By Teško je izdvojiti temu za koju bi netko mogao reći: “Ovo se mene ne tiče.”
Jedna od tih tema je nestanak beba.
Ostaje pitanje: Gdje mi to živimo?
Pogledajte emisiju Kodex, poveznica je na kraju teksta.
Od kraja Drugog svjetskog rata, kroz sve faze postojanja bivše Jugoslavije pa sve do današnje Srbije, traje jedan od najmračnijih i najmanje rasvijetljenih zločina protiv djece i roditelja: sustavno nestajanje beba iz rodilišta.
U vrijeme kada se vjerovalo sustavu, nestalo je, prema procjenama, oko 250.000 beba.
Tisuće roditelja, od 1946. pa sve do danas, dobivali su istu poruku:
„Vaša beba je umrla odmah nakon rođenja.“
Tijela nisu vidjeli. Grobova nije bilo. Dokumentacija ili nije postojala, ili je bila krivotvorena. Grobnice – prazne. U mnogim slučajevima nisu dobili ni smrtovnicu, ni potvrdu o smrti, niti obdukciju. Neki su kasnije otkrili da njihova djeca – prema lažiranim papirima – nikada nisu ni postojala.
Roditelji su obmanjivani, ponižavani i ušutkani. Mnogi su pokapali kutije bez sadržaja. Mnogi su desetljećima živjeli u tišini, pod pritiskom režima koji nije dopuštao sumnju u autoritet liječnika, matičara, službenika i državnog aparata.
Sumnja je rasla. Udruge roditelja počele su istraživati, uspoređivati dokumente, tražiti istinu. Počele su se otkrivati sheme – krivotvoreni matični zapisi, upisivanje izmišljenih identiteta, pogrešni podaci o rođenju i smrti, nestanak medicinske dokumentacije. U nekim slučajevima, DNK analize dokazale su da dijete nije umrlo – već je odraslo u drugoj obitelji, često u inozemstvu.
Pojavile su se tvrdnje da su bebe prodavane – prema Europi, Americi i drugim dijelovima svijeta. Da su postojale organizirane mreže trgovine djecom, povezane s rodilištima, socijalnim službama, pa čak i sigurnosnim strukturama. Iako dokazi nisu uvijek dostupni, obrazac je bio previše sličan – da bi bio slučajan.
Tek 2020. godine u Srbiji je donesen Zakon o nestalim bebama – koji predviđa simboličnu novčanu naknadu roditeljima. No, i dalje nema kaznenih procesa, nema presuda, nema imena odgovornih.
Zaključak – Šutnja koja traje desetljećima
Nestanak tisuća beba u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u Srbiji, nije pogreška sustava. To je zločin sustava. Zločin u kojem su roditelji desetljećima živjeli u mraku, poniženi, obmanuti i ostavljeni bez istine. Proglašena smrt bez tijela, bez groba, bez papira – to nije samo tragedija. To je organizirana manipulacija, sumnja na trgovinu djecom i institucionalno suučesništvo koje traje desetljećima.
Ovo nije pitanje prošlosti. Ovo je živa rana, jer dok država isplaćuje simbolične odštete, nijedna osoba nije osuđena, nijedna mreža razotkrivena, nijedan liječnik, matičar ili službenik ozbiljno ispitan. Pojedini roditelji i danas žive s nadom da će susresti svoje dijete – odraslo, negdje u Njemačkoj, Italiji ili Americi, ne znajući tko su.
Šutnja države nije neutralnost. Šutnja je suučesništvo. A zakoni koji ne donose istinu, već samo novac, nisu pravda. Oni su pokušaj da se bol kupi, da se istina zakopa dublje od onih praznih grobova kojima su roditelji godinama dolazili, ne znajući oplakuju li svoje dijete – ili nečiju laž.
Ova priča mora dobiti svoj epilog. Jer kad država zataškava istinu o najnevinijima – o djeci – tada to više nije samo pravni problem. To postaje moralni sunovrat jednog društva.
https://www.youtube.com/watch?v=WRNHlcJgXjY
