By Ivica Pepelko najpoznatiji je i najpopularniji pjevač kajkavskih popevki. Njegovi CD-ji prodaju se u velikim nakladama, a nema dvorane u Zagorju, Podravini ili Međimurju koju nije napunio. Niz puta nastupao je u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog. I tamo se uvijek za njegove nastupe tražila karta više. Osim za sebe, piše i za druge, pretežno mlade pjevače. Nastupao je i na velikom broju humanitarnih priredbi, što će reći da tijekom cijele svoje karijere pomaže koliko zna i umije. Branitelji su mu za njegove pjesme, poglavito za „Rane devedesete“(Ivica je i sam bio dragovoljac!) dodijelili i Veliku zlatnu plaketu. Na varaždinskoj VTV televiziji godinama je uspješno vodio i glazbenu emisiju.
Kad smo ga pitali, što rade glazbenici, odnosno pjevači u vrijeme kad gotovo cijelim svijetom hara virus korone, uz ostalo je rekao:
Što rade? Pa tuguju za nekim lijepim danima kad smo živjeli „normalno“, kad smo održavali koncerte, priredbe, kad smo slavili neke važne obljetnice, kad su se održavane velike manifestacije radosti i veselja, kad su se ljudi družili na svadbama, rođendanima, raznim veselicama, kad je jedan drugome ne gurao pesnicu, nego srdačno stisnuo ruku…Nije glazbenicima ni bolje ni lošije od ostalih naših građana, samo nas možda zbog naše emocionalne prirode, više od drugih frustrira oduzimanje sloboda, nametanje totalne apatije, straha i depresije, te totalne negative od strane nekogtzv„Stožera“ koji već 14 mjeseci maltretira čitavu naciju. Naravno nije krivnja na njima, već na onome tko im je dao takove ovlasti. Svojim nestručnim potezima, nekompetentnošću i grubim kršenjem ljudskih prava i sloboda koje nam garantira i Ženevska konvencija o ljudskim pravima, kao i naš Ustav, čitavu naciju drže u strahu, a sve podređujući dnevnoj politici koja glumata o nekoj velikoj brizi za sve naše građane, a zapravo prikriva naše sve evidentnije siromaštvo i obespravljenost.
Nu, nema nastupa, pa kako se snalazite, jer nema ni prihoda?
Možda da se našalimo onom starom „snađi se druže“!
Nažalost, nemate se u čemu snalaziti. Ako vam velim da sam zadnji nastup imao 17. rujna 2020, a danas je svibanj 2021, sve sam rekao.
Uistinu su rijetki koji uspijevaju spajati kraj s krajem i to uglavnom na račun minulog rada nekih prošlih događanja i tada ostvarenih prihoda. Glazbenici su definitivno soj drugog reda i nikog ne zanimaju. Godinama smo diskriminirani kao djelatnost, iskorištavani od strane raznih udruga, ali i nebrige vladajućih neovisno koje su opcije. Trenutačno na nivou EU u što su se uključile i razne udruge glazbenika svih zemalja članica ( pa i naš HGU), pokušava se pronaći pravično rješenje za nemali broj glazbenika koji su u nemilosti sistema , a koji niti priznaje njihov rad, niti im omogućava da od tog svojeg rada žive. Ima naravno iznimki, ali se mogu izbrojiti na prste, odnosno, koliko su isti vezani za vladajuću strukturu. Ministarstvo pod koje spadaju glazbenici, imam dojam zbog indolentnosti i nepoznavanja problematike,ni neznaju a niti ih je briga za glazbenike.
Ova „tišina“ možda je i prilika i za skladanje novih pjesama, priprema i za nove albume?
Nešto ću vas pitati gospodine Pavkoviću: kad se ujutro probudite, kad znate kako će vam besperspektivno izgledati dan, kad pogledate prazan kalendar nastupa, kad vas mediji počnu bombardirati svim negativnostima koje su se dogodile i koje će se dogoditi ne samo tog dana nego i tjedna i mjeseca…kad slušate koje poteze vuku bahati političari a oni se direktno tiču i vas, pa kad još k tome tzv Stožer prijeti vašem zdravlju ako se po njihovom nalogu „dobrovoljno“ ne cijepite i sl…, pitam vas što je to što vas može inspirirati da napišete jednu vedru, veselu i punu optimizma novu pjesmu, nešto što bi i vama i nekome drugome uljepšalo dan ili događaj!?
Ima uistinu vremena na pretek, ali opća atmosfera i kaos u kojemu živite ne daju vam stvaralačku inspiraciju.
Napisao sam nekoliko pjesama – posvećenih pandemiji, jedna je i jako duhovita, napisao sam i pjesmu za Krapinski festival…uistinu ima vremena za stvaranje, ali nema stvaralačke atmosfere. Razgovaram i s nekim kolegama, sve je isto. Ljuti smo na poteze strahovlade i ubijanja optimizma, širenja panike i osjećaja obespravljenosti i besperspektivnosti. Nažalost, to je taktika koju još uvijek očito nisu mnogi razumjeli, to je nešto što treba drastično osuditi. To je čista propaganda straha i nemoći.Školski primjer! Treba vidjeti što o tome veli Chomsky, kao i o koroni što vele najpoznatiji svjetski znanstvenici.
Nu, gospodine Pepelko, pojedine glazbenike jedno je vrijeme, istina skromno, pomogla i država….
Da, bilo je nekih skromnih potpora. Uglavnom od strane naših glazbenih udruga, no dobilo ih je vrlo mali broj glazbenika koji ne ostvaruju neke druge adekvatne prihode. Iz Ministarstva kulture i medija uglavnom dolaze podrške, ali i dalje stoji maćehinski odnos prema umjetnicima uopće, a poglavito nama glazbenicima. Mi smo očito višak ovog društva, jer kad ne sviraš, više nikog ne zanimaš, jer jednostavno više ne postojiš! Kako tumačiti da Vlada ovu crkavicu – novac za poticanje glasanja ( oni su ga nazvali – Kovid dodatak) nema namjeru isplatiti glazbenicima, jer nisu u sustavu! Kud to onda spadaju glazbenici? Pa i slijepac vidi da se radi o poticaju za glasove. U ovoj bijedi u kojoj žive umirovljenici nažalost to ima efekta.
Jadno i nepravično, za svaku osudu, jer su kovid dodatke evropske zemlje isplatile davno, još lanjske godine.
A, kakva je glazbena scenu u Varaždinu, ima li taj grad sluha i za tzv.domaće „snage, ili….
Ako vam velim da sam Varaždinec punih 19 godina, a da još nijednom nisam imao koncert u Varaždinu, onda će vam biti jasno kakova je situacija s „domaćom“ glazbom u Varaždinu!
Nešto su po šatorima u okviru Špancirfesta nastupali neki naši domaći dečki, ali to je bio domet. Od kajkavskih izvođača nije nikome pružena prilika ili mogućnost nastupa recimo u varaždinskoj Areni, ili pod Starim gradom. Ali je zato i uz protest braniteljske udruge čak dvaput nastupio Bajaga i Instruktori! Za očekivati je, kako je rekao jedan moj prijatelj branitelj, da će: „uskoro i Pupovac imati prilike na svojoj tribini u Varaždinu govoriti o Domovinskom ratu!“Ništa od glazbe. Postoje Barokne večeri za dvjestotinjak odabranih i Sjajni bal također za nekolicinu odabranih. Nije dobro. Ne vodi se dobra kulturna politika, jer u Varaždinu sve počinje i završava na balama smeća!
Neki su pjevači poput vas bili angažirani i na izbornim skupovima. Naime, je li se isplati pjevati za određene političke opcije?
Gledajte, mislim da toga više zapravo i nema. Bar ne u Varaždinu. Već nije bilo za parlamentarne izbore prošle godine, a i okupljanja su bila zabranjena kao što su i sad. Sve će se ponovno privremeno otvoriti za lokalne izbore, a onda tko zna.Pretpostavljam da će i sad glavnu ulogu obaviti mediji u svim klasičnim i digitalnim formama. Mediji su zapravo preuzeli ulogu izborne propagande, dok se od nas glazbenika očekuje da se odazovemo na glasačka mjesta. Što se tiče političkih opcija za koje sam ja svojevremeno nastupao, kako sam apolitičan, tako ne vidim razlike ili razloga nastupiti za bilo koju političku opciju. Svi smo mi na koncu naši, time da svoj stav o pojedinim opcijama zadržavam za sebe, a što se tiče isplativosti nastupa, bile su to više simbolične naknade.
A, koliko vas osobno zanima politika?
Odrastao sam u obitelji koja se nije bavila politikom, a ni moja obitelj nije politički opredijeljena za bilo koju opciju. Uistinu me ne zanima politika, ali sam duboko nesretan nevjerodostojnošću i lažnim obećanjima kojima se služe oni koji se bave politikom, koji vode ovu državu. Žalostan sam kad vidim kako sve što je znojem i poštenim radom stvoreno u ovoj Lijepoj našoj, propada u nepovrat. Od industrijske nekad jake Hrvatske kakova je bila 90-ih godina, spali smo na prosjački štap i postali Evropska kolonija,koji se veselimo milodarima koje nam šalje Evropa, da bi nas zauzvrat satrla i ekonomski i gospodarski i kao naciju uopće, jer o ničemu više ne odlučujemo, niti išta vrijednog imamo, jer nam ništa više nije ni ostalo!
Vozio sam se nedavno od Suhopolja prema Belišću, u jednom usputnom selu, moja supruga samo s njene strane prozora automobila izbrojala je 26 praznih domaćinstava, a na nekima je na dvorištu stajala već zahrđalapoljoprivredna oprema!I s pravom se pitam kao i mnogi naši građani, zašto i tko to uništava ovu prelijepu našu Zemlju i naša ognjišta? Da li će itko ikad odgovarati za smrti ljudi koji umiru u ovoj pošasti najviše iz razloga što im nije omogućeno dostojno liječenje i preživljavanje! Nije poanta u kovidu 19, poanta je u bahatluku i neznanju.
Pustite politiku. Ja imam svoju savjest i jako bih se loše osjećao da sam dio ovih sramotnih događanja!.
Nego, gospodine Pepelko, zašto gotovo i ne možemo ćuti na radiju, a na televiziji još manje, domoljubne pjesme?
Onaj tko nije okusio grozotu i svu stravu Domovinskog rata, tko nije okusio miris baruta, tko je iz „zapećka“saznavao o tijeku i svim žrtvama koje su stvorile ovu samostalnu našu državu, nikada neće doživjeti jačinu poruke domoljubne pjesme, koja je kako za vrijeme rata, tako i u poslijeratno vrijeme davala snagu junačkim pothvatima i snagu svim našim građanima koji su podnijeli nezamislive žrtve za sve to što danas imamo. Napisao sam dosta domoljubnih pjesama, možda i meni najljepšu „Rane 90-e“, ali uistinu kako ste i primijetili, takove pjesme ne nalaze se na repertoaru naših radija, a kamo li televizije, pa čak ni povodom obilježavanja obljetnica herojskog Domovinskog rata Ovdje prvenstveno mislim na državnu HRT televiziju, koju usput i nepravedno i neosnovano plaćamo 80 kn mjesečno!Ostale nacionalne i lokalne televizije su privatne televizije ili su u rukama stranaca, one su komercijalne i od njih nemožete tražiti da se bave ovom tematikom.
Mnogi glazbenici recimo iz Splita i drugih krajeva Dalmacije dolaze i pjevaju od Podravine, Slavonije do Hrvatskog Zagorja. Kad će neki pjevač iz tih krajeva nastupati recimo u Splitu na nekom većem koncertu?
Često to znam isticati, ovaj kajkavski kraj, površinom i stanovništvom najveći je od svih u Lijepoj našoj, ali glazbeno je zanemaren.Jadno je što mi nemamo pristup HRT-u, dugo, što su lobiji drugih naših krajeva prejaki za neorganiziranost naših kajkavskih glazbenika. Naravno da smo i „nerazumljivi“ drugim sredinama, jer mi jako dobro razumijemo „ča“, ali dalmatinci i mnogi drugi, nikako ne razumiju „kaj“. Mnogo je to faktora koji desetljećima pridonose da se nas marginalizira kao glazbenike.Ja zapravo čestitam tim ljudima koji se uspijevaju nametnuti našim medijima, koji ih populariziraju, dok za domaće nemaju sluha ili se ponašaju u smislu jala – e baš nebum tebe sviral! Ne znači da mi nemamo svoje mjesto pod suncem i da nemamo lijepih pjesama, ne znači da i mi nismo popularni, ali ima ono nešto po čemu kajkavci nisu zapravo izvan svog područja dobro došli. Istina je, da su svi moji nastupi završavali oko Karlovca, ali ne i dalje – oko Šibenika, Splita…da ne nabrajam.
Želite još nešto reći, dodati?
Kad pogledam iza sebe, ponosan sam na ono što sam stvorio i u glazbi. Imam uglazbljenih svojih preko šesto pjesama za koje sam napisao i stihove, izdanih 18 albuma i nekoliko značajnih hitova. Imam nekoliko međunarodnih priznanja za filmsku glazbu. Nesebično sam pomogao mnogim glazbenicima da ostvare svoje glazbene snove, sudionik sam Domovinskog rata i sve u svemu, trebao bih biti zadovoljan .No, ima pak stvari na koje nisam uspio utjecati, a to je naša stvarnost u kojoj živimo, način života i status ove Lijepe naše koju ona ne zaslužuje. I prisjećam se prokletstva našeg kralja Zvonimira – pa se pitam da li se to uistinu ostvaruje, ako da – dokle? Ona Hrvatska kakvu su sanjali i za koju su ginuli naši heroji i kakvu je zamislio naš prvi Predsjednik – jednostavno ne postoji. Ekonomist sam po struci, glazbenik po zanimanju i nisam protiv Evrope. Ali, jedna Švicarska nikad nije postala članicom, a Velika Britanija je izašla iz tog miljea.Da li to ikome išta govori?Gdje su naše tvornice, naši PIK-ovi, naši brodovi, naša INA, naše njive i oranice, naš Varteks s preko 10 tisuća zaposlenih…da ne nabrajam dalje! Žalosti me što nikad nećemo ostvariti san da postanemo druga Švicarska, jer ova Lijepa naša polako nestaje, nestaju ljudi, nacionalna blaga, nestaju Hrvati. Od sanjane Švicarske, sve više postajemo obespravljena evropska kolonija. Sram me pred generacijama koje dolaze zbog togašto im ostavljamo…- čuli smo od Ivice Pepelka.
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ
