Ustajem rano i krećem na posao. Vozim praznim ulicama. Rano jutro je, praktički još je noć. Na poslu ludnica kao i uvijek, nikad kraja! Završavam svoj izrazito naporan dan na poslu. U vožnji prema kući upadam u svakodnevnu gužvu koja traje i traje, skrati mi život svaki dan za sat vremena. Ok, preživim i to, konačno sam doma! Suprug jos nije došao, djeca će uskoro. Dvoje iz škole jedno iz vrtića. Bacam se na spremanje ručka i čišćenje doma. Život naš svagdašnji. Žugam za uobičajene svakodnevne stvari, pomalo idem i sama sebi na živce. Na radiju cvrkuću o pustim popustima, reklame se vrte do besvijesti, u moru reklama tu i tamo koja pjesma. Bogu hvala na bluetoothu i nezavisnim medijima!
Sada slijedi onaj filmski dio prebacivanja iz mašte u zbilju, kada se sve zamagli uz valove i evo me ovdje, u drugoj realnosti, mojoj jedinoj realnosti.
Ustajem rano, valjda iz navike. Ostajem ležati besciljno. Ne žurim nigdje. Posao više nemam, život se uvelike promijenio. Jedno dijete je kod kuće jer ima online nastavu. Drugo je u samoizolaciji zbog nekog pozitivnog iz razreda a treće jer je teta iz vrtića pozitivna. Njihova pozitivnost baca mene u negativnost! Suprug također ne radi, trenutno nema potražnje za njegovim uslugama. Dok kuham više ni ne palim radio, ne želim slušati o broju “zaraženih”, o stožeru našem svagdašnjem, o novim mjerama… Bogu hvala na bluetoothu i nezavisnim medijima!
S obzirom da sam “teoretičar zavjera” već dugi niz godina, moje društvo je skupina divnih osobenjaka, sada sam samo dodatno upotpunila paletu. Došla su razna nova poznanstva kroz različite profile ljudi koje sam upoznala na opskurnim okupljanjima za nekakva ljudska prava. Da nema tih ljudi moj život bio bi siv u međuredovima (obitelj ne brojim, nju smatram paletom boja unutar sebe, u glavnim redovima) osjećala bih se kao usred sumrak sage. Ovako, moj život je jedan fantastičan film u Woody Allen stilu. Hvala stožeru! Eto da ću i to reći, ne vjerujem!
Od početka pandemije nisam pogledala ni jednu epizodu stožerove sapunice. Vjerujte mi da čak ni ne znam kako izgledaju glavni likovi tog showa, ajde, znam barem za Alemku, ipak je ona jedina dama a i okrzla mi uho medijska priča o njenom pogodovanju nekom lijeku u prilog. Odmah mi Talidomid pao na pamet, ne znam zašto!
Tv baš i ne gledam. Moja jedina “veza sa svijetom” i kolektivnom kvazi realnošću su internet i društvene platforme, odnosno sama sebe programiram. Postaje i to sve teže jer cenzura raste iz dana u dan. Dušebrižnici brinu o tome što ću čitati i slušati, rekla bih da mi nameću kako ću razmišljati, ako ne danas a onda sutra. Ako ne ja i ti a onda naša djeca. Oni ti kažu što je ispravno a što ne. Blokiraju pristup određenoj informaciji uz trivijalna objašnjenja. Ne trebaš razmišljati svojom glavom, oni će ti reći što da misliš! Mene to tjera na promišljanje o tome da postoji velika mogućnost da je sve što znamo o povijesti zapravo cenzurirana priča koja ne mora nužno biti jednaka onome što se doista i događalo. Tko garantira da nije tako?! Tjera me da sumnjam u sve do sada napisano u povijesnim knjigama. Što ako su sve samo instalirana vjerovanja, daleko od onog što se doista zbilo ili je možda samo malo izmijenjen čin istine, dovoljno da nije gola istina? Onda nije istina! Svaki taj cenzor ima ime i prezime ali svoju funkciju obavlja za određenu ideju a tu ideju netko postavlja, njome upravlja. Instalira nova vjerovanja, nove obrasce. Mi mislimo za tebe – tvoje je da ne preispituješ vec samo prihvatiš faktčekiran fakt faktografa faktografiranja. Kuco!
Možda je princip ostao isti kroz povijest, samo se način friziranja informacija promijenio?! Možda? Možda…
Ipak, u mojoj glavi cenzura je diskriminirana! Moje misli bahato plešu u svim smjerovima, dam im da zadiru u nezamislive teorije i ideje. Tko mi brani?! To je sloboda moje misli i moje volje koju mi nitko neće uzeti nikada jer sam svjesna njihove važnosti! Narode, kada vam uzmu slobodu misli vi više niste slobodni! Živite privid slobode, živite u organiziranom protoku informacija, u scenariju. Kao ptica u kavezu koja ima sve što joj treba da živi čak i u komforu ali nema ono najbitnije, solobodu. Nema doticaj sa spoznajama svijeta i njegove veličine, zarobljena u skučenosti svoga svijeta. Ne dajte da vam kroje svijet, iziđite iz programa. Odaberite ne biti zarobljeni u matrici.
Naravno, gore izrečeno je u pretpostavci da sve radite sa zrncem soli i prstohvatom mudrosti. Da baš nećete ići postaviti tezu da se možete porezati svjesno i očekivati da će vam rana čudesno instant zarastati dok u nju gledate jel da?! Više sam mislila na to da dođete do izvora u kojima relevantni (barem do nedavno) stručnjaci na određenom polju djelovanja iznose zaključke koji ne idu u prilog narativu glavne struje (tko li im je uopće dao taj epitet) i bivaju faktčekirani. Eto, lijepo vam je rečeno što da mislite a taj donedavno stručnjak odjednom više nije mjerodavan. Čudnog li čuda!
Roji mi se po glavi stotine misli, mogla bih svaku zasebno obraditi, zapili bi se do u noć u žustroj raspravi, moje misli i ja. Mozak mi obrađuje informacije na način da ima zvijezdicu za favorite, spremi za kasnije folder i trash bin za otpad. To je jedini faktčeker kojeg ja trebam. Na drugi ne pristajem! Generalno, mišljenja sam da logika zapravo ne treba činjenice, u suprotnom ne bi bila logika zar ne ali ipak da bi logika bila primjenjiva određene činjenice trebaju biti poznate. Npr. činjenica da je 1+1=2 daje slijed da je 2+2=4 logika. Znači prvo bi ste trebali znati činjenice a da bi ste mogli donijeti logike. A što kada su činjenice koje vam se serviraju izmanipulirane?! Kako probirete kada vam se servira da je 1+1=3?! Onda naše logike nisu usuglašene, svatko se sa čvrstim uvjerenjem bori za svoju. Eto tu je ljudi sva težina manipulacije činjenica i cenzure.
Pitanje kojim bi se zapravo trebali baviti je što je nastalo prije, kokoš ili jaje. Da li se virus slučajno našao tu pa se sve ostalo prilagodilo u hodu jer je eto bila prilika, ili je plan postojao od ranije a virus se prilagođava potrebama? To sve moći ćete tek kada uvidite manipulaciju jer nitko više ne može skrivati činjenicu da se sprovodi određena agenda. Pitanje je samo koje opravdanje ste joj dodijelili. Probajte dati mogućnost ovakvim mislima da se razviju odnosno usudite se odbaciti predrasude i zagrebati malo u takozvane teorije zavjera. Budite pustolovnog duha, sa svog kauča. Nabacite Indiana Jones šešir i zajašite taj internet. Virtualni svijet prepun je informacija, barem dok im faktčeker ne nabaci laso oko vrata i pospremi ih u tor nepoželjnih. Kažete, nađem ti deset dokaza da to nije tako. Dobro, ja vama nađem 20 dokaza da je tako. Dižem ulog. Možemo do u nedogled. Ipak, mogu vam i laički podastrijeti činjenice koje nećete zanijekati ali će te im i dalje tražiti opravdanja. Vaši argumenti ostati će samo to, opravdanja za činjenice ma kako bile izmanipulirane cenzurom. Različit je samo kut gledanja na istu stvar.
Malo su mi odlutale misli. Volim to, ja i moje misli, posjećujemo najčudnovatija mjesta. Mislim da današnjem svijetu kronično nedostaje mašte. Tražim utočište u sebi, tu je najsigurnije. Ipak, krijem sama od sebe da povremeno pobjegnem u “staro normalno”. Sjeta opere, slike se vrate… Mirišem vrevu i šušur u zraku. Djeca na povratku iz škole kroz moju ulicu trgaju susjedine mandarine kroz ogradu. Idu mi na živce! Vratite se djeco, slušati ću vas sa radošću, i gunđanje stare susjede. Krhotine sjećanja na panou mašte padaju kao teške kapi po licu zbilje. Valovi realnosti talasaju…
Bogu hvala na bluetoothu i nezavisnim medijima…
Tina Perić
Leave a Comment