Vlada premijera Plenkovića predstavila je hrvatskoj javnosti strategiju gospodarskog razvitka Hrvatske do 2030. Strategija će tek krenuti u javnu raspravu, a sastoji si od 4 glavna odjeljka. U prvom je održivo gospodarstvo i društvo, drugi je jačanje gospodraske otpornosti na krize, treći je zelena i digitalna transformacija i četvrti je ravnomjeran regionalni razvitak. U svakom ovom odijeljku su podojeljci, a ukupan broj pododjeljaka je 13.
Ako se samo malo podrobnije usporedi navodna „strategija“ premijera Plenkovića sa sustavom EU novčanih fondova, onda se jasno može uočiti preslik nazivlja odjeljaka i pododjeljaka sa nazivima fondova. Tako recimo fond za regionalni i urbalni razvitak je doista četvrti odjeljak. Zatim fond namjenjen rastu zaposlenosti i društvenoj uključenosti osoba, doista je drugi odjeljak u kojem su pododjeljci zdrav i aktivan život, demografija i sigurnost. Fond namjenjen za razvitak pomorstva i ribarstva je odista treći odjeljak Plenkovićeve vajne „strategije“, a odnosi se na zelenu i digitalnu transformaciju. Konačno fond po nazivom istraživanje i novotarije uključen je prvi odjeljak premijerove strategije u pododjeljku inovativnosti.
Dakle, ukoliko se pokuša sažeti cijelokupna „strategija“ premijera Plenkovića onda se može posve slobodno reći kako se radi o najobičnijem preslikavanju nazivlja novčanih fondova EU i to je sve. Ova informacija je ključna i to iz više razloga, stoga valja pogledati koji su to razlozi.
Svaka strategija razvika prije svega mora imati izvore novačanog financiranja. Novčani izvori u svakoj državi sastoje se od dva dijela, jedan je vlastiti novčani izvori i drugi su inozemni novčani izvori. U „strategiji“ razvitka Hrvatske nema uopće niti u jednom svom dijelu niti slova napisana o izvorima novca za financiranje strateškog razvitka Hrvatske. Doslovce, baš ništa nema od nacionalnih novčanih izvora za financiranje razvitka Hrvatske! Ne spominje se ni razlikovnost kreditne i porezne politike, koje bi bile blage za gospodarske sektore bitne za postignuće zadanih ciljeva ekonomske strategije. To praktično znači kako je čitava „strategija“ doista tek samo popis mogućnog korišetenja novca iz EU fondova. Ne navodi se niti jedna jedina javna investicija za bilo što! Strategija isto tako nema temeljni strateški cilj, već hrpu međusobno jednako važnih ciljeva. Sve u „strategiji“ je tek samo navođenje svrhe novčanih fondova EU. To potvrđiva i činjenica što „strategija“ gospodarskog razvitka ima čak 4 odjeljka i 13 pododjeljaka i svi su jednako jednako važni za hrvatsko gospodarstvo!
Ukoliko se ima u vidu obznanjena želja za uspostavom eura u hrvatskom novčarskom prometu plaćanja od 1 siječnja 2023 godine, onda je posve jasno zbog čega navedena „strategija“ ima manju važnost i od dječijeg popisa želja djedu božičnjaku.
Ovom prigodom treba razjasniti jedan izraz koji se spominje u „strategiji“, ali se i u hrvatskoj javnost provlači već godinama i to je „održivi razvitak gospodarstva“. Ključna riječ je „održivi“ i taj izraz se na stanoviti način doista zloporabi od brojnih osoba u hrvatskoj javnosti, posebice od strane članova vlade. Održivi razvitak nije razvitak koji može trajati bez duljih prekida, kako se to javnosti nameće. Spomenuta definicija postala je gotovo opće prihvaćena u javnosti i potpuna je zabluda. Smisao „održivog razvitka“ vezano je za generacijsko korištenje neobnovljivih naravnih resursa. Naime, radi se o tome što su generacije prije ove sadašnje koristile neobnovljive naravne resurse preobimno! Stoga, postoji opravdana bojazan za potpuno iscrpljivanje određenih resursa za buduće generacije, jer su jeftini. Stoga se nastoji prihvatiti princip u svim državama, prema kojem buduća generacija ne smije imati raspoloživost ne obnovljivih naravnih resursa manju od sadašnje generacije. Stoga se moraju poduzeti mjere s kojima bi konkretni neobnovljivi naravni resurs kojem prijeti iscrpljivanje imao višu cijenu od tržine cijene. Na taj način bi se korisnici konkretnog naravnog resursa prinudili na štedljivu uporabu konkretnog resursa u količinskom smisu riječi, a samim time bi bili prinuđeni tražiti zamjenske oblike resursa. Tipičan primjer je nafta kao neobnovljivi izvor energije i čija je cijena višestruko porasla od njezine prve uporabe kao gorivo za prijevozna sredstva od prije sto godina do danas. Tako danas praktično više nema automobila sa 6 ili više cilindara, a u prošlosti ih je bilo i sa 12 cilindara.
Zbog toga kada se u prvom odjeljku „strategije“ spominje održivi razvitak, a pododjeljci su inovativnost, naobrazba, pravosuđe i globalna prepoznatljivost to jednostavno nema blage veze sa održivim gospodarskim razvitkom.
Treba se osvrnuti na još jedan odjeljak iz predstavljene „strategije“, a to je odjeljak „zelene i digitalne transformacije“. U ovom odjeljku se naglašava „ekološka i energetska tranzicija“ Hrvatske, a što skupno nemaju poveznice. U ekološkom pogledu Hrvatska ne spada u visoko onečišćene države, a utjecaj hrvatskog gospodarstva na onečišćenje u Europi je daleko ispod 1%. Stoga se posve opravdano može reći Hrvatskoj je ekološka zaštita posve nebitna. Kada je u pitanju energetska tranzicija Hrvatske sa neobnovljih na obnovljive izvore energije, jednostavno tu tranziciju danas ne može nitko učiniti u svijetu. Zašto što obnovljivi izvori energije niti u jednoj državi ne mogu zadovoljiti njezine potrebe za energijom, jer proizvodnost takvih energija još nije količinski dostatna za gospodarstva. U obnovljive izvore energije su uglavnom vodena i solarna energija, te snaga vjetra i plima i oseka mora.
Kada je u pitanju „digitalna transformacija„ tu se moraju jasno imati u vidu dvije činjenice. Svaka digitalizacija zahtjeva velika novčana ulaganja uz istodobno spori rast zaposlenosti. Razlog tome je što digitalizacija znači visoki trošak novčanog kapitala po jednoj novozaposlenoj osobi. Hrvatska nema proizvodnju računala, a nema ni proizvodnju programa za računala. Stoga to mora uvoziti i to je samo potvrda kako je digitalizacija doista korist izvoznicima te vrste tehnologije. Potvrda ovom stajalištu je Indija, čije su vlade nastojale dugi niz godina razviti računalnu industriju i danas gospodrastvo Indije pati od visoke nezaposlenosti i visoke vanjske zaduženosti.
Naravno pitanje koje se postavlja je što bi doista trebao biti strateški cilje gospodarskog razvitka Hrvatske?
Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan, a to je strateški cilj rasta zaposlenosti i posljedično tome rast BDP! To praktično znači razvitak gospodarskih sektora vezanih za proizvodnju hrane, kao sektori poljoprivrede i prehrambena industrija. Tu bi još pripadali sektori ribarstva, te proizvodnja alkoholnih i bezalkoholnih pića. Osim spomenutih sektora, tu bi trebali biti još i sektori tekstilne industrije i industrije obuće. Sektor turizma i ugostiteljstva naravno ostaje i dalje jedan od važnijh gospodarskih sektora. Samo na taj način zaustavit će se iseljavanje u inozemstvo, rast životnog standarda Hrvata. Međutim, Hrvatska ima čvrste kvote EU na proizvodnju sve spomenute robe.
U zaglavku se može slobodno reći „strategija“ Plenkovića nema strateški gspodarski cilj Hrvatske. Ne može se imati čak 4 „strateška“ cilja sa mnoštvom podciljeva i svi su jednake važnosti. Sa druge strane u „strategiji“ se ne kani poduzeti niti jedna javna investicija, jednako kao što se ne spominje ni razlikovna kreditna i porezna politika. Nikakavi novčani izvori se ne spominju, već se se svodi na novac fondova EU, a njihov je interes daljnji eknomski napredak Njemačke i njezinih satelita. Premijer Plenković nema odlučnosti za buduće vođenje gospodarstva Hrvatske.
Dr. Tihomir Janjiček
Leave a Comment