Hrvatska književnica i filmašica Stanka Gjurić jedinstvena je umjetnička pojava na međunarodnoj filmskoj sceni, no istovremeno i simptomatičan primjer kulturne ignorancije u vlastitoj domovini. S gotovo dva desetljeća stvaranja autorskih kratkometražnih filmova, Gjurić je izgradila impresivnu karijeru bez vanjskog financiranja, profesionalne filmske ekipe i značajnih tehničkih resursa. Unatoč tome, njezin je rad prepoznat i nagrađivan diljem svijeta, dok u Hrvatskoj ostaje uglavnom zanemarena, pozvana na samo jedan filmski festival u svojoj domovini. Ovo paradoksalno stanje otvara pitanja o vrijednostima i kriterijima domaće kulturne scene te univerzalnosti umjetničkog izraza.
Međunarodni uspjeh: Svjetski aplauz za autorsku viziju
Stanka Gjurić stvara filmove koji prelaze tehnička ograničenja kroz duboko osoban, emotivan i filozofski pristup. Oslanjajući se na vlastitu kreativnu energiju, obavlja sve ključne uloge u stvaranju filma – od scenarija i režije do snimanja, montaže i postprodukcije. Ta autentičnost, u kombinaciji s minimalizmom i kreativnom upotrebom resursa, očito nalazi odjek kod publike i kritičara izvan Hrvatske. Njezini filmovi prikazani su i nagrađivani na festivalima u Europi, Aziji, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi, što svjedoči o univerzalnosti njezinih tema i izraza.
Međunarodna priznanja ne dolaze slučajno; njezini filmovi bave se univerzalnim pitanjima ljudske egzistencije, odnosa i emocija. Iako kratki metar često biva smatran manje komercijalno atraktivnim formatom, on pruža Gjurić idealnu platformu za koncentriranu umjetničku ekspresiju. Na svjetskoj sceni, gdje su kriteriji često usmjereni na originalnost i iskrenost, njezino se djelo prirodno ističe.
Hrvatska scena: Paradoks kulturne nevidljivosti
Nasuprot tome, položaj Stanke Gjurić u Hrvatskoj drastično se razlikuje. Unatoč dugogodišnjem radu i međunarodnim uspjesima, njezin opus ne nailazi na istu razinu priznanja kod domaćih festivalskih organizacija. Hrvatski filmski festivali, koji bi trebali biti platforma za prepoznavanje i promociju domaćih talenata, uporno zanemaruju njezine radove. Poziv na samo jedan festival u osamnaest godina djelovanja pokazuje ne samo manjak podrške, već i određeni prezir prema nekonvencionalnim umjetničkim pristupima.
Ovaj nesklad između domaće i strane recepcije njezina rada nije novost u hrvatskom kulturnom krajoliku. Hrvatska često ima tendenciju favorizirati etablirane formate i autore, dok inovativni ili nezavisni projekti ostaju marginalizirani. Čini se da je ključni problem nedostatak otvorenosti prema drukčijim umjetničkim praksama te rigidnost u vrednovanju umjetničkog izraza. Gjurić, koja se ne uklapa u uobičajene kategorije, ostaje na margini – barem kod kuće.
Šira perspektiva: Simptom hrvatskog odnosa prema umjetnosti
Priča Stanke Gjurić nije samo priča o jednoj umjetnici, već i simptom dubljeg problema u hrvatskoj kulturnoj politici i društvu. Neprepoznavanje njezina rada ukazuje na tendenciju zanemarivanja originalnih i nekonvencionalnih umjetničkih glasova u korist konformizma. Ovo, nažalost, nije rijedak fenomen u manjim kulturnim sredinama, gdje su konzervativni pristupi i ograničeni resursi često prepreka prepoznavanju inovativnih umjetničkih djela.
Međutim, ignoriranje umjetnika poput Gjurić ne šteti samo pojedincu, već i cijeloj kulturnoj sceni. Umjesto da bude ponosna na umjetnicu čiji rad obogaćuje svjetsku filmsku kulturu, Hrvatska se suočava s optužbom za kratkovidnost i nedostatak podrške vlastitim talentima. Time ne gubi samo Gjurić, već i hrvatska kultura koja propušta priliku da se afirmira kao otvorena i poticajna sredina za umjetnike.
Zaključak: Vrijeme za promjene
Fenomenu Stanke Gjurić treba pristupiti ne samo kao izoliranom slučaju, već kao poticaju za dublje promišljanje o odnosu Hrvatske prema vlastitim umjetnicima. Priznanje koje dobiva izvan granica svoje zemlje potvrđuje univerzalnu vrijednost njezina rada, ali i postavlja pitanje: zašto Hrvatska ne zna prepoznati ono što svijet već odavno vidi?
Da bi hrvatska kulturna scena napredovala, potrebni su sustavni napori u valorizaciji autentičnih i inovativnih umjetnika poput Gjurić. Samo tako može se osigurati da umjetnici ne samo da stvaraju, već i pronalaze plodno tlo za svoje djelovanje u zemlji koju nazivaju domom. Gjurić ostaje simbol otpornosti, upornosti i umjetničke autentičnosti – a možda i najvažniji podsjetnik koliko daleko jedan pojedinac može stići unatoč izazovima i preprekama koje mu vlastita sredina nameće.
by Filip Martana
Leave a Comment