Šejtani
Duvanjski beg je imao običaj uoči koševine prohodati sa svojim sejmenima duvanjskim poljem i zamirat koje će njive kosit. Tako je jedne rodne godine zaputio se ispod brda Liba i sela Borčana i zamirio njivu moga pradida Đile. Beg je naredio glavaru sela i svojim slugama da sutradan podrane i pokose i ovršu njivu na kojoj se lelujala i zlatila šenica ko sinje more. Kazao im je to, da samo šenicu dopreme u njegov ambar, a raji neka ostane slama i pliva.
Kad je čuo moj pradedo da će mu beg sutradan pokosit najbolju njivu šenice, dositio se kako će nasamarit bega, spasit svoje šenicu i učinit dobro dilo, koje će kad-tad izić na vidilo i dugo se pamtit i prinosit s kolina na kolino. Pustio je glas kroz Borčane da će beg sutra kosit njegovu podvornicu i da, kad sunce za Vran planinu zađe, dođu kosci i kupelice na njegovu podvornicu. Bog dao pa noć bijaše vedra mjesečinom obasjana, pa se vidilo koda je dan. Strkalo se cilo selo i, te noći su Čoline, Majići, Brkići, Matići, Galiri, Martinovići, Krištići, Kneževići, Radoši i Špikići složni ko nikad, pri misecu koji je svitlio iznad Liba i Vran planine, pokosili njivu, ovrli i sklonili tamo di beg neće tražit. Ništa nije ostalo na njivi, ni na guvnu. Ni traga od šenice, slame i plive. Kad je beg čuo da je pokšena njiva koju je bio zamirio za sebe, došao je u Borčane i vidio da na njivi nema ni klasa šenice, obišao je oko pojate, zavirio u svaki kutak i vidio da nema u ambaru žita, u pojeti slame. Zavirio je i u kuću i vidio da nema tamo žita. Kad je vidio da nema nidi ništa, stao je ispred kuće i rekao glasno da čuju oni što su išli s njim i raja:
„Vala, to mogu samo šejtani.“
Tako je beg prozvo Borčance šejtani, što, prevedeno s turskog na hrvatskoi, znači – đavli.
Borčanci su sve preko noći pokosili, pokupili, ovrli i ubacili u kuću i pojetu sirote udovice Jurke, čiji se sin jedinac nije vratio iz velike vojne.
Kad mi je ovo pričo davno dobri čovik, guslar Marijan Čolina, zvani Ćota, znate što je rekao, što im je bilo najteže kad su kosili i vrli te noći, nisu smili pivat gange. Što su god radili, bilo da kopaju, kose, sjeku drva, vršu, slave, pjevali su gange. A niko nije pivo tako dobro gange kao naše Čoline. Sve su radili i sradili na misečini i u tišini. (Napisano 1964.)
Molitva za kišu
Ni najstariji ljudi nisu upamtili tako strašnu i dugu sušu. Narod je spontano pohrlio prema crkvi iz sela i zaselaka. Kažem i ne lažem, pohrlilo je u crkvu stario i mlado, i zdravo i bolesno. To je bilo najsličnije nevremenu, kad se nebo prolomi i lije kao iz kabla, pa odsvakle provrije i poteku ptoci, nahrupi voda i sliva se s brda dolje u polje i otiču prema jarugi. Tako se narod slivao sa svih strana i ulijevao u crkvu. Kad je crkva bila dupkom puna kao košnica, fra Didak je šutio klečeći ispred oltarom okrenut leđima narodu. Potrajala je ta šutnja poduže. Ljudi su počeli jedan drugog dodirovat i gurkat laktima, žene se došaptavale, djeca počela napuštati crkvu, a onda se osmjelila jedna starica i, klečeći blizu velečasnog župnika, glasno zamolila, da povede molitvu.
Fra Didak, pobožan, duhovit, plemenit i, na moment plamenit čovjek, osovio se na noge okrenuo prema svojim župljanima, podigao ruku iznag glave kao da blagoslivlje ili prijeti, udarao ih riječima kao bičevima od studeni.
– Došli ste molit za kišu, jeli, a! Kakva vam je to vjera, jeli, a.
Došli ste, a! Došli su i godišnjaci, a, jeli! Dakle, došli su i oni. Kakvi ste vi katolici, kakvi vjernici? Sada ste došli kad vam je dogorilo do nokata. Lažete gdje stignete, psujete da Bog sačuva, kradete, varate, lažete, petljate, mrzite…
Dok je govorio zavladala je takva tišina, da se čulo kako oni sipljiviji dišu, pa kad se činilo da će počet moliti nakon oštri riječi, fra Didak je rasjeko muk jetkom rečenicom kao mačem.
– Došli ste molit za kišu, a gdje su vam kišobrani?
Partizani i ustaše
Jednoga dana došao je u našu školu važan drug partizan pričati nama o svom junaštvu i reatnom putu i partizanskoj borbi, revoluciji, sociujalizmu i komunizmu, bratstvu i jedinstvu, jednakosti i ustaškim zlodjelima, pa je nakon svoje govorancije, digao Rotku i pitao ga da kaže tko su bili nacisti, fašisti, ustaše i partizani. Rotko je odgovorio drugu, da su nascisti bili Nimci i Austrijanci i bili su naši okupatori i dušmani, fašisti Talijani isto tako bili su naši dušmani, četnici isto tako, naši dušmani, pa kad ga je priputio o partizanima rekao je Rotko , da su oni bili oslobodioci, dobri i hrabri borci, a kad ga je pitao tko su bili ustaše i dombrani, Rotko je počeo nabrajat: ćaća Ante, stric Pere, tetak Jure, ujac Jozo, moj kum Mate…
Kad je učitelj dreknujo da sjedne i ušuti, on sjeo i rekao: Druže učitelju ja nisan ništa slago. Tako je kazivo did Luka.
Možeti si zamisliti što se kasnije dogodilo njegovu djedu Luki: ako ne možete, kažem i ne lažem, te noći došli su drugovi oznaši u kožnim kaputima i kožnim kapama na glavi na kojima je bila crve zvijezda petokraka, odveli ga svezana u Duvno.
Nikad se nije saznaslo što se dogodilo njegovu djedu, kako je skončao i gdje su ga zakopali.
Jednoga dana idući prema školi glavnom gradskom ulicom, rodijak Rotko je meni krišom pokazao čovjeka koji je bio među onim ljudima koji su odveli njegova djeda. Bio je to važan drug, moćan, predratni komunisti, prvoborac, sekretar Komiteta i otac Milana Karana s kojim sam sjedio u istoj klupi, u prvom redu do prozora. Od toga dana nisam više dao Karanu da od mene prepisuje, niti sam mu šaptao kad ga je Ešef pitao: koliko je bilo partizanskih ofanziva. On je rekao pešest, pa smo se svi smijali u razredu osim njega i nastavnika.
Ante Matić
Leave a Comment