Hrvatska se suočava s teško rješivim problemom u području demografije. S jednom od najstarijih populacija u svijetu, nameće se pitanje tko će i kako brinuti o nemoćnim građanima i to ne samo kao moralna dilema, već jedan od značajnijih ekonomskih problema. Trenutni zakonski okvir zaposlene osobe stavlja u nemoguć položaj. Iako su zakonski dužni uzdržavati roditelje, ne smiju otvoriti bolovanje kako bi ih njegovali u kritičnim fazama bolesti ili nakon teških operacija.
Dok europska praksa, poput one u Njemačkoj, prepoznaje pravo na plaćeni dopust za njegu bolesnog člana obitelji, hrvatski zakon je roditelje izostavio iz kategorije onih za koje se može ostvariti naknada plaće. Istovremeno, institucionalna skrb je nedostižna. Prema nekim javno dostupnim podacima, tek jedan manji dio starijih osoba smješten je u domovima, dok se liste čekanja iskazuju u desecima tisuća.
Palijativna skrb je u još težem stanju jer od onih kojima je ovaj oblik pomoći potreban, tek manji dio u toku godine, tu pogodnost i ostvari.
Pitanje je jednostavno, kako se maknuti s mjesta i što je isplativije ali i korisnije za one kojima je potreban takav vid pomoći? Je li to :
Omogućavanje kraćih razdoblja bolovanja za njegu roditelja koje bi smanjilo pritisak na bolnički sustav (gdje pacijenti ostaju jer ih nema tko preuzeti, iako sve rjeđe i kraće iz poznatih razloga, štednje).
Jačanje skrbi u okviru institucija kao što je razvoj mobilnih timova i centara za pomoć u kući omogućavajući starijima ostanak u vlastitom domu, što je dokazano emocionalno povoljnije za starije i nemoćne. Naravno da se u procjeni mogućnosti ne smije zaboraviti niti ekonomski efekt svega toga, koji pored državnog interesa mora uzeti u obzir i interes štićenika.
Koliko je država koja funkcionira na način kako to funkcionira naša, spremna i sposobna pronaći onaj najprikladniji ali i ekonomski najučinkovitiji način kako bi pomirila sve interese. Ovako ili onako uhvatiti se u koštac s tim je, neophodno.
Rješenje sigurno nije isključivo u beskonačnom bolovanju niti isključivo u brizi države. Možda je rješenje zakonska izmjena koja priznaje pravo na njegu roditelja (uz naknadu HZZO-a) te istovremena revitalizacija zanimanja njegovatelja kroz veće plaće i bolje uvjete rada. Bez takvih nekih koraka, teret će i dalje padati na leđa zaposlenih građana, tjerajući ih u siromaštvo ili prerani odlazak s tržišta rada.
Ovako je na šteti država i svi oni, kojih se takav vid pomoći tiče.
Branko Knežević
Leave a Comment