By Udruga KRIŽ djeluje i radi već četvrtu godinu.
Put osnivanja Udruge od osnivačke skupštine u svibnju 2022. do Rješenja o upisu u Registar udruga u prosincu 2022. bio je dug i mukotrpan, samim nazivom Udruge-KRIŽ
Udruga KRIŽ , osnovana je najprije zbog projekta Križ na Križ, teškoća i nemogućnosti njegova ostvarenja.
Projekt Križ na Križ znači vraćanje kamenog križa, kojega su komunisti srušili 1947. godine, a podigli su ga stanovnici Proštine, 1918. godine, zahvalni Bogu što su se živi vratili kući iz Moravske, Češke , Tirola i Mađarske, kamo ih je Austrougarski admiralitet prisilno iselio 1915.godine. Od ukupno 60 tisuća stanovnika Južne Istre koji su bili u tom prisilnom egzodusu, 10 tisuća se nije vratilo, najviše djece, zbog teških uvjeta života u logorima, gladi i bolesti. Kad su se vratili dočekali su ih devastirani domovi, neobrađena polja, glad i španjolska groznica.
Projekt Križ na Križ je u fazi realizacije. Križ je gotov, još treba urediti i osvježiti temelj starog križa i montirati na Križu, na Proštini.
Sve je odrađeno volonterski, donacijama. Kamen za Križ donirala je tvrtka Kamen Pazin, sredstva su prikupljena donacijama tvrtki i Hrvata diljem Hrvatske i inozemstva. Pri kraju se vađenjem starog temelja uključila i općina Marčana.
Udruga Križ svojim djelovanjem pored projekta Križ na Križ, organizira ili sudjeluje u organizaciji:
– hodočašća ( Krašić, Molve, Padova, Trsat, Lanišće, Međugorje…)
– predavanja, predstavljanja knjiga
– sudjeluje skupa sa HŽD u obilježavanju jama-fojbi, a bila je uključena i u rad.6.Kongresa iseljeništva, koji se održao u Puli, 27-30.lipnja 2024. preko izlaganja tajnice Udruge Križ, Lili Benčik o egzodusima koji su zadesili Istru, pa i ovog prisilnog temeljem kojeg je i postavljen Križ.
Udruga KRIŽ postala je svojim uspješnim djelovanjem prepoznatljiva u Istri i širom Hrvatske, tako što su se počele osnivati i udruge slične djelatnosti diljem Hrvatske, nasuprot brojnim nevladinim LGBTIQ udrugama, koje se financiraju iz Proračuna RH, a rade protiv interesa hrvatskog naroda i države Hrvatske.
Udruga Križ pokazala je da se osobnim, volonterskim radom i angažmanom, može uspješno djelovati na dobrobit lokalne zajednice i domovine Hrvatske.
Hodočašće u Krašić na Stepinčevo 10.veljače 2026.
Treću godinu za redom Udruga Križ organizirala je jednodnevno hodočašće u Krašić, na Stepinčevo. Nakon svete mise u Krašiću, organiziran je ručak uz druženje i pjesmu. Na povratku se uvijek posjeti Nacionalno svetište Sv. Josipa u Karlovcu.
Predstavljanje knjige „Ili će se viti il’ nas neće biti“ Ivice Marijačića
- ožujka 2026. u organizaciji Udruge KRIŽ. održano je uspješno predstavljanje knjige glavnog urednika Hrvatskog tjednika, Ivice Marijačića „Ili će se viti il’ nas neće biti“
Nakon uvodnog govora tajnice udruge KRIŽ Lili Benčik i zahvale duhovnicima fra Đuri Hontiću i fra Nikoli Rožankoviću , koji KRIŽU pružaju duhovnu potporu i omogućavaju rad, korištenjem dvorane, jer udruga ne posjeduje nekretnine, ni svoj vlastiti prostor, predstavljanje je preuzeo autor Ivica Marijačić.
U izrazito emotivnom i inspirativnom govoru, Ivica Marijačić objasnio je sam naslov knjige i istaknuo da smo kao mali narod uspjeli ostvariti svoju državotvornost! Pri tome uvijek se trebamo sjetiti svih žrtava koje je kroz povijest podnio hrvatski čovjek za slobodu, za svoju slobodnu domovinu Hrvatsku.
‘Ili će se viti il’ nas neće biti” – govorio je Ivan Ivanika, Vukovarac, dijete Mitnice, heroj koji je postavljao hrvatsku zastavu na Vodotoranj, simbol Vukovara svaki put kad bi ona bila uništena. Toranj je bio izrešetan od silnih granata koje su ga pogodile. Od 230 stepenica kojima se penjalo na vrh samo je trećina bila čitava i penjanje njima bilo je kao penjanje uz liticu. Četnicima je to bila direktna provokacija, nešto što ih je izluđivalo, jer oni su na Vodotornju htjeli vidjeti svoju zastavu. Ivan se penjao svaku noć na toranj, iznova i iznova prkoseći granatama, snajperima i gelerima. Kasnije mu se pridružio i Hrvoje Džalto.
Dvojac Ivanika i Džalto nisu dopuštali da na vrhu Vodotornja nema hrvatskog barjaka. Čim bi on bio uništen, oni bi se opet penjali na vrh postaviti novi. Ne zna se koliko su se puta penjali na vrh Vodotornja, ali barjak je značio da Mitnica nije pala, što je braniteljima davalo dodatnu snagu. 5. studenog dok se penjao na Vodotoranj, Ivanika je ranjen gelerom u vrat. Deset dana nakon toga majku je posjetio u skloništu te su se tada posljednji put vidjeli. Tri dana kasnije Ivan je sa suborcem Ivanom Šoljićem pokušao preplivati Dunav, ali nije uspio, pokopan je u masovnoj grobnici u Iloku, odakle je 2005. ekshumiran i identificiran, i pokopan na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Hrvoje Džalto posljednji se put popeo na Vodotoranj 17. studenog. Iako je Vukovar brojio sate prije okupacije četnika i JNA, on je postavio još jedan, posljednji barjak. Džalto je prošao torturu u logorima u Srbiji. Preminuo je prije završetka obnove Vodotornja. Nije uspio dočekati da se ponovno popne na obnovljeni Vodotoranj.
Tema koja se provlači kroz cijelu knjigu Ivice Marijačića upravo je to herojstvo, ta ljubav prema domovini i tisućljetna želja za svojom državom, utjelovljena u hrvatski identitet, koja se prenosila s generacije, na generaciju.
Andrea Černivec novinar-urednik Hrvatskog tjednika, istaknula je da moramo biti ponosni što smo Hrvati i što kao narod imamo svoju Domovinu. Usprkos hrvatskim beskičmenjacima i izdajnicima hrvatskih nacionalnih interesa koji su detuđmanizirali Hrvatsku, hrvatski duh i domoljublje opstali su!
Dr. Franji Tuđmanu protivnici i mrzitelji hrvatskog naroda i hrvatskog katoličkog identiteta, nikada nisu oprostili „grijeh“ stvaranja hrvatske države.
Međutim uzalud im sva njihova mržnja i podmetanja, ljubav prema domovini Hrvatskoj pobjeđuje!
Dokle god ima Hrvata koji Hrvatsku imaju u srcu i hrvatski dišu, hrvatski barjak će se viti!
Lili Benčik/hrvatskepravice
