Znanstveni skup održan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u povodu osamdesete obljetnice montirane presude bl. Alojziju Stepincu, od 11. listopada 1946. i desete obljetnice njezine revizije od 22. srpnja 2016., ponovno je otvorio jedno od najdubljih pitanja suvremene Hrvatske. Ugledni pravni stručnjaci i suci europskih sudova jasno su potvrdili ono što je hrvatski narod oduvijek znao, a to je da je presuda kojom je zagrebački nadbiskup osuđen na 16 godina zatvora s prisilnim radom bila čisti pravni i politički zločin komunističkog režima.
Međutim, iako se s pravom slavi pravna i moralna pobjeda u slučaju blaženog Alojzija Stepinca, u zraku ostaje visjeti gorko i neugodno pitanje: zašto je pravda u Hrvatskoj stala na jednom imenu?
Presuda Županijskog suda u Zagrebu iz srpnja 2016. razotkrila je svu brutalnost jugoslavenskog pravosuđa koje je zakone mijenjalo po potrebi partije. No, Stepinac nije bio jedina žrtva sustava na čijem je čelu stajao Josip Broz Tito. Nakon završetka Drugog svjetskog rata komunističke su vlasti provele nezapamćen obračun s neistomišljenicima, inteligencijom i Katoličkom crkvom.
Prema temeljitim crkvenim i povijesnim istraživanjima (poput podataka Hrvatske biskupske konferencije), u Drugom svjetskom ratu i poraću od komunističke ruke ubijeno je 663 svećenika, bogoslova i redovnika te 31 časna sestra iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pri čemu su samo u krvavoj 1945. godini likvidirana čak 104 svećenika. Većina tih ljudi nije dočekala ni farsu od suđenja. Ubijani su bez dokaza, bez optužnica i bez prava na obranu, a njihova su tijela bacana u jame. Tko je od njih danas službeno rehabilitiran? Zašto se opća rehabilitacija žrtava komunističkog terora ne provede sustavno, kao temeljni civilizacijski čin svake demokratske države?
Sličan apsurd vidimo i u rijetkim drugim slučajevima koji su doživjeli pravosudni epilog. Andriju Hebranga, ubijenog u beogradskom zatvoru 10. lipnja 1949., formalno je rehabilitirao Hrvatski sabor još 1990., a sudsku rehabilitaciju dobio je i 13. travnja 2009. na sudu u Beogradu. Rehabilitirana je i njegova supruga Olga, čime je skinuta ljaga s njihovih imena. Ali gdje su njihovi krvnici? Tko je odgovarao za montirane istrage, mučenja i ubojstva?
Još je bolniji primjer Maclja, stratišta iz svibnja 1945., gdje se procjenjuje da u oko 130 neistraženih jama leži više od 13.000 ubijenih. Desetljećima skriveni posmrtni ostaci napokon su počeli izlaziti na vidjelo, pa su tako u Maclju održana tri velika skupna pokopa: 22. listopada 2005. pokopano je 1163, 6. lipnja 2021. još 84, a 22. kolovoza 2026. dodatnih 500 žrtava ekshumiranih iz slovenskih grobnica. Ukupno je na tom mjestu do sada pokopano 1747 nevinih ljudi, i to ne pod svojim imenom i prezimenom, već pod hladnim brojevima. Netko je te ljude doveo na stratište, netko je potpisao zapovijedi i netko je povukao okidač. Ipak, o imenima nalogodavaca i izvršitelja u pravosuđu vlada gromoglasna tišina.
Najveća tragedija današnje Hrvatske leži u nevjerojatnoj zamjeni teza. Više od tri desetljeća nakon sloma komunizma nijedan komunistički zločinac u Hrvatskoj nije sjeo na optuženičku klupu zbog poslijeratnih masovnih likvidacija i montiranih procesa. Pravosuđe je za te zločine ostalo slijepo i nijemo, pravdajući se protekom vremena ili nedostatkom dokaza.
Istodobno, svjedočimo apsurdu da upravo iz krugova nekadašnjih struktura i njihovih ideoloških ili obiteljskih nasljednika svako malo stižu nove optužnice, prozivke i moralne lekcije usmjerene protiv samostalne hrvatske države, hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja. S jedne strane, braniteljima se sudi po zapovjednoj odgovornosti i traži dlaka u jajetu za svaku akciju u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, a s druge strane stvarni nalogodavci masovnih grobnica iz 1945. mirno su uživali svoje mirovine i njihovo nasljeđe ostaje nedodirljivo.
Pravna država ne može funkcionirati na principu pristrane pravde. Rehabilitacija blaženog Alojzija Stepinca važan je korak, ali ona ne smije ostati smokvin list koji prikriva nerad institucija. Istinsko pomirenje i ozdravljenje društva dogodit će se tek onda kada svaka nevina žrtva komunističkog režima dobije svoje ime i službenu rehabilitaciju, a država napokon skupi hrabrosti pokrenuti optužnice i jasno imenovati odgovorne za zločine nad vlastitim narodom.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment