Gotovo u pravilu svaki veći blagdan u Hrvatskoj, donosi iste slike. Državni vrh, lokalni moćnici i stranački jastrebovi poslagani u prvim redovima katedrala. Kako baš u prvim redovima, pitanje je. Dok makar privremeni osjećaj mira i poniznosti ispunjava prostor, kamere javnog servisa zumiraju lica koja inače gledamo u kontekstu afera, korupcijskih skandala ili međusobnih uvreda koje graniče s neukusom. Kontrast između njihove profesionalne zbilje i duhovne poniznosti koju vjera nalaže nikada nije bio oštriji.
Problem nije u samom odlasku političara na misu jer vjera je privatna stvar svakog pojedinca. Problem nastaje onog trenutka kada taj odlazak postane politička manifestacija. Biblijski nauk počiva na brizi za siromašne, istinoljubivosti i skromnosti. Nasuprot tome, svjedočimo politici koja često favorizira partikularne interese, manipulira poluinformacijama i produbljuje društvene podjele. Kada takav “modus operandi” uđe u prvi red crkve, on prestaje biti čin vjere i postaje čin marketinga. Čin političkih i inih interesa.
Ovdje bi ključno pitanje trebalo biti, pitanje odgovornosti.
Jesu li veći krivci beskrupulozni političari ili crkveni dostojanstvenici koji im osiguravaju “svetu pozornicu”? Odgovor vjerojatno leži u interesnoj simbiozi u kojoj obje strane potpuno svjesno sudjeluju radi vlastitog profita.
Političarima je prvi red potreban kao najjeftiniji i najbrži alat za “pranje biografije” jer tu se traži, „oprost grijeha“, onoga čega imaju i previše.. Stajanje uz oltar pred očima nacije, daje im auru moralnosti koju svojim privatnim i profesionalnim životima učestalo negiraju. S druge strane, crkveni službenici u tim istim moćnicima vide osiguranje vlastitih interesa, od izdašnih proračunskih sredstava i povrata imovine (kako uopće je postala crkvena?), do političke zaštite i utjecaja na zakone.
Ovdje se ne radi o pukom protokolu, već o jednoj planiranoj suradnji na gotovo istoj stvari. Kada Crkva rezervira prvi red za one koji provode politike suprotne socijalnom nauku te iste Crkve, ona prestaje biti korektiv društva i postaje suučesnik svega lošeg. Šutnja na nepravdu ili čak mlaka reakcija u zamjenu za blizinu moći, izravna je izdaja duhovnog poslanja.
Očito je, ovaj odnos je duboko interesan. Političari dobivaju potvrdu da su “naši”, što im osigurava glasove, posebno konzervativnog biračkog tijela, dok s druge strane, crkvena hijerarhija osigurava instituicionalnu stabilnost i materijalni komfor. Cijenu te “svete trgovine” plaća vjerodostojnost institucije i običan vjernik.
Promatrajući iz zadnjih redova čovjeka optuženog za malverzacije kako prima poseban blagoslov u prvom redu, vjernik se s pravom pita, je li evanđelje postalo tek roba na tržnici utjecaja?
Sigurno je samo jedno, u ovoj igri nema nedužnih. Političar koristi svetinju za prikupljanje bodova, a svećenik koristi moćnika za učvršćivanje pozicije. Zajedno stvaraju privid moralnosti dok u praksi često rade upravo suprotno od onoga što propovijedaju.
Istinska duhovnost ne traži kamere ni prve redove. Ona se dokazuje tamo gdje nema reflektora tj. u poštenom radu, brizi za slabije i dosljednosti. Sve dok se prvi redovi crkava budu koristili kao produžena ruka izborne kampanje, uz blagoslov onih koji bi te kampanje trebali kritički propitivati, blagdanske poruke o miru i ljubavi zvučat će isprazno. One ostaju ugušene mirisom političkog i klerikalnog oportunizma koji se vješto skriva iza religijske tradicije, dokazujući da su interesi moći, nažalost, nadvladali snagu duha.
Branko Knežević
Leave a Comment