SVJEDOČANSTVO U TIŠINI….

☩ KRALJEVSTVO SAVJESTI ☩

✠ Postoji jedna tišina koja najdublje boli. To je tišina praznih kuća. Tišina ugašenih svjetala u večernjim satima. Tišina ulica kojima više ne odzvanja osmijeh mladih. To je tišina generacije koja je morala otići. Ne zato što nije voljela Hrvatsku, nego zato što u njoj više nije mogla preživjeti. Mladi su odlazili tiho. Bez oproštaja. Bez velikih riječi. Sa jednom torbom, jednim kovčegom i nadom koja se nije usudila glasno izgovoriti. Odlazili su sami, u tuđe zemlje. U drugačije svjetove i kulture. Među nepoznate jezike i običaje. Noseći u sebi jednu jedinu misao, tešku poput kamena i nježnu poput molitve. Da Domovina nije iza njih, nego u njima. Da se od Hrvatske može otići, ali se od nje ne može odvojiti! I da će se, ma koliko god daleko pošli i koliko god put trajao, jednoga dana vratiti na sveto hrvatsko tlo – sa iskustvom u rukama i Hrvatskom u srcu.

✠ Svjedočanstvo u tišini zapis je čovjeka koji je prošao taj put. Čovjeka koji je tražio svoje mjesto pod vedrim nebom. Svoju zvijezdu među tisućama želja onih koji su daleko od svoje Svete Domovine Hrvatske. Onih koji, gdje god bili, svake noći gledaju isto nebo i misle na svoj dom. Ali pitanje ostaje isto. Kako danas preživjeti na vlastitoj grudi? Kako osigurati obitelji dostojanstvenu egzistenciju kada tišina nadvladava istinu? Kako, kada smo naučeni šutjeti? Kada nam je strah ugrađen u um, a zbunjenost u savjest? Kada se od čovjeka traži da se ne izdvaja, da ne govori preglasno ono što osjeća duboko u sebi. Kada se istina zabranjuje zakonom, a guši prijezirom. Kada se domoljublje pritišće silom i cenzurom, gdje god Hrvati bili. Kada se od čovjeka očekuje samo da preživljava, da šuti i da zaboravi tko je. Da zaboravi svoje korijene. Svoj identitet. Svoju vjeru. Da pristane na sve što mu se nameće bez pitanja, ostavljen u tišini „novo normalnog“ svijeta u kojem je savjest teret, a istina smetnja. U tom se vremenu gubi jasna mjera vrijednosti. Relativizira se ono što je nekada bilo sveto. Zamagljuje se razlika između dobra i zla, između pravde i koristi. Čovjek se umara od borbe i polako se navikava na nepravdu kao na nešto neizbježno. Počinje vjerovati da je lakše ne pitati, ne zamjeriti se, i ne isticati. Mladi danas osjećaju da su višak u vlastitoj zemlji. Da se često više cijeni tuđe nego vlastito! Da oni koji ne poznaju hrvatski jezik, kulturu ni povijest nerijetko imaju bolje uvjete od hrvatskog radnika. Od čovjeka koji je ostao. Koji radi. Koji nosi ovu zemlju na svojim leđima.

✠ Kako ostati? Kako se vratiti? Kako graditi budućnost kada se od čovjeka traži samo da preživi iz mjeseca u mjesec? Svjedočanstvo u tišini glas je radnika koji više nikome ne vjeruje. Glas čovjeka koji se više ni u što ne uzda. Čovjeka koji želi samo jedno – pošten rad i život dostojan za svakoga od nas. Ali ovo svjedočanstvo nije poziv na očaj. Ovo je poziv na buđenje. Jer bez zajedništva nema povratka mladih. Bez zajedništva nema opstanka. Bez zajedništva nema Hrvatske. Mladi se moraju vratiti hrvatskim i kršćanskim korijenima – ne iz prisile, nego iz spoznaje da bez identiteta nema budućnosti.

† Isus Krist je naš jedini Kralj! Hrvatska je naša jedina sveta Domovina! To nisu samo puste riječi. To su temelji! U vremenu u kojem se čovjeka uči da misli samo na sebe, da se prilagođava, šuti i preživljava, potrebna je nova hrabrost – Hrabrost Savjesti! Hrabrost da se ne pristane na nepravdu kao normalno stanje. Da se ne prihvati tišina kao rješenje. Da se ostane čovjek i onda kada je to najteže. Naši hrvatski vitezovi devedesetih nisu čekali savršene uvjete. Imali su vjeru. Imali su slogu. Bili su spremni na žrtvu. Danas se od nas ne traži krvava bitka. Traži se hrabrost da progovorimo. Da se ne pomirimo sa tišinom. Da ponovno stavimo krunicu oko vrata – ne kao ukras, nego kao duhovno oružje ovoga vremena. Jer prošlost, ako u njoj ostanemo, postaje samo tišina. Tišina koja nemir pretvara u razdor. Tišina koja pušta stare duhove da nas ponovno dijele. A ako to dopustimo – kako ćemo sutra pogledati vlastitu djecu u oči i reći: „Svjedočio sam tišini… i nisam pustio glas?“ Svjedočanstvo u tišini zavjet je jedne izgubljene generacije. Zavjet da će se boriti! Da će, unatoč svemu, izgraditi bolje sutra za sve generacije koje dolaze iza nas.

† Bog i Hrvati

☩ Tomislav Grmovšek ☩