SVJEDOČANSTVO U TIŠINI….

✟ POD KRIŽEM SJEĆANJA ✟

† Postoje trenuci kada se čovjek zaustavi usred vlastitog grada i osjeti težinu zraka kojega diše. Kada pogleda u ulice kojima su hodali naši očevi i majke, naši vitezovi i branitelji. Tada shvati da sloboda nije nešto što se podrazumijeva ili zaboravlja, več nešto što se nosi u srcu, čuva u savjesti i brani istinom! Postoje trenuci kada Hrvatska ne govori glasno, nego šapuće kroz rane svoje djece. Kroz suze onih koji su izgubili najmilije. Kroz tišinu obitelji koje još uvijek čekaju odgovore. I tada shvatiš ovo nije tek samo zemlja. Ovo je zavjet!

† Danas su djeca hrvatskih branitelja već odrasli ljudi. Imaju svoju djecu, svoje obitelji, svoje uspomene. Imaju svoju državu — onu koju su njihovi roditelji stvarali krvlju! Našu Svetu Domovinu Hrvatsku! Ali kako se osjećaju kada po našim gradovima gledaju marševe i zastave pod kojima su izgubili svoje najmilije? Kako se osjećaju kada u glavnom gradu vide plakate koji pozivaju na školu za ideologije koje su željele izbrisati hrvatski narod? Što osjećaju kada se zabranjuju ratni pokliči pod kojima su ginuli njihovi očevi i majke? Kako objasniti toj djeci — danas odraslim ljudima — da se u njihovoj slobodi ponovno pojavljuju simboli vremena tame?Kako im reći da je nekima normalno gledati znakove pod kojima su razbijane obitelji, rušeni gradovi i ubijana nada? Nikada nisu prestali sanjati o tome da pronađu istinu. Da saznaju gdje su njihovi najmiliji nestali. Da se pomole za duše onih koje još traže. Godinama mole u tišini! U suzama i boli koju nitko osim njih ne može razumjeti. Jer to nije obična tuga. To je rana koja ne zarasta!

† U tišini zimskih zagrebačkih noći hodam našim povijesnim ulicama i pitam se pa koliko je vremena prošlo? Zar smo zaboravili vrijeme kada se nisu smjele pjevati hrvatske pjesme? Vrijeme kada se nije smjelo ići u crkvu? Vrijeme kada se nije smjelo reći da vjeruješ u Boga? Zar smo zaboravili granate koje su padale na naš glavni grad? Zar smo zaboravili granatirane dječje bolnice i naše uništene crkve? Zar smo zaboravili spaljena sela i razorene domove? Zimske noći bude ono što dan pokušava utišati. Bude glas savjesti. Bude snagu koja ne može šutjeti pred nepravdom! Mislili smo da su ta vremena prošla. Da se djeca naših vitezova više nikada neće morati suočavati s buđenjem tog zla. Zla koje im je uzelo roditelje. Zla koje im je zauvijek promijenilo život. Ali danas ponovno slušaju poruke koje vrijeđaju njihovu bol. Ponovno gledaju kako se umanjuje Domovinski rat. Kako se žrtva proglašava „problemom“. Kako se agresija pokušava izjednačiti s obranom. Ali Domovinski rat nije bio politika. Bio je vapaj za život! Bio je obrana kućnog praga! Bio je borba za opstanak hrvatskog naroda!

† Tužno je gledati kako pojedine politike, vođene interesima stranih moćnika, pokušavaju slomiti hrvatski duh. Nikada nisu odustali od svojih planova. Nikada nisu prestali graditi mreže. Nikada nisu prestali sanjati povratak vremena zabrana svega hrvatskoga. Vješto su varali naš narod. Vješto su trovali medijski prostor. Vješto su pokušali zavesti sinove i kćeri hrvatskoga naroda. Ali prevarili su se! Jer hrvatski duh se ne briše plakatima! Ne gasi se centrima! Ne slama se lažima! Svjedočanstvo u tišini govori sve glasnije! Ne možemo više dopustiti da se žrtva naših roditelja naziva smetnjom. Ne možemo dopustiti da se uzdižu ideologije koje su radile na nestanku hrvatskog naroda. Nemoguće je staviti se u njihovu kožu. Nemoguće je osjetiti njihovu bol. Ali moramo stati uz njih! Jer Hrvatska nije nastala iz šutnje! Nastala je iz žrtve! Zaista smo zaspali na straži. Zaista nam treba nova nada. Novo srce! Novo jedinstvo! Hrvatska je naša mati. Naš zavjet. Naša odgovornost. I zato kao domoljubi znamo! Sloboda se ne dobiva — sloboda se čuva! Narod bez savjesti gubi smjer. Narod bez zajedništva gubi snagu. A Isus Krist nas lijepo uči: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim… i bližnjega svoga kao samoga sebe.“ (Mk 12,30–31) Domovina počinje upravo tu — u ljubavi prema bližnjemu. Sa Isusom Kristom kao jedinim Kraljem, i hrvatskim čovjekom kao temeljem naše Svete Domovine Hrvatske! Moramo ponovno učiniti nemoguće. Kao kroz povijest. Kao devedesetih. Tako i danas. Vrijeme je da se ujedinimo. Vrijeme je da stanemo jedni uz druge. Vrijeme je da se borimo za Hrvatsku i Slobodu † Ne mržnjom, nego istinom, vjerom i zajedništvom.

† Bog i Hrvati †

☩ Tomislav Grmovšek ☩