SNOVI – NADZIRANJE VLASTITE BESMRTNOSTI….

Podjeli

Snovi su svojevrsni pročišćivači stvarnosti. Koliko god to možda zvučalo nevjerojatno, čovjeka nerijetko oslobađaju trauma, te mu u mnogome, na određen način, nadoknađuju oduzeto, i kao takvi su, dakle, vrlo ljekoviti. Također bismo mogli bez ustezanja reći kako su oni čuvari naše ravnoteže, ili još točnije: njezini utemeljitelji. Možda, između ostalog, sanjamo i kako bismo se lakše suočili sa zbiljom, te došli do spoznaja čije nam je otkrivanje, zbog više čimbenika, na javi (barem za sada) u potpunosti onemogućeno. Naime, samo smo u snovima u mogućnosti letjeti poput ptica, komunicirati s pokojnicima koji kao da od nas nisu nikada otišli, i činiti još pregršt, u stvarnosti takozvanih čuda. Kroz njih saznajemo mnogošto o vlastitoj podsvijesti upoznajući svoje prikrivene strahove i priželjkivanja. Ljudima se često ukazuje izlaz i rješenje problema upravo u njihovim snima, ovisno o tome hoće li znati iščitati njihovu poruku koja je u pravilu vrlo jednostavna i jasna, samo je pitanje jesu li u budnome stanju dovoljno koncentrirani na sanjano i koliko često svoje snove pamte da bi ih učinkovito mogli ponovno ‘proživjeti’, i zatim ‘upotrijebiti’ kroz prisjećanje. Rješenje za mnoge svoje probleme s velikom lakoćom pronalazimo u sanjanome upravo stoga što smo, budući da se nalazimo sa suprotne strane zbiljnosti, savršeno opušteni, neovisno o stresnoj situaciji unutar samoga sna i problema koji nas u tome trenutku zaokuplja. Potrebno je samo slijediti ‘upute’ vlastitog neopterećenog uma koji nas iz snivanja usmjerava k stvarnosti u kojem bi trebalo poduzeti taj presudni, ‘razrješujući’ korak. Odgonetka problema koji mu se nudi dok sanja, često je na razini čovjekovih najlucidnijih trenutaka koje ponekad doživljava budan. Međutim njegov mehanizam iščitavanja tih poruka donekle ovisi i o načinu na koji funkcionira kroz dimenziju svojega svjesnog življenja ili jednostavnije rečeno: o njegovoj inteligenciji općenito, jer premda se nerijetko instinktivno povodi za određenim rješenjima i smjernicama koje daju stanoviti smisao njegovu životu, on ipak najvećim dijelom sebe svjesno odlučuje kamo će, kako, i zbog čega krenuti.

Snovi uza sve imaju i svoju nezanemarivu proročku dimenziju. Naime s obzirom da pomoću njih uspješno dopiremo do mistične, više razine stvarnosti, u stanju smo proreći neka naša buduća događanja kao što je, primjerice, (ono što nam se najčešće događa) susret s osobom koju godinama nismo vidjeli, a koju smo sanjali neposredno prije no što smo je sreli, ili nas je ona nazvala. To je već komunikacija proistekla iz sfere na jednoj od viših razina zbilje, kao što je to, uostalom, i proricanje općenito. Također je jedna od bitnih značajka snova to da mi u njima nikada (barem koliko je meni poznato) ne umiremo, a ako smo i na najboljem putu da ipak završimo u ‘vječnim lovištima’, netom prije toga naglo se probudimo. Kao da nam unutarnji nepogrešivi obrambeni mehanizam ne dopušta da se prepustimo konačnom odlaženju, i naša nas podsvijest tu savršeno štiti i podržava. Ne dozvoljava nam umrijeti. Pokapamo ili uskrsavamo odavno pokojne, no dok god je riječ o našem konačnom nestajanju, jednostavno nadrastamo tu mogućnost. Svoju ćemo smrt uvijek samo površinski dotaći, i barem dok sanjamo, zaista nikada nećemo biti ‘u koži’ umrloga. Dakle, mogli bismo doista reći kako smo na određen način u svojim snovima nadmoćni, jer koliko god često nismo u stanju vladati situacijom, u potpunosti nam je omogućeno nadziranje vlastite besmrtnosti. Da nije tako bismo li imali hrabrosti i dalje sanjati, premda nas naša potreba za snom o tome ne pita? Bismo li se bili u stanju naviknuti na vlastito neprestano umiranje, kao na umiranje nama dragih ljudi koji na taj način uvijek nanovo iščezavaju? Na to još ne znam odgovor, no možda ću saznati, budem li kojim slučajem, na tom fantastičnom mjestu, jednom ipak zanavijek nestala. Zanavijek – po prvi put.

 

STANKA GJURIĆ


Podjeli
Leave a Comment