tito doprinosio ovakvom „sistemu“?
Doprinosio je sve! On je stvorio kanibalski sustav i ja o njemu mislim kao o – kanibalu.
Nije valjda bio kanibal?
On je bio politički kanibal! O njemu ne mislim ništa dobroga, posebno u poslijeratnom razdoblju.
Dakle, „priznate“ da je ipak zaslužan za narodnooslobodilačku borbu?
Znate što: i o tom ratnom razdoblju bi trebalo provesti ozbiljno analizu, ali to prepuštam povijesnim znanstvenicima. Ono što je on činio u ratu također treba staviti pod lupu. Kad bi se sva ta velika njegova opjevana djela stavila pod lupu vjerujem da bi se dobila sasvim druga slika.
S obzirom da pišete pjesme vjerovatno ste i u zatvoru pisali? Uostalom i sami ste rekli da je Vaša prva knjiga napisana u zatvoru…
Da, pisao sam kriomice. Dio rukopisa su mi našli na pretresu. Pretres je u Gradiški bio takav da ste morali uzeti sve svoje stvari, izaći na krug, i onda bi divizija stražara vršila pretres. Skinuli bi vas do gole kože, pa ako su vam našli nešto što niste smjeli imati – neka vam se Bog smiluje. Meni je stražar Stevo Barudžija našao zbirsku pjesama (rukopis) i bacio u peć. A ovu koja je objavljena sam krišom uspio sačuvati
Jeste li po izlasku iz zatvora dobili neku odštetu?
Nema te odštete koja bi mi se mogla platiti, a da bi bila odgovarajuća stradanjima i patnjama: 14 godina mučenja je strašno puno. No, niti nisam za neku odštetu…
Kako da se pomogne žrtvama komunističkih progona?
Ja sam da ih se na neki način ipak obešteti. Za nas Hrvate robija nije bila samo u kazamatima, za nas se robija i nastavila i po izlasku na slobodu. Nitko od nas nije mogao dobiti posao, nitko nije mogao dobiti putovnicu… To su mahom upropašteni ljudi, upropaštene obitelji, djeca. Za to se mora izaći način da se tim ljudima pomogne, da ih se obešteti. Mišljenja sam da se svim tim stradalnicima prizna dvije godine staža za godinu dana zatvora, što je najminimalnije.
Oni koji nisu prošli ono što ste Vi i mnogi drugi naprosto ne mogu vjerovati da je doista tako bilo. Ima čak i onih koji sumnjaju da je sve to što se danas iznosi o komunističkim zatvorima većim dijelom – izmišljotina?
Ja samo želim i molim Boga da oni koji tako govore i pišu zaista nikada na svojoj koži ne osjete ono što ljudi i premalo pišu. Često puta se ni riječima ne može iskazati ono što smo doživljavali. Ja sam, primjerice, na vlastite oči vidio gdje čovjek reže koljeno i grize ga! Zatim sam vidio kako je čovjek sam sebi odrezao ruku, kako se jedan objesio, a vidio sam kako je jedan zabio nož u svoj trbuh! Vidio sam kako su stražari ubijali čovjeka letvama. Njih devet ga je ubilo i to na moje oči!
Neki kažu da nisu zatvori teški, već – robijaši?
To nije istina. Zatvori su upravo ti gdje su robijaši, pa ste vi među njima. To su izmislile komunističke režimlije. Robijaši bi bili mnogo bolji da su ovi bili humaniji prema njima.
Kako danas gledate na stražare, ljude koji su Vas čuvali?
Moram biti iskren i reći da nisu svi stražar bili sadisti, zločinci. I među njima je bilo ljudi koji su shvaćali naš položaj, onih koji su nam kriomice pomagali… Ne mogu generalizirati da su svi zlikovci. Oni stražari koji su dolazili pred moj izlazak ipak su bili obrazovaniji, uljudniji. No, i njihov duži boravak u zatvoru poprima tamošnju psihologiju. Ljudi koji rade s osuđenicima, pogotovo kao stražari, po meni, ne bi smjeli na tom radnom mjestu raditi duže od pet godina.
Kad se danas spomene zatvor, da li Vas to na neki način plaši?
Ne. S obzirom da sam prošao čistilište i pakao, mislim da toga više majka nije rodila tko bi mene opet hapsio zbog političkih pobuna. Nikada više, bar ne živa.
Da li danas mirno spavate?
Moj san je dobar bio i u zatvoru. Snovi su mi bili sloboda moga naroda i domovine. Ono što sam maštao to se i ostvarilo. Nikada više nećemo ispustiti slobodu svoga naroda. Hrvat mora biti na svom i sam mora određivati svoju sudbinu…
RAZGOVARAO: MLADEN PAVKOVIĆ
