By Na Novom groblju u Lepoglavi jedan dio zauzimaju i posljednja počivališta ljudi koji su bili osuđeni i koji su zatvorsku kaznu služili u tamošnjem zatvoru, a koji su tamo i umrli.
Ima oko dvadeset križeva, trulih i neoznačenih, pa nitko ne zna tko su zapravo ljudi koji su tamo pokopani.
Na naš upit o tome, iz Ministarstva pravosuđa RH su nam odgovorili, da sukladno članku 123. Zakona o izvršenju kazne zatvora, o smrti zatvorska kaznionica, odnosno zatvor, bez odgode, obavještava njegovu obitelj, sud upućivanja, sud koji je donio presudu u prvom stupnju, suca izvršenja i matičara na čijem se području nalazi kaznionica, odnosno zatvor. Posmrtni ostaci preminulog predaju se obitelji radi pokopa, a troškove pokopa snosi obitelj ili obveznik uzdržavanja. Ako obitelj ili obveznik uzdržavanja odbije preuzeti posmrtne ostatke ili preminuli nema obitelj ili obveznika uzdržavanja, umrli zatvorenik se pokapa na mjesnom groblju na trošak jedinice lokalne samouprave prema mjestu prebivališta zatvorenika, a ako zatvorenik nema pribivalište u Republici Hrvatskoj, trošak snosi jedinica lokalne samouprave prema sjedištu kaznionice, odnosno zatvora.
U posljednjih 5 godina na mjesnom groblju u Lepoglavi pokopana su 4 zatvorenika.
Evidenciju pokopa i skrb o održavanju groblja vodi komunalno poduzeće iz Ivanca, u suradnji s Kaznionicom u Lepoglavi. Blagdani Svih svetih svake se godine obilježavaju polaganjem cvijeća i lampiona na grobove preminulih zatvorenika – odgovorili su nam iz Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije RH.
Međutim, prema onom što smo zatekli, ovaj dio groblja je očito preko godine jedno obično – ruglo.
Svojedobno je bilo riječi i o tome da je na ovom groblju razasut i pepel pokojnog Andrije Artukovića!? Naime, Artuković je osuđen na smrtnu kaznu, a preminuo je u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici (16. siječnja 1988.). Obitelj nije smjele znati, a ne zna ni danas, gdje je pokopan, iako vlada mišljenje da svatko ima pravo na svoj grob. Komunisti su donijeli i zakon u vrijeme suđenja Artukoviću prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a da mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa ni obitelj Artuković nikada nije saznala gdje im je otac pokopan. Tko bi odao tu tajnu mogao je i kazneno odgovarati, što će reći da su komunjare na sve mislili! A baš o „slučaju Artuković“ ljudi imaju još i danas takav strah da o tome, odnosno njegovom kontraverznom sudskom procesu, „nitko“ se ne usudi reći ni napisati retka!
A, gdje su pokopani oni koji su umrli u logoru Stara Gradiška? To je također godinama bila „tajna“. Ako je neki zatvorenik, primjera radi, bio osuđen na pet ili deset godina zatvora, i umro je prije isteka kazne, bio je također pokopan u tajnosti, a obitelj je posmrtne ostatke mogla premjestiti tek nakon što je nesretnik odležao cijelu kaznu!!!
Od onih koji su umrli u ovoj kaznionici, koja je već godinama zatvorena, a pokopani su na tamošnjem groblju, iza crkve, danas nema ničega, ni jednog najobičnijeg križa, jer je sve već davno prekriveno travom!
Više nitko i ne pita za ostatke jednog od najstrašnijih komunističkih logora – Stara Gradiška, u kojem su mučili i ubijali i mnoge hrvatske domoljube. Taj bivši zatvor iz godine u godinu ruši se sam od sebe, što je pojedincima, kako političarima, tako i političkim skupinama od iznimne važnosti, da ne ostane ni najobičniji kamen!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
