Jako je teško zadržati optimistički duh, naći dobar primjer ljudske solidarnosti, kada su vremena tako turobna budućnost neizvjesna. Ljudi se koprcaju u vlastitoj nemoći, pritisnuti borbom za egzistenciju, strahom od virusa a neki se i bore sa štetama od potresa. Samo je krajnje ne empatičnim ljudima svejedno, samo oni brinu svoju brigu, a u svakodnevici, gledaju da nešto ušićare u svoju korist. Jučer gledamo Bandića, kako se ulizuje novinarima, po tko zna koji put i nastoji, poentirati, ovaj put, na bolesnim ljudima iz privatnog doma. Bolest ljudi nastoji okrenuti u svoju korist, jer eto u Domovima koji vodi Zagreb, nema oboljelih. No oboljelih ima po Domovima, sve više. Mjere koje se sada donose za neke su prekasno. Bilo je vremena za pripremu, za opremu a nadzor svih Domova trebao je uslijediti nakon požara u kojem je izgorjelo šestero štićenika.
Državni inspektor, sada nam govori kako se neki bogate, na prodaji maski, dezinficijensa kako se profiterstvo ponovo rasplamsava.
Građani grada Zagreba tako su dobili račune, na svoje adrese, bez zakašnjenja, za naknadu za grobno mjesto. Bez zadrške ili bilo kakvog objašnjenja računi su 100%,veći od dosadašnjih.
Obranili smo se od poskupljenja smeća, prosvjedima, sada smo u nemogućnosti bilo kakvog negodovanja zatvoreni u kući, prepušteni na milost lažnim moralistima.
Svako poskupljenje u ovim teškim vremenima moralo bi se kvalificirati kao ratno profiterstvo, bez obzira od koga dolazi.
U potresu su porušeni, mnogi spomenici na grobljima, ljudi još nisu ni sanirali posljedice, mnogi, zbog izolacije, još nisu ni vidjeli učinjenju štetu, no računi su stigli točno na vrijeme.
Udar je to ionako samo na “najugroženije”, koji ne mogu računati na nikakvu pomoć niotkuda.
Doznali smo tako jučer, da se Vladine mjere, obustava kredita i ovrha ne odnosi na umirovljenike. Oni ne mogu dokazati pad prihoda, a rast troškova se ne računa. I ovaj put, ostali smo prepušteni sami sebi, u nemilosti države.
Zato riječ “najugroženiji”, jednako licemjerno zvuči iz usta min. Marića i zastupnika Pernara.
Možda je još gadnije, kada to veli min. Marić jer on zastupa Vladu, a ona ima moć u donošenju mjera pomoći.
Najavljuje se popuštanje mjera, sveopće izolacije, to ipak daje nadu, da se kaotično stanje bliži kraju, da će ljudi moći izaći na ulice, slobodno bez straha, da ga netko ne mjerka i preispituje njegove godine, jer se kao “najranjiviji” usudio izaći u dućan ili podići svoju mirovinu. “Najranjiviji” su u ovom turbulentnom razdoblju dobili puno novih rana. Postali su nacrtana meta bolesti, ali su i sve slabosti sistemske nebrige, izašle na vidjelo.
Teško da će se to moći zaboraviti, u vremenu koje slijedi, do sada su loše živjeli, a zbog najavljenih
rezova u plaćama, mirovine će nakon novog usklađivanja, biti, još manje, a život još teži.
Samim tim ostaje nam jedino da na izborima, koji slijede,
izaberemo ljude koji će se znati nositi s velikim izazovima, koji su pred nama.
Umirovljenika i dalje ima više od milijun, njihovi glasovi mogu odlučiti hoće li i dalje dobivati nove rane ili će biti ravnopravni građani društva, koji su svoj dug državi, davno odslužili i novčano otplatili.
Hoćemo li dalje biti žrtve loših premišljanja i vladajućih, koji kad god, usfali para, posegnu u mirovinske fondove? Hoćemo i dalje vjerovati u velike prinose, mirovinskih fondova, iako su mirovine, realno, sve manje, na nama je da odlučimo, ovaj put, za našu generaciju, doslovno, posljednji put.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment