By Bila je subota, prohladno. Sjedili smo ispred našega omiljena kafiću Opatovina na zagrebačkoj pijaci Dolac. Godinama tu dolazimo gotovo svake subote, katkad i kojim drugim danom u tjednu. S nama zna družiti se i ljudikat po našku Blago, Jorde, Mate i Miljenko, pa kad se napričamo, našalimo i progruntamo sve živo i mrtvo o našoj i svjetskoj politici, raziđemo se bogatiji za još jedno druženja za koje se može reći ona dalmatinska – ma judi moji ko to more platiti. Srijeda je dok ovo pišem i svako toliko zovem tajnicu DHK i pitam kad je sprovod i gdje, a ona stalno mi odgovora, da se još ne zna. Javit će mi kad sazna, kaže mi ona.
Sutra je četvrtak, prekosutra petak, moj 81 rođendan,pa onda subota. Stipin je dva miseca kasnije.Bili smo se planirali da ćemo ih nekako spojit i proslavit zajedno. Bit će teška i tužna subota na Docu bez Stipana, klasika, kako sam ga znao nazvati. Baš zadnje naše druženje i ljudikalje bilo je čudno.Nekako smo se osamili, Stipe i ja ispred kafića Sunce. S druge je strane Doca. Dugo smo šutjeli dok ja nisam prvi progovrio.
Stipane zagazišmo u 81. godinu. On pripali cigaru i reče. Pregazit ćemo je Mijušiću, a meni se ote, Bože daj da tako bude Bikanoviću.Onda će on meni:
Opet te vata nostalgija za vječnošću!
Spopade me nešto i baci daleko, u peti razred škole u Duvnu. Bila je zima i snig do kolina,a mi izišli na veliki odmor i grudamo se. Onda me odnese miso u kino dvoranu i daleku 1970. godine na Duvanjske dane kulture. Knjževna večer. Prvi je nastupio Jure Kaštelan,pa Davičo, a iza njih Vuletić …izda me pamćenje. Pobježe mi tko je još nasupao na toj prvoj književnoj večeri u Duvnu, davne 1970 godine. Prvi Duvanjskih dani kulture koje smo organizirali Stipe, Šoka i ja. Znam da će Šoka pustit suzu kad čuje, kao što sam je pustio i ja kad me nazvao Miljenko i plačnim glasom rekao: Ante, nema više našega Stipe. Ostade iza Stipe kćeri Tonja i Nika i sin Ivan, odvjetnik.Ostadoše knjige i komentari po raznim novinama.Ostade pravo književo blago. Spopada me neka čudna tuga i sjetih se njegovih riječi,kad smo saznali da je pjesnik Duvanjske raspodije, naš prijatelj i moj kum Andrija Vučemil, jedne subote, idući s kave u Rijeci, klonuo na nogostupu na domak kuće,pa Stipe tada meni reče, dok smo popili ljudu za spokoj Andrijine duše:
I stade mu u grudima dobro srce. Stade i Stipino u ovoj zimi punoj boli i tuge za mojim drugom iz djetinjstva i prijateljem Stipom. Budi mu laka zemljo hrvatska. Budi mu milostiv dobri i blagi Isuse. Ode Stipe u svoj vječiti spokoj, a ja zagazih u moj privremeni nespokoj.
Ante Matić
