U Zagrebu, glavnom gradu Republike Hrvatske, dugo je i nakon pobjede u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, maršal Tito, koji je odgovoran za mnoge patnje i ubojstva i nakon završetka II. svjetskog rata, imao svoj trg, i to jedan od najljepših u našoj državi.
Ovaj trg više ne postoji, ali ni u glavnom gradu, ni diljem Hrvatske još uvijek nije podignut- spomenik žrtvama komunizma!
Prije nekoliko godina spomenik žrtvama komunizma otkriven je i u Kanadi (Ottawi), a među ostalim jednim dijelom ga je financirala i Republika Hrvatska, koja očito zasad ne želi, odnosno nema namjere potaknuti i kod nas nešto takvoga. Zašto, zbog čega?
A da sve bude još i gore, ova se tema neprestano marginalizira i prešućuje. Čak ni djeca u školi ne uče o Hrvatima koji su nevini stradali u vrijeme Tita i partije.
Još se nitko nije sjetio, primjera radi, snimiti i neki igrani film, recimo o stradanju žena nakon II. svjetskog rata.
A koliko ih je u to vrijeme ni krivih ni dužnih završilo u političkim logorima na Golom otoku i Svetom Grguru u kojima je od 1950. do 1955. boravilo više od 850 žena osuđenih zbog povezivanja s Informbiroom. Tamo su, kao i u ostalim Titovim robijašnicama, zatvorenice bile prisiljavane kažnjavati, nadzirati i isljeđivati jedna drugu, što je uz težak rad, rezultiralo njihovom dubokom traumom i šutnjom koja traje sve do današnjih dana.
Jedna od istaknutijih hrvatskih mučenica bila je i Olga Hebrang (Pakrac, 3. lipnja 1913.- Zagreb, 16. siječnja 1997.) koja je na žalost, već i dobrano zaboravljena. Tijekom svog života prošla je pravi pakao, baš kao i njezin suprug. Ništa nisu bolje prošla ni njezina djeca, od kojih je prof.dr.sc. Andrija Hebrang iznimno poznata i zaslužna ličnost.
Olga je odvedena u kućni pritvor navečer 8. svibnja 1948., zajedno s troje djece, Dunjom starom 54 mjeseca, Andrijom 27 mjeseci i Brankom pet mjeseci, dok je posvojenik Dragan bio smješten u dom. Uhićena je 17. svibnja 1948. Kako nije htjela svjedočiti protiv muža osuđena je na tajnom političkom montiranom procesu 1951. na kaznu strogog zatvora u trajanju od 12 godina, na gubitak građanskih prava u trajanju od četiri godine i na konfiskaciju imanja u Pakracu. Osuđena je prvostupanjskom presudom koja je odmah postala izvršnom! Presuda joj nije uručena, dobila ju je tek 1957. Osuđena je zbog pomaganja neprijatelja (ustaša) za vrijeme narodno-oslobodilačkog rata. Dobrotom Partije robiju je završila uvjetnim otpustom nakon osam i pol godina od kojih je tri godine i šest mjeseci provela u samici.
Ove hrabre žene više nema, ali se po njezinom mužu danas diljem Hrvatske nazivaju brojne ulice i trgovi.
Nakon pobjede u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, zbog suradnje s neprijateljem, ni jedan neprijatelj nije dobio ni približnu kaznu, a Olga je još k tome bila kažnjena za – „ništa“, u pravom smislu te riječi!
Pokopana je na zagrebačkom Mirogoju. Tek rijetki, kao i svake godine, na obljetnicu njezine smrti, dolaze na njezino posljednje počivalište i zapale svijeću. Inače, u obiteljskoj grobnici Hebrang na grobnoj spomen ploči piše i ovo: „Hrvatski mučenik Andrija Hebrang 1899.-19??. Dosljedan borac za slobodnu hrvatsku državu, uhićen 1948. Zvjerski mučen i ubijen od beogradskog režima. Nije poznat ni dan smrti ni grob.“
Drugim riječima to znači da ova obitelj nije izgubila nadu da će jednoga dana i ubijeni Andrija Hebrang biti sahranjen pokraj svoje supruge, koja je u Beogradu, u montiranom procesu, uhićena kao i njezin suprug i koja se bez ikakvih razloga morala odreći čak i svoje djece!
Nakon odležane robije, gospođa i mučenica Olga Hebrang, bila je građanka drugog reda u Titovoj Jugoslaviji. Ostala je bez sredstava za život, stana, zaposlenja.. Samo i jedino zato što je bila supruga Andrije Hebranga, kojeg je Josip Broz dao ubiti, baš kao i mnoge druge političke protivnike.
Viši sud u Beograd, 25. lipnja 2014., rehabilitirao je ovu iznimnu ženu, proglasio presudu ništavnom, što znači da se mogla smatrati neosuđivanom, ali hrvatski mediji su i to prešutjeli. (Svaka čast pojedinim portalima). Ali…zašto ovu ženu, baš kao i sve druge koje su nevino stradale u komunističkom sistemu, nije dosad rehabilitirala i Republika Hrvatska?
Ono što je u ovoj priči iznimno žalosno je činjenica da posmrtni ostaci njezina supruga nikada nisu pronađeni, kao ni mjesto ukopa, tako da se i Andrija Hebrang, koji je u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi dobio pregršt priznanja, vodi kao – nestali!?.
Zbog čega se još do danas nije pokrenula istraga o njegovu zločinačkom ubojstvu? To se za života godinama pitala i gospođa Olga, kad sam je relativno često znao posjećivati u njezinu skromnom, ali lijepom zagrebačkom domu, nedaleko zagrebačkog Glavnog željezničkog kolodvora.
Sjećam se, jednom me zamolila da odem kod vođe ljevičara Ivice Račana i da ga pitam: zbog čega nikada nije odgovorio na desetak njezinih pisama? Stekao sam dojam da je Račana i te kako zanimala Olga Hebrang, da zna o čemu govorim te je poručio da joj prenesem njegove pozdrave. Uz to je dodao – „primit ću je u narednih desetak dana“!
Naravno, nije je primio i nije je nikada saslušao: „lagao je u oči“!
Za svoje zasluge, ova je žena već odavno trebala dobiti i najviša državna odličja.(Dobila je tek jedno!).
Do kraja života, gospođa Olga, živjela je u nadi će se pronaći posmrtni ostatci njezina supruga, ali to se, nažalost, ni do danas nije dogodilo.
Vidjet ćete, rekla je pred smrt, da ga nikada neće tražiti ni „lijevi ni desni“!
Bila je u pravu, kao i obično.
Ali, osim njezina muža, tko traži na tisuće i tisuće Hrvata s Križnih putova, ili po jamama diljem Hrvatske i Slovenije u koje su ih „pobjednici“, komunisti, po nalogu Josipa Broza, još i žive bacali, gore nego stoku?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
Leave a Comment