Ubijali su nas, progonili, tjerali u rat protiv vlastitog naroda, rušili nam crkve i napadali svećenike i časne sestre iako nismo prstom mrdnuli protiv Srbije…

1. Dio

Srbija ni danas ne priznaje kako je počinila zločin etničkog čišćenja nad vlastitim građanima – Hrvatima iz Vojvodine i Srbije koji su iako u svemu lojalni građani 90-ih godina trpjeli teror što su ga provodile vodeće stranke, državne institucije i ekstremne paravojne skupine.

Veliki dio Vojvodine, posebice Srijema i južne Bačke, uglavnom je očišćen od Hrvata do kraja 1995. godine. U mnogim selima vjernika više gotovo i nema, a crkve se uslijed neimaštine ne obnavljaju ili propadaju jer ih nema tko obnoviti.

Poznat je slučaj Kukujevaca, u kojima je poslije izgona Hrvata, u crkvi Svetog Trojstva smještena pilana, a jedno je vrijeme služila doseljenim Srbima i kao štala (u njoj držana stoka).

Staračka hrvatska kućanstva – jer u tim krajevima ostali su većinom stari i nemoćni – žive u uvjetima krajnje bijede i oskudice, a i onih koji im daju tako neophodnu duhovnu potporu, svakim danom je, nažalost, sve manje.

Evo kratkog podsjetnika na neke slučajeve terorističkih napada i nasilja usmjerenog prema Katoličkoj crkvi, vjernicima i svećenstvu. Da se ne zaboravi. Detaljniji opisi ovih i brojnih drugih događaja sadržani su u mojoj knjizi koja je nedavno izašla iz tiska u nakladi HMDCDR (Progon i stradanje Hrvata u Vojvodini tijekom Domovinskog rata (prilog kronologiji srbijanskog terora nad Hrvatima u istočnom Srijemu, Banatu i Bačkoj od 1986. do 1995.))

U vrijeme oružanog sukoba između JNA i Teritorijalne obrane Slovenije, lipnja 1991. godine, na župnu crkvu Svetog Jurja u Vajskoj (općina Bač, Bačka), bačena je zapaljena boca s benzinom, a župniku vlč. Andriji Đakoviću je zaprijećeno kako će biti ubijen. Organizatori incidenta bili su domaći ekstremisti iz dijela naselja zvanog”Alpar” (gdje su živjeli doseljenici – kolonisti, uglavnom iz istočne Hercegovine), a navodni razlog za ovaj čin bio je taj što su čuli kako je u Sloveniji u redovima JNA poginuo jedan njihov sugrađanin – Srbin). Dakle, Hrvati i katolici su bili “krivi” i za ono što se događalo u Sloveniji. Nakon što su učestali prijetnje i pritisci, vlč. Đaković se više ne usuđuje prespavati u svom župnom stanu.

Progoni se i časne sestre iz Zemuna (grada koji je kroz cijelu svoju povijest – sve do 1946. godine – bio nesporno dijelom hrvatskog državnog područja i u kojem su Hrvati prije samo stotinu godina činili apsolutnu većinu stanovništva).

Dana 11. lipnja 1992. godine, Mjesni odbor Republikanskog kluba u Zemunu obratio se javnosti svojim apelom skrećući pozornost na teška kršenja prava katolika i klera u ovom gradu.

U ovom dokumentu, među ostalim piše:

“(…) Časne sestre napuštaju zemunski samostan pod pritiskom višemesečne kampanje koja se protiv njih organizovano vodi. Najpre su uporno širene zlonamerne neistine o njima, sledile su stalne pretnje, najzad je eksplodirala bomba na pragu.

Sada više nikome ništa nije smešno. Sve što je poslanik ‘hrabro’ pričao u Skupštini, postajalo je istina na terenu. Pritisak na Hrvate, građane Zemuna i Srbije kreće se od nejasnih insinuacija do veoma konkretnih, organizovanih i od lokalnih vlasti blagosiljanih, pa i potpomognutih akcija. Sve se to uklapa u već javno iznošene teze o ‘etničkoj čistoti’, o zameni stanovništva, o ‘uzimanju’ i ‘davanju’, o preuređenju čitavog državnog prostora u skladu s ovim tezama, i o uništenju onih delova teritorija koji se opiru ‘preuređenju’: Vukovar, Sarajevo, Mostar, Zemun.

Šta možemo učiniti? Možemo li zaštititi sugrađane, njihov mir, njihovu imovinu? Štiteći njih naučićemo da štitimo i sebe. Jer, kada odu Hrvati, doći će na red ‘loši’ Srbi, a zatim i svi kojima se nešto može oteti. Sve je to već viđeno. Više puta.

Republikanski klub želi da okupi građane Zemuna koji su svesni da podela građana po nacionalnosti, ugrožavanje građana jedne nacionalnosti, napadi na privatnu svojinu, organizovani kriminal, naoružane stranke i nasilno rešavanje bilo kog problema u Zemunu mogu za kratko vreme uništiti sve ono što u ovom gradu volimo, a što je vekovima stvarano – međusobnu toleranciju, uvažavanje različitosti.

U subotu 13. juna u 12^h u gradskom parku počinjemo akciju za zaštitu naših sugrađanki koje su najdirektnije ugrožene. Ako imate hrabrosti, mudrosti i ljubavi za Zemun, pridružite nam se!.”

Da su ovakvi i slični apeli razumnih ljudi bili uzaludni, pokazao je daljnji tijek događaja.

I fragmentarni podaci kojima raspolažemo rječito govore o tomu što su sve podnosili oni koji nikada nisu izgovorili niti riječ mržnje, samo zato što su bili duhovni pastiri i čuvali vjeru.

Mnogi svećenici, pa i Biskupski vikar za Srijem msgr. Stjepan Miler, obraćali su se više puta Ministarstvu vera Republike Srbije, patrijarhu srpskom, pa i vrhovnim tijelima svoje Crkve, upozoravajući na teško stanje i položaj vjernika, svećenstva i Katoličke crkve na području istočnog Srijema, uz navode konkretnih slučajeva terorističkih napada, paljevina, pljački, oskvrnuća bogomolja, devastacija i progona klera i vjernika Nikada ništa nije poduzeto. Na sve pozive, oglušila se i “sestrinska”, Srpska pravoslavna crkva, koja je imala preča posla: organiziranje “vjerskih” skupova po “krajini” i BiH, na kojima se blagosiljalo četničke postrojbe i ratnu tehniku – pa i vodeće zločince i njihove paravojne skupine, držanje vatrenih govora na skupovima ekstremista i obilazak prvih crta na fronti kako bi se srpskim borcima podigao moral, te vođenje propagande u korist velikosrpske ideje. Čak su i ti pojedinačni napori i molbe katoličkog svećenstva proglašavani “nastavkom ustaške propagande” koja je tobože organizirana i “osmišljena” u Zagrebu ili čak u samom Vatikanu.

Iz obilja dokumenata koji progovaraju jezikom činjenica i svjedoče o jednom vremenu i sudbini katoličkog puka u Vojvodini, njegove Crkve i klera, na ovom mjestu bit će spomenuto samo njih nekoliko.

Prvi je pismo župnika iz Novog Slankamena vlč. Eduarda Španovića (od 4. kolovoza 1992. godine) srpskom patrijarhu Pavlu. Evo širih izvoda iz dokumenta:

“(…) Obraćam Vam se kao župnik gotovo raseljene župe sv. Mihaela, ark. u Novom Slankamenu. Župa je do ovih nemilih dana brojila oko 2.500 vjernika – katolika. Selo je bilo sa većinskim hrvatskim katoličkim življem. Stoljećima ovaj narod živi na ovim srijemskim prostorima. Sad je izgleda došlo vrijeme da nestanemo. Ono što je proživio i proživljava Slankamen, proživljavaju i druge župe u ovom kraju (župa Hrtkovci iseljena je oko 80% vjernika katolika.). Dva su glavna razloga zašto Vam se javljam: da Vas obavijestim i da Vas zamolim za pomoć.

Sredstva javnog priopćavanja o ovim slučajevima skoro da i ne govore. U zadnjih nekoliko mjeseci više puta smo čuli izjave iz redova Srpske Pravoslavne Crkve, kako u Srbiji nitko nije ugrožen i progonjen zato što je druge vjere ili nacije, kako nijedno dijete nije zaplakalo zato što je druge vjere i zato što bi bilo ugnjetavano. Nažalost moram Vam reći kako gorko plaču i cvile naša djeca. Nikad valjda nije toliko suza isplakano u Slankamenu, koliko je zadnjih godinu dana. Tolike naše obitelji morale su napustiti stoljetna ognjišta. To su odlasci bez povratka.

Samo ću u glavnim crtama napomenuti što se događalo u posljednje vrijeme: prijetnje i zlostavljanja su česti, čak ni djeca i starci nisu pošteđeni. Prijetnje telefonom. Mitraljirane su kuće, bacane bombe po kućama i dvorištima, demoliran je i pokraden Hrvatski seljački dom.

Na crkvu je dva puta pucano. Na blagdan sv. Save ove godine izrazbijan je i napadnut župni dvor i otada doživio više napada te je i sada iznakažen i ispisan različitim uvredljivim parolama. Kao čovjek i svećenik često doživljavam uvrede i poniženja. Mladima je preteško odlaziti u školu u Inđiju i Pazovu, jer doživljavaju neugodnosti i batinanja samo zato što su Hrvati. I bio bi dugačak spisak napada, progona i nevolja s kojima se ljudi susreću zbog svoje pripadnosti Katoličkoj crkvi.

Svijestan sam kako i u drugim krajevima, posebno u ratom zahvaćenim prostorima, ljudi trpe i s jedne i s druge strane. Duboko suosjećam i žalim zbog svake kapi prolivene krvi, zbog velike patnje svih ljudi, bez obzira kome i gdje pripadali. I neki su skloni da kažu kako se to samo događa gdje se ratuje. Mi živimo i radimo u državi koja za sebe tvrdi da nije u ratu, ali posljedice rata itekako osjećamo. Nisam ni mislio pisati o svim pojedinostima glede teškog položaja naših ljudi, jer je možda neke navode teško provjeriti, jer su ljudi većinom otišli. Jedno ostaje vidljivo i provjerljivo – neke naše župe sa područja Srbije su brojem toliko smanjene da prijeti utrnuće mnogih župa.

Kao što rekoh na početku, ovo Vam pišem da bih Vas istinito obavijestio. Državne vlasti više puta izjavljivale su kako se u Srbiji uvelike poštuju ljudska prava, i kako nitko zbog toga što je druge vjere ili nacije ne trpi progonstvo. Sličnih izjava bilo je i iz redova Srpske Pravoslavne Crkve. Državnim vlastima o ovome nema potrebe da govorim, jer oni to dobro znaju, ali smatram potrebnim obavijestiti sestrinsku Pravoslavnu Crkvu o stradanju Hrvata Katolika i katoličkih župa na području Srbije, jer vjerujem da su izjave iz redova SPC o neugroženosti drugih naroda u Srbiji plod neobavještenosti.

Jednog dana proučavat će se i ovo vrijeme i pisat će se povijest. A u opasnosti je da istina bude povrijeđena, jer se u isto vrijeme govori kako u Srbiji nitko nije ugrožen i prognan zbog svoje pripadnosti drugoj vjeri ili narodu, i u isto vrijeme kako su nestale neke katoličke župe s područja Srbije. Sve ovo se događa na prostorima gdje nema rata i gdje se ljudi zbog progona i vrijeđanja vjerskog i nacionalnog dostojanstva nisu dizali na rat. Željelo se razgovorom i mirnim putem riješiti problem. I pored tolikih napada, pucanja, progona, silovanja, ponižavanja, ni u jednom slučaju nije na zlo bilo uzvraćeno zlom.

Ni u slučajevima nužne samoobrane nije pružen otpor. Sav otpor koji je ova župska zajednica pružila svojim progoniteljima bio je odlazak sa pradjedovskih ognjišta. Svako suprotstavljanje moglo je uroditi uzvraćanjem zla na zlo. Kao svećenik i molitvom i djelom svim sam silama priječio širenju ovakvog zla i htio biti mirotvorac. Prihvatili smo mudru poruku: Ako je cijena našeg opstanka da uzvraćamo i činimo zlo, onda pristajemo da nestanemo. I to nam se upravo događa.

Vaša Svetosti, da ne gajim nadu da ćete pomoći, koliko Vam je to moguće, ne bih Vam pisao.”

Biskupski vikar za Srijem, msgr. Stjepan Miler uputio je 23. svibnja 1995. godine pismo Ministarstvu vera Republike Srbije (dostavljeno na znanje: Buskupskom ordinarijatu u Đakovu i Vatikanskoj ambasadi u Beogradu) u kojem među ostalim stoji:

 “(…) Do sada smo u više navrata obavještavali i cijenjeno Ministarstvo, pa i samog gospodina Ministra o nemilim događajima u dijelu Biskupije đakovačko-srijemske koji se nalazi na teritoriju Republike Srbije. Ti nemili događaji počeli su u prvoj polovici mjeseca svibnja (maja) 1991. godine. U toj i narednoj godini (1992.) Rimokatolička crkva doživljavala je svoju Golgotu. S punim pravom ove pojave možemo nazvati genocidom i etničkim čišćenjem hrvatskog katoličkog puka. U to vrijeme Republika Jugoslavija nije bila u ratu, kao što nije ni danas. No, kolone tenkova i kamiona punih vojnika JNA išle su ovim prostorima prema Hrvatskoj. Tada se nemilice pucalo po svim katoličkim objektima – crkvama u svim mjestima kroz koja su kolone prolazile.

Na ovim prostorima Srijema ne bjesni rat, ali gore crkve u Neštinu, Erdeviku, župni stan u Gibarcu.

U Rumi su u centru grada eksplozivom uništena crkvena vrata, a nedaleko od Beograda u Novim Banovcima crkva je zapaljena i demolirana eksplozivom. U Srijemskoj Mitrovici, porazbijani su svi prozori, čak i na katu, pa i više puta, jer je župnik pokušavao popraviti porazbijane prozore. Poslije je odustao, jer se razbijanje prozora nastavilo. To vrijedi i za župu Hrtkovce, Nikince, Bešku, a napose za župu Novi Slankamen. Ništa bolje nije ni u drugim mjestima i s crkvom i župnim stanom i u Petrovaradinu, te samostanom časnih sestara u Zemunu.

Župnik u Šidu, Đuro Ćuraj, pretučen je i polomljeno mu je pet rebara. Župnik u Moroviću – Petar Petrović, na vrijeme se sklonio jer mu je prijećeno ubojstvom. župnik u Kukujevcima – Stjepan Maroslavac, od silnog šikaniranja psihički je obolio i morao ići na liječenje, te se više ne vraća u svoju župu. Mnoge naše župe su ne samo prepolovljene, već desetkovane: ostale su na svega stotinjak, od nekadašnjih nekoliko tisuća vjernika. I taj ‘ostatak’ župljana svodi se na starice i starce, te po koju mlađu obitelj, koji su u mješovitom braku. I kada se stanje koliko toliko smirilo i kada se računalo da je pravna država počela funkcionirati, započele su nove strahote – zastrašivanja, paljenja i rušenja crkvi.

Rano zorom, petog svibnja ove godine, zapaljena je crkva u Hrtkovcima. Srećom, požar je na vrijeme primijećen, inače bi izgorjela cijela crkva. Istog dana porazbijani su prozori na župnom stanu u Srijemskim Karlovcima.

U Kukujevcima, u noći između šestog i sedmog svibnja, nestala je bista pokojnog župnika Petra Masnića, bivšeg potpredsjednika APV, a koja se nalazila u crkvenoj porti. Isto tako, demoliran je i željezni križ u porti.

Potom slijede napadi na same vjernike: u Kukujevcima u obiteljske kuće bačene su tri bombe, a kod jednog domaćina zapaljen je pun čardak kukuruza.

U Srijemskoj Mitrovici, u dvorište župnog stana bačena je bomba, no na sreću, nije prouzročila veliku materijalnu štetu. U Surčinu, nedaleko Beograda, oskvrnuto je katoličko groblje.

Napose, u selu Vašica, nedaleko Šida, u noći 21. na 22. svibnja eksplozivom je potpuno porušena katolička crkva. U župi Novi Slankamen, iz svojih kuća izbačeno je dvadeset hrvatskih obitelji, uglavnom staraca.

Kada se sve to ima na umu, nije čudo da se vjernici i mi svećenici pitamo što će biti sa svima nama koji želimo ostati na ovim prostorima. Lojalni građani Republike Srbije. To želimo i ostati, i zato dolazimo, ne samo da izvijestimo ovo Ministarstvo, nego i da zamolimo gospodina Ministra da se zauzme najenergičnije i za vjernike i za svećenike na ovim prostorima, da prestane teror, koji je u posljednje vrijeme ponovo uzeo maha. Mi svećenici smo spremni da tražimo zaštitu kod svih relevantnih faktora – počev od ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije, pa i samog predsjednika Republike Srbije. Ako je potrebno, tražit ćemo zaštitu i od međunarodnih institucija.

Čvrsto vjerujemo da neće biti potrebno ići tako daleko i da će Ministarstvo vjera Republike Srbije učiniti sve da teror nad Hrvatima katolicima i ostalim pripadnicima Katoličke crkve prestane i da će biti zaštićeni i sami vjernici i njihova imovina.”

Dana 10. kolovoza 1995. godine, msgr. Stjepan Miler uputio je Biskupskom ordinarijatu u Đakovu (dostavljeno na znanje Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu) izvješće o stanju u vojvođanskom dijelu Srijemske biskupije, u kojem kaže:

“(…) Prečasni naslov se izvješćuje o progonstvu naših vjernika na teritoriju dijela biskupije Srijemske i o iseljenju, ali potpunom iseljenju pojedinih župa sa istog teritorija.

1. Dne 8. kolovoza tg. u župi HRTKOVCI provaljen ponovno župni stan i kancelarija totalno demolirana. To večer jedna grupa mlađih ljudi upala je prije sv. Mise u crkvu istjerala desetak osoba iz crkve i župniku zabranili služiti sv. Misu i od tog dana župnik ne služi sv. Misu.
2. Dne 9. kolovoza tg. U župi Kukujevci i Gibarac još ono malo vjernika što je ostalo u selima istjerani od strane vojske i milicije iz svojih kuća i uselili tzv. izbjeglice. Župnik gosp. Berislav Petrović, našao se u Kukujevcima želio je odnijeti Presveto, knjige crkvene i svoju misnicu mladomisničku, došavši iz Kukujevaca u Gibarac da povede neke svoje vjernike za Šid – našao se za kratko vrijeme opkoljen od jedne grupe građana, koji su bili naoružani, istjeravši ga iz auta i mogao je ponijeti samo neke stvari, a sve drugo ostalo na cesti i auto mu je oduzet. Vratio se pješice svojoj kući u Šid i odmah o svemu izvijestio stanicu milicije.
3. Dne 5. kolovoza navečer poslije sv. Mise u Novom Slankamenu vjernici bili maltretirani, pojedini tučeni. Kroz ove dane neke kuće u N. Slankamenu zapaljene a mnogi na silu iseljeni. Milicija dala do znanja da ih ne može štititi. Župnikova majka maltretirana. Župnika tražili u župnom stanu da ga ubiju. Glasovi koji dolaze do mene putem telefona – vjerojatno da su svi iz Slankamena iseljeni.
4. Nije ništa bolje niti sa drugim župama u Srijemu. Surčin, nedaleko od Beograda, Petrovaradin kod Novog Sada, Sr. Karlovci, Golubinci, Ruma, Sr. Mitrovica – provaljuje se u kuće gdje stanuju Hrvati – tjeraju se van iz svojih kuća i useljavaju se Srbi izbjeglice.

Prečasni naslov se moli za zaštitu. Neka se pokrenu sve međunarodne snage da bi se zaštitio hrvatski katolički narod a i drugi nesrpski narodi od tzv. ‘čišćenja’ i od ovakvog nehumanog postupka. Ljudima se daje do znanja i tjera van iz svojih pradjedovskih ognjišta sa najlonskom kesom u ruci i ono što je na njima, a sve ostalo moraju ostaviti. Ovakav postupak još bi mogli razumjeti da se na ovim prostorima vodio rat, ali toga nije bilo, a ovakav je postupak prema ljudima samo zato što ne pripadaju jednoj naciji.”

Nikakvih reakcija patrijarha Pavla i SPC, Ministarstva vera Republike Srbije, a niti tijela vlasti kojima su se također obraćali katolički svećenici i biskupi nije bilo. Ne samo da su izostali odgovori na ova pisma, nego nitko iz državnih ili vjerskih institucija (Srbije i SPC) progonjenom svećenstvu i vjernicima nije uputio jednu jedinu riječ.

Dana 12. kolovoza iste godine, msgr. Miler se obraća Biskupskom ordinarijatu Đakovo, Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu, nadbiskupu i metropoliti msgr. Francu Perko – Beograd, Ministarstvu vera Republike Srbije u Beogradu i Hrvatskom uredu u Beogradu, te ih izvješćuje o teškom položaju katolika i klera u vojvođanskom dijelu Srijemske biskupije. U pismu među ostalim kaže:

“(…) Prečasni naslov se i dalje izvješćuje o nemilim događajima, progonstvima vjernika i svećenika na ovom dijelu biskupije Srijemske u Republici Srbiji. Događaji se izmjenjuju vrlo brzo i može se slobodno kazati iz sata u sat.

1. Dne 11. kolovoza u samostanu franjevaca u Zemunu ujutro oko 9 sati susreo sam majku našega svećenika i župnika u Novom Slankamenu. Župnik, njezin sin, morao je pobjeći, jer su mu prijetili da će ga ubiti, a majka je ostala u župnom stanu. No, svagdanje maltretiranje i prijetnje učinili su svoje. Majka je napustila župni stan 10. o. mj. navečer, jer su prijetnje i maltretiranje prevršile svaku mjeru. Ostavila je sve, ponijela je samo ručnu torbicu i svoje osobne isprave. Župnik je Eduard Španović.
2. Župnik u Novim Banovcima – nedaleko Beograda – gospodin Tomislav Radišićtakođer nije spavao u svojoj kući-župi i kada je 10. o. mj. došao doma na vratima kuće bio je natpis ‘useljeno’. Ušavši u dvorište našao je grupu civila, pozdravio ‘dobar dan’ i na njihov upit tko je predstavio se da je župnik, paroh. Dobio je odgovor: ‘Mi smo se uselili i ako želite možete s nama biti. Jedna soba vama, a nas desetoro bit ćemo u drugim prostorijama. Zajednička kuhinja, kupaonica i ostalo.’ Isti su se uveliko služili i sa stvarima, priborom i jelom što su našli u kući, kao da je sasvim normalno. Župnik će ići u stanicu milicije u St. Pazovu i tražiti zaštitu.
3. Župnik u Golubincima gospodin Jozo Dusparatakođer već nekoliko noći ne spava u župnom stanu, jer je sam. Poslije sv. mise navečer 10. o. mj. oko 20 sati otišao je iz župe. Sutradan ujutro pozvavši telefonom zvonarku, dobio je odgovor: ‘Gospodine, nemojte dolaziti doma. Sve naše hrvatske kuće su obilježene u selu, pa i župni stan!’
4. Dne 11. 8. u Zemunu od gospodina mons. Antuna Kolarevića, župnika i dekana, doznah da je župnik iz Surčina, gospodin Đuro Kedveš, javio telefonom da su svi vjernici Hrvati u Surčinu dobili obavijest da se do 12 sati moraju iseliti. No, danas prije podne javio je telefonom da je jučerašnji dan prošao u redu i da nije bilo nasilja. Milicija je uredovala i sve je prošlo u miru.
5. Dne 11. 8. gospodin Boško Radielović, župnik i dekan u Rumi, javio je da je u većini hrvatskih kuća na ‘bregu’ useljena po jedna obitelj izbjeglica. Ne zna se da li privremeno ili za stalno.

I dalje ima maltretiranja svake vrste, telefonskih prijetnji, paljenja stanova i kuća i nije čudo da je u ljudima strah i bojazan.

Jučer je u Ministarstvu vera Republike Srbije obećana pomoć i zaštita, te da će se obavijestiti svi nadležni faktori i da ne smije biti nasilja i maltretiranja, jer je to stav Vlade Srbije i Predsjednika Srbije. Nadam se da će ovo obećanje biti i sprovedeno od riječi na djela.

Molim prečasni Naslov i sve nadležne faktore za zaštitu naših vjernika i naših svećenika kao i zaštitu crkvenih objekata, kako župskih stanova, tako i naših crkvi.

Nadam se da ovaj vapaj za pomoć i zaštitu neće biti ‘glas vapijućega u pustinji’!”

nastavlja se-

Zlatko Pinter