Blagdani su nekada bili sinonim za duhovni ali i duševni mir i iskreno zajedništvo. Danas su postali izrazito agresivni marketinški projekt, zapravo psihološki rat koji trgovački lanci vode protiv nas i našeg zdravog razuma. Dok nas reklamna ponuda zasljepljuje i mami u pozadini imamo pravu tragediju kod onih, kojima se sustavno uništava dostojanstvo jer oni taj umjetni “blagdanski sjaj”, ne mogu priuštiti.
Današnji konzumerizam ne prodaje samo proizvode, on prodaje i stvara osjećaj krivnje kod mnogih osoba.
Tko nije kupio, taj ne voli ili makar nedovoljno voli. Tko nije potrošio, taj očito nije niti uspio u životu i nije vrijedan. Taj emocionalni ucjenjivački mehanizam najteže pogađa, upravo građane slabijeg imovinskog stanja. Oni su žrtve društvenog pritiska u kojem je “izgledati imućno” postalo važnije od “biti miran”.
Poruka koja se šalje na taj način je, tvoj društveni status ovisi o tvojoj košarici. To nije samo ekonomski problem, to je moralni pad društva koje dopušta da se vrijednost čovjeka mjeri njegovom kupovnom moći u poželjnom trenutku.
Zbog čega se takvom ponašanju, ne možemo oduprijeti?
Zato što nam je prestiž postao jedina preostala utjeha u svijetu u kojem gubimo kontrolu nad svakodnevnim životom. Kupnja skupog poklona ili organizacija raskošne večere služi kao kratkotrajni anestetik protiv svakodnevne nesigurnosti. No, taj anestetik brzo popušta, ostavljajući iza sebe još dublju rupu u kućnom proračunu i još veću prazninu u duši.
Krajnje je vrijeme da sami sebi priznamo istinu da je važnije imati kruh, sigurnost i poštovanje svakog dana u godini, nego jedan dan glumiti bogatstvo dok nam nad glavom visi ovrha.
Blagdanski ugođaj koji se kupuje i stvara novcem koji nemamo, zapravo je uvreda za istinski blagdanski duh. Pravi otpor konzumerizmu morao bi biti ne samo štednja, nego bi to trebao biti povratak stvarnom životu i ljudskosti. To bi trebala biti odluka da nećemo sudjelovati u predstavi u kojoj su glumci i publika iscrpljeni, a režiseri jedini koji na kraju trljaju ruke i plješću.
Trebamo ugasiti ovakvo blještavilo koje nas razdvaja i upaliti svjetlo koje nas spaja. Ono koje ne košta puno, nego iskreno grije srca i postiže onaj izgubljeni duševni i duhovni mir.
To bi trebali biti blagdani a trošenje je ionako obavezno i prisutno svakodnevno i više nego trebamo i možemo.
Branko Knežević










