Vele ovi, koji istražuju, sve i svašta, da se 80% posto ljudi, prije nego umru, ne mogu sjetiti gdje su u svoje radno doba, radili. To kod nas je i donekle razumljivo, jer tvornice gdje su ljudi u najvećem broju i radili većinom su nestale.
No skoro pa svi, osim onih najtežih bolesnika, sjećaju se škole,
Danas bi ponovo, trebala početi škola.
Prisutan, kod roditelja, je veliki strah, Nakon 3 mjeseca intenzivnog plašenja, nakon svih strahota koje su nam prikazivali na TV, stalno prisutne parole “ostanidoma”, pa sad ove” ostaniodgovoran”,
kada roditelji, nisu o ničem odlučivali, moraju sada opet, samostalno odlučiti, a na izgled, se ništa nije promijenilo.
Kada se desio potres, onda su nam iz Stožera poručivali, da je korona gori vrag, od potresa.
Očekivao se veliki broj zaraženih, nakon što smo svi istrčali iz kuća i stanova i međusobno se tješili.
Srećom to se nije desilo i vjerojatno, ako ikada bude drugog vala, više nikome neće pasti na pamet, da ljude zatvara, jer je valjda sada svima jasno, da se korona ne dobiva u parku i na njivi, u šumi, već u zatvorenom, neprozračenom, prostoru.
Vidjeli smo slike, kako su se liječili bolesnici, kad je vladala zlokobna “Španjolska gripa” . Sve bolesnike su iznosili na sunce, van iz zatvorenih bolničkih prostora, no naši suvremeni znanstvenici, nisu se oslonili na to iskustvo, već su išli sasvim, drugim putem, dugo će se sad opet, istraživati koji je put pravi. No ostavimo se korone, ona je otišla, s lijepim vremenom.
Treba sada svladati strah za djecu, koju moramo ponovo poslati u školu. Davno znana poslovica
:Od kolijevke pa do groba, najljepše je školsko doba”, nastala je s razlogom.
Ne smijemo dopustiti, da niti bolest, niti loši političari, našoj djeci uskrati to najljepše životno doba.
Škola je mjesto susreta, mjesto novi poznanstava, novih sklopljenih prijateljstva, mjesto prvih zanesenih, ljubavnih pogleda.
Koliko god, se roditelji trudili, bili posvećeni svojoj djeci, ugođaj škole im ne mogu dati.
Osim dječjeg društva, jako je važan odnos, učenik profesor, uspostava autoriteta, gdje nitko ne kaže učitelju, kad mu zada zadatak,” mogu malo poslije,” tu naizgled, nevinu rečenicu, na kojoj se ruši roditeljski otpor. Nema roditelja a niti bake i djeda, koji nije nasjeo na to.
No to je stvar dječje inteligencije, znaju da ne možemo odoljeti, tim malim zanesenim okicama, u kojima vrlo često vidimo, svoj odraz iz djetinjstva. Moramo savladati strah, moramo djecu poslati u školu, da steknu te dragocjene uspomene, koje imamo i mi.
Sjetimo se samo kako smo se mi školovali, pogotovo mi, koji smo odrasli na selu.
U Zagorju su to posebne uspomene. Sela po brijegu a škola u kotlini. Djece jako puno, ujutro kad bi djeca krenula u školu, mali dječji likovi u daljini su izgledali, poput mravljih kolona, koje su s brda, gmizale u kotlinu.
Po zimi je to bla sasvim druga slika, Jake zime zaledile su staze, napravile su idealna sanjkališta. Na vrhu brda sjedneš na školsku torbu i za par minuta si u kotlini, udaljenost od par kilometara, prođeš u par minuta.
No onda te čeka druga briga, kako objasniti da se torba poderala, a trebala je izdržati godinu dana.
U školi učiteljica iz Budve, pokazuje nam slike mora, koje smo vidjeli samo, u priručniku iz zemljopisa.
A naša dobra učiteljica, dobila, bi pred Božić, iz svoje rodne Budve, paket. Obično, bi joj ga poštar, donio u učionicu,
Velika kartonska kutija, zamotana pak papirom i na sebi je imala veliki pečat s crvenim voskom. Obično bi pozvala najboljeg učenika, da joj pomogne otvoriti. Mi svi okupljeni oko stola, a taj učenik reže, smeđu, tanku, špagu. Polako se razmata paket, polako diže poklopac, unutra, narandže.
Nešto najljepše, što su zagorska djeca ikad vidjela. Začas se formira red, i mi uredu čekamo, svako svoju narandžu, nas 38 u razredu, nažalost, samo za svakoga, po jedna.
No bio je to dan 38-ro sretne djece, drugi razredi, nisu imali učiteljicu s mora.
Narandžu, nitko od nas nije pojeo, svi smo ju odnijeli kući, kako bi ju podijelili s braćom i ukućanima.
Svakome, jedna kriška, no naša učiteljica je bila, junakinja naše škole.
Danas sigurno, nitko u školi, neće steći takve uspomene, no moramo im dati priliku, da stvore svoje, u duhu, svojeg vremena. Njima su sada važne, druge stvari, ne mogu razmjenjivati sličice s bakama i djedovima, djevojčice ne mogu pričati, o sramežljivim pogledima dječaka, to moraju dijeliti sa svojim vršnjacima.
Budimo im potpora, pomognimo da se riješe straha i tjeskobe, nakupljenog u proteklom vremenu.
Vratimo im njihovo djetinjstvo, i nadajmo se, da će se priroda smiriti, i narednih 140 godina, biti dobra učiteljica, prijateljica djece, da će čuvati škole, dječja igrališta, parkove, našeg grada. Bez dječje galame, bez dječje igre, svaki je grad, mrtav grad.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment