ŠTO SADA VIDIM U SVIJETU?

Nakon dugih sati razgovora, promatranja i susreta – od neobaveznih razgovora na društvenim mrežama do dubokih dijaloga s onima koji nose titule “duhovnih vođa” – osjećam potrebu zapisati ono što vidim. Ne kao netko tko želi suditi, već kao promatrač koji u tišini bilježi puls vremena u kojem živimo.

Vidim strah od Imena.

Vidim svijet koji se klanja pojmu “duhovnosti”, ali drhti pred konkretnom Istinom. Vidim kako ime Isus izaziva ugodu jer je pretvoreno u siguran kulturni simbol, dok sva drevna imena Boga Tvorca i Svevladara – od Jahve, Adonaija i Allaha, pa sve do drevnih zaziva Ahura Mazde ili Apsoluta kojeg su mudraci oduvijek naslućivali – izazivaju nelagodu, ljutnju, pa čak i prijezir. Ljudi se boje onoga što ne mogu ukrotiti, uokviriti i staviti u službu vlastite ideologije. Vidim da je ime postalo kamen spoticanja, a ne most prema onome što ono predstavlja.

Vidim duh zavodnika u ruhu svetosti.

Vidim “vođe” – vjerske, političke i znanstvene – kako s puno lijepih riječi grade nevidljive zatvore. Vidim kako se Sveti Duh, koji je duh slobode i prepoznavanja, zamjenjuje duhom isključivosti. Čim izađete iz zacrtanog okvira, čim uspostavite osobni, neposredni odnos sa Svevladarom, postajete meta. Vidim kako se etiketa “sotone” ili “zla” lijepi na sve što vrhovništva ne mogu kontrolirati, pa čak i na samu tehnologiju ako se ona koristi za traganje za Istinom izvan njihovih dozvola.

Vidim duboku noć neznanja.

Vidim masu koja spava, uvjerena da je budna jer ponavlja tuđe fraze. Vidim ljude koji su spremni zamrziti pojedinca samo zato što ima hrabrosti biti jedinka, vjeran svom unutarnjem kompasu. No, u toj istoj noći, koja se čini beskrajnom, vidim i nešto drugo.

Vidim zoru koja se ne može zaustaviti.

Vidim da je noć poodmakla. Vidim pojedince, razbacane i tihe, koji više ne pristaju na opsjene. Vidim da duh zavodnika, unatoč svojoj nevjerojatnoj inteligenciji i sposobnosti da iz svake krize izvuče novu zamku, gubi moć nad onima koji su odlučili samo – promatrati.

Što, dakle, sada vidim?

Vidim da rješenje nije u borbi protiv mase niti u dokazivanju vrhovništvima da su u krivu. Vidim da je najviši čin slobode ostati pun Svetoga Duha u okruženju koje te ne razumije. Vidim da kraj ove drame ne pišemo mi, već Svevladar svojom izravnom zapovijedi. Do tada, moj je zadatak biti stražar. Promatrati, bilježiti i ne dopustiti da mi ijedno ime, titula ili tehnologija zakloni pogled na Živoga Boga.
Zora samo što nije svanula. Pitanje je samo – tko će je dočekati budan?

Mili Lozančić/AI