Kako danas krenuti s pisanjem novog bloga kad me muče tehnikalije, a ne mogu više gnjaviti svoju stručnjakinju da me navigava, iako sam, kako to ona u šali zna reći…. ma super si ti učenik, kakvih ima ” smotanih” baba u tim godinama… a ja tek tada skočih i još više uključih sva čula, jer kad te vrh, vrha u ovom poslu pohvali, a do nedugo si ti učio nju, neko drugo učenje od ovoga. E, a da nije bilo tog učenje, ne bi sad bilo ni robota, ni moje stručnjakinje….hahaha. Nas dvije smo super tandem, samo nam fali malo više vremena. A tek ova malena, treća generacija nam je najbolja poveznica, naša malena pjevačica i plesačica….Kako rekoh, dragi moji prijatelji toliko je tema, da ni sama ne znam o čemu bih vam najprije pisala. Evo, kad sam krenula sa tehnikalijama, nastavit ću u tom điru… Koliko sam u početku možda bila protivnih svih tih novih trendova, sad sam jedna od najvećih pobornika svega novoga, iako i ovo najviše učim sama, pišem, rišem, brišem, ali sam uporna, ko’ “sivonja” i rijetko odustajem od nečega što naumim. Prvi put sam se susrela s kompjuterom, kad sam davnih 80-tih nabavila,svojoj djeci, tada malenim klincima “Comodore 64”, mislim da se tako zvao. Tad mi nije bilo ni u primisli, da bi se to “čudo” razvilo i usavršilo do ovoga što je sada. A, tek kad sam Ja za istać sjela ispred monitora na poslu, blejala sam u njega i sama sebi rekla, a što sad? Ali ni tada nije bilo nazad, samo naprijed! Dođe nam u Dom zdravlja, u kom sam tada radila, da se svi umrežavamo, a naš Dom zdravlja, kao nastavna baza, s edukacijom kreće prvi… Uf,uf, uf…. svugdje moram biti pokusni kunić, a kako se ono kaže u narodu… “prvi mačići se u vodu bacaju!…Ali taj put nas nisu nas bacili, već nas digoše u nebesa, ali nam i natrpaše posla da smo jedva uspijevali sve napraviti, kako bi naši pacijenti i nadalje ostali pacijenti, a ne brojke…E, ali sad je trebalo otvoriti i fb profil, jer treba pokrenuti i “Potpornu grupu dojenja” i ponovo me gurnuše u vatru, ali nisam izgorjela, već sam se uz pomoć moje drage rodilje Tajane Ogorelice, pokrenula istu tako željenu Potpornu grupu dojenja i dadosmo joj ime…. “Njam, njam”… To je bio samo početak mog rada na ovom čudu od računala, idem ja dalje, kako sam na samom početku i rekla. Preraste grupa u nešto puno više i pokrenuše Potpornu grupu dojenja na višoj razini za cijelu Hrvatsku, kad ono prvi tekst moje rodilje Tajane, sa slikicom nje i njenog supruga s predivnim kćerkicama Tarom i Reom. Hvala mojoj Tajani na svemu, jer mi je bila suport i pravi vjetar u leđa u svemu što se tiče tehnikalija. Družile smo se nas dvije i nadalje, ali o tone ću drugi put, jer za danas je dosta o virtualnom napretku. Sad idem u stvarnost zimske idile, iako u stanu, zbog oporavka iza operacije, ali ni to ne umanjuje moju sreću i uživanje u današnjem danu, jer pogled s moje lođe puca do Sljemena, pa čak i dalje…Upravo sam ispratila svoju divnu prijateljicu Miru, koja ne zaboravlja svoju Inju, koju svako malo zove, pita što mi treba, dojuri, a svaki zagrljaj učvrsti naše iskreno prijateljstvo i kad slavimo i kad “tugujemo”… Tu smo jedna za drugu, uvijek i zauvijek. Postoje neki ljudi u mom životu, koji su stalno tu, bili oni fizički uz mene ili tamo negdje daleko, ali su tu!!! Znaju oni to jako dobro, baš kao i ja. Sve ih grlim i volim…
~S ljubavlju, Inja ~
Leave a Comment