Evo nas u danima velikog tjedna, Uskrsa, najvećeg katoličkog blagdana koji nas upućuje na razmišljanje, pa eto, pridružimo se svi tome, sada na globalnoj i nacionalnoj razini.
Naša planeta Zemlja, prema istraživanjima najvećih svjetskih fizičara kako kažu, u ovom beskrajnom kozmosu nalazi se u sredini tog beskraja. Zanimljivo je to razmišljanje znanstvenika, jer nije jako shvatiti da u beskraju postoji centar, ali eto, vjerujemo znanosti. Na toj Zemlji, našem planetu, čovjek je postavljen kao vodeće živo biće kojemu sve živo i neživo, cijela priroda, služe i pomažu mu živjeti. Čovjeku je dakle dana uloga gospodara prirode, ali postoje razni gospodari, dobri i loši, gospodari koji se brinu o svojim podanicima i posredno sebi rade dobro, kao i onu drugi, loši i glupi gospodari koji iskorištavaju do smrti svoje podanike, a ne shvaćaju da sebi rade loše. Da, to nas uče brojne prispodobe iz Biblije o dobrom i lošem gospodaru, ali i sadašnji govor prirode koji, izgleda, mi kao gospodari nedovoljno dobro čujemo, pa nas to svrstava u loše gospodare.
Kada pogledamo što se dešava oko nas, kao i odakle sve ove bolesni, jasno je da sve bolesti dolaze iz prirode. Razboljeli smo prirodu, a prirodu, biljke, životinje, vodu, more, ribe, i sve resurse Bog nam je dao da nam služi, ali naša je obaveza brinuti se o svemu što nam služi, ali to ne radimo. Primjerice, nešto je ostalo nedovoljno istraženo, a jako je važno i prostrano, a to je more koje čini 2/3 našeg planeta. Još uvijek gotovo ništa ne znamo što se tu dešava. Primjerice, koraljni grebeni Australije koje istražuju rijetki znanstvenici, kako oni upozoravaju, naprosto ugibaju, umiru. Inače, ti su grebeni jako važni za eko sustav, ali ugibaju, jer je Australija najveći korisnik ugljena kao energenta, a time i veliki zagađivač prirode, posebno mora. Nije to samo u dalekoj Australiji nego je došlo i u naš Jadran. Evo jedan primjer iz Jadrana. Prijatelj mi je lani uhvatio tunu koja se nije puno opirala, ali kada ju je rasporio svi organi su joj bili ispremiješani, bila je bolesna. Bacio ju je, ali pitam se zar su i ribe počele obolijevati? Grozno. U Jadran je došla jedna grozna riba, predator, koja ubija radi ubijanja, a ne radi prehrane, riba poznata po imenu „strijelka“, koja je ribarima izazvala velike štete. Ali ta je riba pobjegla iz ekološki neprihvatljivih mora i došla u naš čisti Jadran, a tako se ponaša i čovjek, uništi jedan dio planeta pa ide dalje na drugi. Čovjek postaje pohlepan predator.
Što se Australije tiče, utješno je da vodeće banke u Australiji odbijaju financirati velike projekte mega-ugljenokopa, jer shvaćaju da je to protiv čovjeka, a dugoročno protiv sigurnosti investicija. Dobro je da je to industrija banaka shvatila, jer banke uvijek dobivaju i jedan su od najvažnijih činitelja globalne ekonomije pa ih imati na strani razuma, dobro je.
Znanstvenici optimistično zaključuju kako je priroda prema nama još uvijek blagonaklona jer se ipak brzo oporavlja, pa eto, primjerice, kako je Kina radi pandemije bitno smanjila stakleničke plinove, kao i sve države, osim SAD, zrak je postao bolji. Priroda se još uvijek može oporaviti ako uskrsnemo i shvatimo da smo došli do ruba samouništenja. Priroda boluje, a čovjek ju je obolio i sve nedaće koje dolaze iz prirode rezultat su glupe ljudske aktivnosti i bolesne pohlepe! Pitam se, koliko u SAD treba umrijeti ljudi da politika shvati da se dalje tako ne može. Grozno pitanje, ali to je naša realnost. Ljudi su postali brojke i resurs sa kojim se manipulira. Grozno.
Čovjek se naglo razvio u smislu znanosti, ali kao mudro, odgovorno, pažljivo, empatično, razumno ljudsko biće kao da nazaduje. Dobro kaže naš ugledni i poznati fizičar prof. dr. sc. D. P. koji upozorava da umjetna inteligencija koju ubrzano razvijamo može zagospodariti čovjekom i uništiti ga. Zašto? Živimo u duboko sekularnim državama u kojima je Crkva, kao i svaka vjera, stigmatizirana, tako da nikakve moralne ni humane korektive nema, a to je opasno. Posebno je opasno kada nema korektiva u ekonomiji, fizici, kemiji, tako da sve to kreće u pravcu protiv prirode i protiv čovjeka. Postajemo robovi svog znanja koje se razvija bez korektiva i bez nadzora, a što je opasno. Stoga, predsjedavanje naše male Hrvatske Europskom Unijom može i treba ostati zapamćeno snažnim upozorenjima na probleme na europskoj i globalnoj razini, jer nas je, Hrvatsku, po svemu najteže pogodilo pa se trebamo i najglasnije očitovati, bez obzira što smo mali. Vikni Hrvatska, konačno na nivou EUa, i ne čekaj da nam netko od velikih „šapne“ što ćemo reći.
Dakle, ako se vratimo na našu malu Hrvatsku, našu domovinu, zemlju punu ljepota i Bogom danih bogatstava, teško je ne zapaziti nešto indikativno. Kada smo stigli na red da predsjedavamo Europskom Unijom, uglavnom smo se tome smijali, jer tko smo mi, jadni mali i po mnogo čemu najgori u EU, pa da mi predsjedavamo. Ali sve mi je ovo što se sad dešava intrigantno i upućuje na razmišljanje. Sad kada predsjedavamo EU pogodila na je pandemija koronavirusa sa kojom se odlično nosimo. Da nam bude još teže, naš Zagreb pogodio je razorni potres. Ali ni to nije bilo dovoljno, pa cijelu zimo nije bilo niti jedan dan snijega, ali baš nakon potresa pao je snijeg i temperatura. Zagreb se ubrzano čistio, javili su se volonteri i život je opet počeo, ali potres je otkrio duboku nebrigu za taj grad. Ali nije ni tu kraj. Evo, Uskrs je uvijek bio početak turističke sezone, ali Uskrs se odvija u uvjetima kada koronavirus iz Zagreba, kao žarišta, prelazi u Split, u centar i srce Dalmacije. A kako smo sebe, cijelu nacionalnu ekonomiju većinom vezali za turizam, a turizam je najosjetljiviji za širenje pandemije, sada se nalazimo u teškom trenutku. Odnosno, nakon Uskrsa polako se moramo otvoriti, najprije unutar Hrvatske, a zatim međunarodno, iako to „međunarodno“ doći će kao rezultat odluke EU. Naprosto, moramo raditi, moramo privređivati, moramo živjeti, a kolateralnih žrtava će biti, jer to je sad neizbježno. Ipak, u svemu tome pitanje je opet koliko koristimo struka koja može predvidjeti događanja koja nam slijede, a što je životno važno, kako bi se pripremili na ono što nam slijedi. U svojoj ograničenosti zadovoljavamo se sa „nismo mogli predvidjeti“, ali to nije točno. Evo, primjerice, morem će, u nautičkom turizmu, dolaziti preko Jadrana nautičari i turisti iz Italije, a koji će bez nadzora boraviti izvan marina, u skrivenim uvalama, i povremeno na obali. Za to se još nismo pripremili. Nadalje, avio-promet naglo će intenzivirati od 1. svibnja, jer je to najsigurniji oblik prijevoza turista, ali naši aerodromi se još nisu pripremili za prihvat turista. Ako pogledamo kineske aerodrome, oni svakom putniku testiraju temperaturu onim malim termometrima. Ja sam jučer doznao da to nije ništa spektakularno, već su to imale naše ljekarne i koštao je oko 100 kuna, ali sada ga više nema nijednog. Takve spravice nužno je imati na svakom aerodromu, marini, hotelu, kafiću, kućnom smještaju, autobusnom kolodvoru, naprosto svugdje. To je prvo mali korak preventive za koji se ne spremamo, a to je zadatak države i organizacije za cjelovito sagledavanje turizma koji naprosto mora krenuti. Nisam epidemiolog, ali znam da je sustav preventive potrebno organizirati sada, a ne čekati punu sezonu, jer je tada kasno. Čak i izvješće Hrvatske udruge banaka, kao i Svjetske banke govori o Hrvatskoj i turizmu na taj način. Postoji više scenarija, a svi se temelje na organizaciji i pripremi za turizam. Evo, posjetio sam naš lijepi Split i kao da se zadnjih dana, nakon tužnih događanja u domu staraca, puno toga promijenilo. Kao da su i mladi postali odgovorniji, što je za svaku pohvalu. Pogledajte sliku nekad prepune Rive u 16 sati na veliki petak, prazna je. Bravo Splićani, jer Dalmaciju čeka turizam 2020., koji će ipak ubrzo krenuti, ali ako se pripremimo i budemo oprezni i odgovorni imat ćemo minimum negativnih rezultata (novooboljelih) od koronavirusa.
Idemo Dalmacijo, uskrsni Dalmacijo, uskrsnimo sada svi poradi života, a posao je život.
Sjetimo se da se naša povijest odvija na način da je najprije brat brata ubio, pa je narod zaratio protiv susjednog naroda, a zatim je čovjek zaratio sa prirodom, a sve poradi pohlepe, materijalnog imanja, bolesne ideologije koja je dokinula pravo na život, čiste ljudske gluposti.
Dokle ćemo biti glupi, hoćemo li uskrsnuti? Hoćemo li naučiti biti bolji?
Zato, bez obzira da li si vjernik ili ateista, ipak zavapi skupa samnom i kažimo: „Bože pomozi nam da budemo bolji ljudi. Pomozi nam Bože da počnemo iznova.“ Cijeli život je golgota i križ koji svi nosimo, ali nakon križa dolazi uskrsnuće ako smo dobrotom i pameću uskrsnuće zaslužili. Hoćemo li krenuti prema njemu? Teško je, znam, i nekad se pitamo, kao i Isus na križu: „Bože moj, Bože moj. Zašto si me ostavio“ (22.1 psalam), ali nije to nepovjerenje u Stvoritelja već razgovor sa njim, u kojem smo svaku sekundu, a da često toga nismo ni svjesni. Nismo ostavljeni, kao što ni sinoć nismo bili sami kad je dragi naš Papa Franjo prvi put u povijesti proveo Put od kriza u Vatikanu bez naroda. Tužno, ali nije bio sam, jer On je tu i sjetimo se uvijek one utjehe: „Nebojte se ja sam s vama.“ Zato uskrsni Hrvatska, jer imaš svoj narod, dobar narod, koji se u najtežem pokaže kao jak i dobar.
SRETAN USKRS DRAGA MOJA HRVATSKA,
SRETAN USKRS DRAGI MOJI HRVATI,
SRETAN USKRS EUROPSKOJ UNIJI,
SRETAN USKRS SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE PA I ONIMA KOJI TO NISU!
Vaš skipper
Leave a Comment