By Tišina ove noći nije prazna! Ona diše! U njoj se čuje svaki uzdah naroda koji voli svoju zemlju, ali se pita kuda ide?Tama nije neprijatelj. Ona je ogledalo! U njoj se jasnije vidi ono što dan skriva! Brigu u očima, nemir u srcu, tihu nadu da još nismo zakasnili! Hrvatska je lijepa i večeras! I dalje ima svoja zvona, svoje ulice, svoje ljude! Ali ispod te ljepote osjeća se težina vremena u kojemu se sve mjeri, Osim onoga što nas je održalo. Takva su vremena. Vremena u kojima se Hrvat u vlastitoj zemlji sve češće pita Je li normalno voljeti ono što je naslijedio?Je li dopušteno braniti ono što je stvoreno krvlju?
I mora li se opravdavati što vjeruje, pamti i pripada? Osporava se ono što je temelj! Domovinski rat – iz kojeg je rođena država – više se ne izgovara s ponosom, nego s oprezom. Žrtva se umanjuje, a istina se zamata u „složenost vremena“. Istodobno, kršćanske vrijednosti, koje su kroz stoljeća čuvale ovaj narod kad ništa drugo nije, proglašavaju se suvišnima. Vjera se gura u tišinu. Tradicija se naziva preprekom. Identitet teretom. U toj istoj tišini mijenja se i lice zemlje. Sve je manje domaće riječi, A sve više ravnodušnosti prema onome što jesmo. Ne traži se poštovanje prema prostoru u koji se dolazi, nego se očekuje prilagodba onih koji su tu rođeni. Zabrinutost se ismijava! Problemi se prešućuju! A istina se odgađa.
Mediji ne smiruju – oni usmjeravaju. Ne pitaju – nego uče. Govore što je prihvatljivo, a što treba zadržati za sebe. Tišina postaje sigurnija od istine! Pravila nisu ista za sve! Jednima se uskraćuje pravo na glazbu, riječ i okupljanje koje govori o ljubavi prema domovini i vjeri, dok se drugima daje prostor da otvoreno vrijeđaju svetinje većinskog naroda. Sve pod izlikom slobode. A sloboda bez pravednosti nije sloboda! U toj tišini stoji ime Oca Domovine. Mirno! Postojano! Kao podsjetnik da se narod ne brani bukom, nego karakterom. Učio je da narod ne propada kad je slab, nego kad se razjedini. Da sloboda nije dar, nego odgovornost. Da bez sloge nema naroda, nego samo usamljenih ljudi pod istom zastavom.
Vremena se mijenjaju, ali pitanje ostaje isto. Hoćemo li biti narod koji pamti, Ili narod koji se naviknuo? Zato je ovo svjedočanstvo! Ne protiv nekoga! Nego za nešto! Za Hrvatsku koja zna tko je! Za vjeru koja je održala! Za zajedništvo bez kojeg nema budućnosti! Jer Hrvatska neće nestati u jednom danu. Nestaje polako – Kad se srce ohladi! Kad se istina utiša! Kad se ljubav prema svome počne opravdavati. Ovo je Svjedočanstvo u tišini! Svjedočanstvo vremena koje još uvijek možemo promijeniti. Ako se usudimo ostati ono što jesmo!
