SVJEDOČANSTVO U TIŠINI….

† SVJEDOČANSTVO U TIŠINI †

☩ DJECA POBJEDNIKA ☩

⛨ Tišina koju nismo birali, niti sanjali, dosegla je sve nas. Došla je u vremenima u kojima smo vjerovali da je to nemoguće. U trenucima kada smo trebali stajati uspravno i ponosno, mi ponovno lutamo. Spuštenih glava, opterećenih srca. Došla je tiho, bez najave, bez pitanja. Ušla je u naše domove, u naše misli, u našu svakodnevicu, i ostavila nas da se pitamo: „Kako smo opet ovdje?“ Uz poglede koji su znali više nego što su riječi mogle nositi. Uz tišinu koja nije bila prazna, nego ispunjena težinom onoga što se ne zaboravlja.

⛨ Danas slušamo kako se Domovinski rat pokušava svesti na „problem“. Kako se sveta borba za život i opstanak pokušava utišati hladnim riječima. Kao da se istina može umanjiti time što se prešuti. Kao da se može izbrisati krik naroda koji je branio vlastiti prag, vlastito ime i pravo da postoji! Zaboravlja se da to nije bila politika, nego borba za goli opstanak! Da to nije bio izbor, nego posljednja crta između nestanka i slobode! Istina se pokušava izjednačiti s laži, a žrtva s krivnjom. U ime onih koji ovu Domovinu nikada nisu htjeli, ali bi danas rado pisali njezinu povijest. Bez istine nema slobode, a bez slobode nema dostojanstva. Kako je govorio jedan od najvećih boraca za hrvatsku slobodu Eugen Kvaternik: „Narod koji ne brani svoju slobodu, osuđen je da je izgubi.“ No istina ne nestaje zato što je prešućena. Ona živi u kostima naše svete zemlje! U imenima koja ne blijede! U tišini koja pamti više nego što laž ikada može izgovoriti. U vlastitoj zemlji slušamo kako se umanjuje žrtva onih koji su dali sve! Svoju mladost! Svoje snove! Svoje obitelji, da bismo mi danas imali svoj dom!

⛨ Nisu se borili za to da njihova djeca i unuci jedva preživljavaju iz mjeseca u mjesec! Nisu se borili za to da slušamo kako se njihova žrtva relativizira! Nisu se borili za to da simboli pod kojima su ginuli njihovi najmiliji ponovno slobodno prolaze ulicama gradova koje su branili vlastitim životima! Nisu se borili za to da se pobjeda proglašava sramotom, a obrana zločinom! Kako se osjećamo dok u svojoj Domovini slušamo da su najveće vojne pobjede naših očeva i majki nešto zbog čega se trebamo opravdavati? Kako se osjećamo kada se domoljublje naziva ekstremizmom, a ljubav prema Hrvatskoj pokušava ušutkati etiketama i prijezirom?

⛨ Odakle vam pravo lomiti ionako previše polomljena srca? Odakle vam pravo omalovažavati one čiji su najmiliji položili živote na oltaru Domovine – Za Sve nas? Odakle vam pravo dopustiti da se narod koji je pobijedio velikosrpsku agresiju danas osjeća kao da je taj rat izgubio? Hrvatska vojska je pobijedila! Ne na tuđoj grudi! Ne napadom ne tuđu zemlju! Nego agresiju i ideologiju koja je željela uništiti hrvatsko ime i hrvatski narod.

⛨ Veličanstvenom vojnom operacijom Oluja stvorena je slobodna, suverena i neovisna Hrvatska. Operacijom koja se proučava diljem svijeta kao primjer profesionalnosti i čistoće vojnoga umijeća. Vrijeme je da se prestanemo ispričavati zbog pobjede! Vrijeme je da prestanemo živjeti kao da nismo imali pravo braniti se! Jer pobjednici se ne srame istine! Kako se osjećaju oni koji još uvijek ne znaju gdje su njihovi najmiliji!? Dok se istodobno podižu spomenici i „kulturni centri“ ideologijama koje su donosile smrt, progon i razaranje? Kako se živi s tom nepravdom? Sa tom tišinom koja lomi svaki dio duše! Svaki dio srca, svaki dio zdravog razuma?Namjerno, polako, sustavno. Kao da nije bila dovoljna tama noći u kojima se sanjao samo jedan san! Da se još jednom vidi lice! Da se još jednom čuje glas! Da se još jednom osjeti dodir! Da se može mirno živjeti u zemlji koju su stvorili oni koji najviše nedostaju. Svjedočanstvo u tišini nije samo zapis. Nije tekst koji će se pročitati i zaboraviti. To je život! Naša stvarnost! Naša borba u vremenu u kojemu nam svim silama žele ugasiti Hrvatski, kršćanski, ratnički – Pobjednički duh!

⛨Ali tišina iz koje se polako rađaju glasovi nikada ne ostaje tišina! Ona postaje zvuk buđenja! Zvuk nade! Zvuk istine! Zvuk ljubavi prema Domovini! Prema tradiciji! Prema kulturi! Prema vrijednostima na kojima smo opstali kroz stoljeća borbi, patnje i boli. I dok god to nosimo u sebi, nitko nam ne može oduzeti ono što je krvlju izboreno! Jer ovo nije kraj! Ovo je trenutak u kojemu više ne šutimo!

„Narod nije izgubljen kada je poražen, nego kada pristane šutjeti.“

Tomislav Grmovšek