Svjedočanstvo u tišini…

✞ SUZE POBJEDNIKA ✞

⛨ U tišini ove tužne zagrebačke noći pišem ovo svjedočanstvo. U očima su suze, na srcu je bol, a u duši veliki nemir. Osjećaj koji dugo nisam osjetio. Toliko je misli i miješanja svih tih osjećaja. Toliko pitanja i tame u mislima. Toliko ljutnje i tuge prema vremenu u kojem živimo danas. Vremenu koje nikada nije smjelo doći. Događajima koji se nikada nisu smjeli dogoditi.

Teško je danas gledati nepravdu i ostati miran. Teško je gledati ljude koji hodaju gradovima sa simbolima pod kojima je naš narod stradao. Ne možemo ovako dalje! Naši vitezovi nisu dali svoje živote da bi ih danas osuđivali oni koji ponovno zazivaju neke tvorevine iz prošlosti.

Teško je razgovarati s obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih vitezova. Još je teže utješiti sve naše obitelji koje su ostale bez svojih najmilijih u onom strašnom ratu čije rane još uvijek žive u srcima mnogih i koji za brojne obitelji nikada zapravo nije završio.

Bolno je gledati što se danas događa u zemlji koja je iznjedrila toliko vitezova i hrabrih lavova našega vremena. Sramotno je kako se dopušta da se sinovi i kćeri naših vitezova osjećaju ovako tužno, ovako poniženo i bespomoćno kada vide te proklete simbole. Kada čuju riječi raznih figura koje su plaćene da bi blatile našu slobodu. Da bi ponižavale naše svetinje, majke i očeve. Da bi bacale ljagu na sve naše hrvatske heroine i vitezove koji su krvlju stvarali našu Svetu Domovinu Hrvatsku!

⛨ Srce se steže i suze same teku. Toliko mojih prijatelja ostalo je bez svojih majki i očeva. Toliko su prošli boli i patnje. Toliko straha i ljutnje. Toliko nesreće i osjećaja koje samo oni razumiju. Osjećaja s kojima se bude i s kojima svake večeri ponovno liježu u tišini svojih domova. Teško je shvatiti one koji ne razumiju njihovu bol i patnju. Teško je pomiriti se s činjenicom da je nekima važniji novac koji dolazi iz nekih čudnih izvora nego istina i dostojanstvo vlastitoga naroda. Da su spremni izmišljati parole, pisati otrovne tekstove i organizirati marševe kojima je cilj ponižavati naše svetinje. Tužna je ova zagrebačka noć. Noć pod našim drevnim Sljemenom. Pod oltarom Domovine koji je simbol patnje, tuge i boli našega naroda, ali i velike pobjede nad onima koji su htjeli izbrisati naše postojanje. Nad onima koji su htjeli izbrisati svaki trag hrvatskoga imena i naše Svete Domovine Hrvatske. Misli nikako da prestanu. Tuga ne jenjava!

Tko je dopustio da se pobjednici u vlastitoj zemlji osjećaju ovako?

Čija je zasluga ovog tihog duhovnog rata kojemu je cilj brisanje našega kršćanskog i hrvatskog identiteta?

Koliko god se trudio misliti na nešto drugo, misli se uvijek vraćaju njima. Onima koji su dali sebe za našu slobodu. Njihovim obiteljima. Majkama, kćerima i sinovima. Braći i sestrama kojima nitko nikada neće moći vratiti vrijeme niti izliječiti tugu i gubitak njihovih najmilijih.

⛨ Noć i dalje pada poput kiše u oluji. Brzo, tiho i neumoljivo. Kao mrak u koji nas ponovno žele uvući. Kao da smo se opet vratili u vrijeme kada nismo smjeli pjevati naše pjesme! Kada su nam branili ići u naše crkve! Kada su nam branili našu vjeru i naše svetinje! Vrijeme u koje se nikada više ne želimo vratiti! I dok stojim u tišini našega prekrasnog kraja, očiju punih suza koje same teku, ispred mene se pojavljuje svjetlo. Iskra nade!

Iskra vjere! Iskra ljubavi prema našem hrvatskom narodu!

Svjetlo u obliku prekrasne šestinske narodne nošnje. Simbola ponosa i identiteta našega kraja. Nošnje u kojoj je ispraćen i pokopan Otac Domovine. Nošnje u kojoj su generacije stasale u ljude koji vole svoj kraj, svoje običaje i svoju domovinu. Ljude koji nam moraju biti primjer kako se voli i brani naš hrvatski identitet. Jer kako je govorio Otac Domovine dr. Ante Starčević: „Boj se Boga, čini pravo i nikoga se ne plaši.“ U toj rečenici nalazi se cijela istina našega naroda! Vjera u Boga! Pravednost u djelima! I hrabrost pred svakom nepravdom!

⛨ Ali tada misli ponovno zastanu.

Opet su tamo. Kod mojih prijatelja koji su izgubili svoje najmilije. Kod svih onih koji su dali svoje živote da bismo mi danas mogli živjeti u slobodi. Za sve njih posvećujem ovo svjedočanstvo. Svima njima dugujemo zakletvu do groba da nikada nećemo dopustiti da se žrtva njihovih najmilijih zaboravi. Da nikada nećemo zaboraviti kako bez njih danas ne bi bilo ni nas ni ove slobode koju živimo. Žrtva naših vitezova nije samo povijest.

Ona je zavjet. Ona je opomena.

Ona je svjetionik našoj savjesti.

Jer kako kaže Sveto pismo:

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Ivan 15,13)

Naši hrvatski vitezovi učinili su upravo to. Zato njihova žrtva nije samo dio prošlosti. Ona je temelj naše slobode. Ona je zavjet koji obvezuje sve nas. Dok god ima ijednog srca koje pamti! Dok god ima ijednog čovjeka koji voli Hrvatsku! Dok god ima onih koji kleče pred Bogom, a stoje uspravno pred nepravdom — njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena!

Jer narod koji čuva svoju vjeru, svoje mrtve i svoju istinu — taj narod se ne može izbrisati!

 Za Hrvatsku i slobodu ✞

✠ Bog i Hrvati ✠

Tomislav Grmovšek