U Hrvatskoj su i dalje poglavito na meti: pjevač i skladatelj Marko Perković Thompson i redatelj Jakov Sedlar. Prvi zbog toga što pjeva o domovini, obitelji i ljubavi, a drugi što neprestano „provocira“ dokumentarnim i inim filmovima u kojima na otvoren i jasan način, bez „fige u džepu“, prikazuje istinitu hrvatsku povijest.
Još u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, Thompson je skladao i pjevao „Bojnu Čavoglave“, koja počinje riječima – „Za dom-spremni“. Pjesma je imala iznimnu vrijednost u smislu podizanja morala hrvatskih branitelja i puno je značila Hrvatima koji su živjeli pod prijetnjom srpskog agresora. Tekst govori o obrani od agresije Srba, a u stihovima se poručuje da će braniti svoju Domovinu (Hrvatsku) i svoje rodno selo Čavoglave.
Prvi put je javno izvedena na Hrvatskom radiju Split, 31. prosinca 1991., a nakon toga s tom pjesmom snimljen je i video spot koji je prvi put pušten na Otvorenoj televiziji.
Takva vrsta (domoljubne) glazbe nikome nije smetala, osim ekstremnim ljevičarima, sve do prerane smrti dr. Franje Tuđmana. A po uzoru na „Bojnu Čavoglave“, osobito u vrijeme obrane od agresora, nastale su i druge pjesme sličnih tekstova i melodije. Ali, veliku većinu njih naprosto je „odnijela magla“, pa se više ne mogu čuti ni prigodom obilježavanja datuma i obljetnica kao što je primjerice Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Zahvaljujući iznimnoj upornosti i velikoj popularnost Marka Perkovića Thompsona to je jedna od rijetkih domoljubnih pjesama koju na njegovim gala-koncertima mogu uživo čuti na desetine tisuća ljudi, a koja nas vraća u dane ponosa i slave, i za koju znamo tko joj je autor i tko je izvodi.
Ali, Hrvati ko Hrvati. Jedan dio (ne baš mali) najradije bi zaboravio svoju prošlost, pa i ratne domoljubne pjesme, kao da se život isključivo sastoji samo od budućnosti.
Što se imamo sramiti onoga što se pjevalo 1991., tijekom godine kad se najviše ginulo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu? Zbog čega još i danas toliko smeta „Bojna Čavoglave“, a ne smetaju pjesme u kojima se uzdiže droga, alkohol i štošta drugo, što nije svojstveno, recimo, kršćanima? Mi smo očito narod koji bi prigodom svakih izbora odmah promijenio i svoju povijest. Tako se bez problema na raznim skupovima ekstremnih ljevičara izvode pjesme u kojima se pjevaju ode Josipu Brozu Titu, jednim od najvećih komunističkih i inih zločinaca, dok se s onima s kojima smo pobjeđivali u Domovinskome ratu svim silama nastoji „obrisati pod“.
E, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, ne može to tako!
Nu, u hrvatskoj povijesti malo je redatelja kao što je Jakov Sedlar. I njega neprestano žele baciti u ropotarnicu. Blate ga i pljuju gdje god stignu. Što je Thompson u glazbi, to je Serdar u (dokumentarnom) filmu!
Njegovi problemi poglavito su postali teški kad je snimio i prikazao „Četverored“ i „Gospu“. Takve igrane filmove, koji govore o patnjama Hrvata u Bleiburgu i svemu onome što se događalo i događa u svetištu Međugorje, mjestu molitve i pomirenja, ni danas se nitko ne usudi snimiti. Nu, nakon toga ovaj čuveni redatelj i također veliki čovjek snimio je i brojne dokumentarne filmove, ali svi oni od reda govore o hrvatskoj povijesti i njezinim junacima. U svemu tome Serdaru je od velike pomoći i producent Anton Kikaš, čovjek koji je uistinu bio spreman i umrijeti za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!
Međutim, jednim te istim (sic!) novinskim i inim „kroničarima“ smeta to Sedlarovo domoljublje, pa kad se samo pojavi najava za neki njegov novi projekt (a ima ih svaki čas) oni skaču kao da su se nabili na kolac.
Njegovi filmovi, ali i kazališne predstave prikazuju se u mnogim europskim i svjetskim kinima i teatrima, dobivaju najviše ocjene, ali to ove domaće „bube švabe“ očito ne zanima.
Nu, kako bilo da bilo Sedlar, ali ni Thompson ne posustaju.
Bilo bi dobro da u svoje pjesme i filmove uvrste i novi pozdrav – „Slava Hrvatskoj!“
Mladen Pavković
Leave a Comment