By Poštovane kolegice i kolege,
danas smo u Saboru prigodnom akcijom, u organizaciji Odbora za ravnopravnost spolova, obilježili 22. rujna, Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Taj dan proglašen je u spomen na tragični događaj iz 1999. godine kada su u zagrebačkom Općinskom sudu ubijene 3, a teško ranjena jedna žena. (Ubijene su sutkinja Ljiljana Hvalec, odvjetnica Hajra Prohić i stranka u postupku Gordana Oraškić, a teško ranjena zapisničarka Stanka Cvetković.)
Dvadeset i pet godina poslije, nasilje nad ženama i dalje je gorući problem. Ove godine čak 13 žena ubijeno je od strane svojih partnera. To nisu samo brojke – to su životi prekinuti zbog nasilja koje društvo i institucije nisu spriječile. Prema podacima, svaka četvrta žena u Hrvatskoj doživjela je neki oblik nasilja od partnera, a gotovo svaka deseta tjelesno nasilje.
Moramo biti iskreni i priznati: sustav ne štiti žene dovoljno. Zakoni se ne provode dosljedno, institucije često zakazuju, a žrtve ostaju same.
Kao saborski zastupnici imamo odgovornost promijeniti to. Zakoni moraju biti stroži i kazne primjerene. Moramo osigurati dovoljno sredstava za sigurne kuće, krizne centre i psihološku pomoć. Žene moraju znati da nisu same, da ih država štiti.
Ali jednako važno kao zakoni jest – odgoj. Ako djevojčice od malena učimo da moraju biti poslušne i čedne, da im je životna uloga “slušati svoje muževe”, onda stvaramo temelje za nasilje. To nije put prema ravnopravnosti, to je put prema podčinjavanju. Takve poruke, kakve danas jednom mjesečno čujemo na hrvatskim trgovima, ne pridonose borbi protiv nasilja nad ženama – one ga, naprotiv, održavaju.
Umjesto toga, moramo učiti djevojčice da imaju pravo na slobodu, dostojanstvo i jednakost. A dječake da poštovanje, partnerstvo i ravnopravnost nisu prijetnja njihovoj muškosti, nego temelj zdravih odnosa. To je jedini put prema društvu u kojem nasilje neće biti “normalizirano”.
I pritom moramo raskrstiti s mitovima koji dodatno ranjavaju žrtve. Prečesto čujemo da se ženu pita “što je obukla”, “je li provocirala”, “zašto nije otišla”. Kao da je odgovornost za nasilje na njoj, a ne na počinitelju. Nijedna žena nikada ne izaziva nasilje – odgovornost je uvijek isključivo na nasilniku. A pitanje “zašto nije otišla” ignorira stvarnost: mnoge žene ostaju jer se boje, jer nemaju kamo, jer sustav nije ponudio izlaz. Naš posao je osigurati taj izlaz.
Nasilje danas ima i digitalnu dimenziju. Žene se svakodnevno vrijeđa, ponižava i zastrašuje putem društvenih mreža. Ruganje fizičkom izgledu, širenje mržnje, prijetnje – i to je nasilje. To ostavlja duboke tragove, pogotovo na mladim djevojkama koje odrastaju u svijetu u kojem se njihova vrijednost svodi na izgled. I digitalno nasilje mora biti prepoznato i sankcionirano jednako ozbiljno kao i svako drugo.
Institucije, policija, sudovi, socijalne službe također trebaju edukaciju. Svaka prijava nasilja mora se tretirati ozbiljno i odmah. Jedan ignorirani poziv može značiti izgubljen život.
I na kraju – društvo u cjelini mora prestati šutjeti. Nasilje nad ženama nije privatna stvar, nego kazneno djelo. Naša je dužnost da ga prepoznamo, prijavimo i spriječimo.
Na Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama moramo jasno reći: svaka žena u Hrvatskoj ima pravo na život bez straha. To nije privilegija, to je temeljno ljudsko pravo.
Kao saborska zastupnica stranke Centar, zalažem se da Hrvatska krene putem potpune nulte tolerancije na nasilje. Da zaštitimo žrtve, kaznimo počinitelje i obrazujemo nove generacije djevojčica i dječaka koje će živjeti u društvu jednakosti, a ne nasilja.
Nijedna žena ne smije postati samo statistika. Naša je odgovornost da to spriječimo.
| Marijana Puljak
Saborska zastupnica Stranka Centar |
