Ti ljudi trebaju svu podršku svijeta , ne pomažu priče da se čovjek…

Svaki novi potres odnese bespovratnu snagu koju čovjek skupi dok je vladalo zatišje, bar prividno, ono kad se nije osjetilo podrhtavanje.

Svaki put ode komad nečijeg života, dio krova, napukne zid ili se razbije ono što još nije.

Ti ljudi trebaju svu podršku svijeta, ne pomažu priče da se čovjek navikne, ovakvu ljutnju prirode može samo nadomjestiti ljudska dobrota.

A dobrote ima,svi naši susjedi pohitali su pomoći, kolone kamiona dovoze pomoć, mladi ljudi pohitali uzeti lopate,raščišćava se,pomaže kako tko može.

Grije to jače od vatre, ta solidarnost ,spremnost da se pomogne.

Velika je to snaga, no tlo se još ne smiruje i danas u rano jutro na posljednji dan ove nesretne godine, jaki udar za buđenje.

A bila je nesretna, započelo je požarom u Domu za starije, pa Corona, koja nam je odnijela nepovratno stari život.

Drhtimo kao list na vjetru, a nevolje nas bacaju u duboki očaj, protiv prirodne sile se ne znamo boriti ,ali i ljudi koji koriste nevolje za svoje egoistične ciljeve ubijaju i to malo nade.

Skupiti krhotine i krenuti dalje, a kako i kuda

Gledamo ljude iz Zaprešića, pakiraju stvari odlaze iz svojih domova, ljudska lakomost razotkrivena potresom.

Fušarenje u gradnji stambenih zgrada istjeralo je stotine ljudi iz svojih domova, radi nečije zarade, radi nečijeg luksuza, koja se eto plača nečijom patnjom.

Strašna je to spoznaja, kako sad ti ljudi  mogu uživati u tom bogatstvu, kako mogu ?

Nova Godina sama po sebi neće donijeti mir, najprije zaželimo da se zemlja smiri, to bi bio najbolji poklon svima koji strepe, osluškuju, skaču na najmanji zvuk.

Onda se riješimo straha, on paralizira i um i ruke ,crpi snagu.

Potom se uhvatimo u koštac sa životnim nevoljama, koje su učinili ljudi ljudima.

Tek onda možemo očekivati da će se vratiti mir u naše besane noći i bezbrižno dočekivali nova jutra.

Jutro je zadnjega dana nesretne godine.

Dragica Trumbetaš