Svijet se dugo razbolijevao. Živjelo se grozničavo, pod visokim tlakom i pod imperativom da” svatko mora biti netko”. Odavno smo dakle u povišenoj temperaturi i na kratkom dahu. Lice svijeta nosilo je masku žutog smješka, najpopularniju masku ikad. Iza nje su se skrile sve nesreće i tuge.
Prvo nasmiješeno lice (smiley) stvorio je američki reklamni stručnjak Harvey. L. Ball. 1964. Nije zaštitio autorstvo i za njega je dobio samo 45 dolara. Znak su zaštitili druga dvojica Amera 1970., dodala mu poruku “ugodan dan” i ubrali golem prihod od tantijema. Svijet je nosio jeftino stečenu i skupo naplaćenu masku.
Simptome sam naslutila kad je moja kćer bila u osnovnoj školi i rekla mi da se djeca u razredu dijele na popularne i one koji to nisu. Popularni se nisu morali odlikovati nekom vještinom, znanjem ili bar golom snagom, bilo je to više neko samoinaugurirajuće stanje, sposobnost da se nametneš pričom o sebi (ma kakva ona bila), skoro pa markenting. Nepopularni su, dakako, bili više manje deprimirani i osjećali se isključenima. U manipulativnim igrama oko primanja u grupu popularnih ili isključenja iz nje, prednjačile su djevojčice.
Pokušala sam se sjetiti kako smo se mi nekada dijelili. Dijeli smo se na štrebere i ponavljače, na čorave i oštrovidne, na buntovnike i ulizice, one koji mogu preskočiti kozlić i one koji to ne mogu. Ne sjećam se popularnosti osim u nazivima glazbenih grupa. Bili smo direktniji i suroviji. Nismo poznavali fine nijanse pritisaka i ucjena. Tko je bio jači se tukao, tko nije, rugao se. Na snazi još nije bila “politička korektnost” i riječi nisu dobile fine zamjenske oblike. One s poteškoćama u razvoju smo zvali “retardi” (znam, grozno zvuči) a sličnim smo “plemenitim” naslovima častili i jedni druge u međusobnim svađama. Nije bilo psihološke službe da se pozabavi nijansama dječje psihe. Mater bi te klepnula po glavi uz ono: “da te nisam više čula tako govoriti” ili bi ti pedagog u školi zaprijetio ukorom. Kad malo bolje promislim, svijet je u mnogočemu od onda postao nježniji ali i perfidniji.
Popularnost je jedan od njegovih dominantnih izraza. Tako sveobuhvatna i totalno zarazna. Društveno tijelo se odavno pripremalo na virus i pokazivalo signale na mnogim planovima. Ali nismo to vidjeli jer život je takav da se uvijek bolje “razumije unatrag”.
Kada su pitali Balla kako se osjeća radi činjenice da je izgubio golem prihod on je odgovorio da ionako može pojesti samo jedan odrezak. Valjda je to trebalo značiti da ne žali za propuštenim bogatstvom (ako je bio iskren) i da poznaje mjeru, što ga svrstava među izuzetke u svijetu u kojem je “novac postao seksipilniji od seksa” a jedina mu je konkurecija – popularnost.
Hoće li virus srušiti modernu bajku u kojoj caruju potrošnja i “samo zabava” , koje su pregazile sve kulture svijeta i ostavile propuh među narodima, u kojoj vile nemaju čarobni štapić već čarobni novčić i koja počinje izjavom američkog propagandnog maga: “Posao Amerike je biznis”.
Suprotno tome, u knjizi “Povratak Europi” Rob Reimen prenosi misli svog starog profesora i tvrdi da je posao Europe “briga za dušu.” “Budemo li ikad prestali brinuti o duši, Europa će prestati postojati” kaže.
Kako to nemoćno zvuči pod teškom artiljerijom novca i profita.
Nijedan se virus nije raširio takvom brzinom kao potrošačka kultura. Kolonizirala je cijeli svijet. Ubrzala ga je, iztrivijalizirala i poglupila. Živi se pod imperativom vječne razdraganosti, pod teretom nepotrebnih stvari, u mahnitom stjecanju, kretanju i putovanju. Satima se čeka pred galerijama da bi se zabilježila prisutnost, dok iz okvira, umjetnost rezignirano promatra svoju publiku.
Kad ekonomska korist postane jedino mjerilo rezultat je neumjerenost. Je li nam potrebno, kako kaže Reimen, „drugačije mjerilo od onog koje promiče tržište i moć, koji polaze samo od naših najprimitivnijih instikata.“
I hoće li nas virus, to zlo za nas, natjerati da se zaustavimo, preispitamo i posvetimo više pažnje zaboravljenim vrijednostima i “brizi za dušu”? Jer onda će od tog zla moooožda biti i nekog dobra.
Lili Lokin
Leave a Comment