Svaki osmi srpanj u Hrvatskoj osvane pod teškim, olovnim velom tišine. To je dan kada je 2008. utihnulo kucanje umornog srca Kate Šoljić, vukovarske Majke hrabrosti, žene koja je u vihoru hrvatskog obrambenog Domovinskog rata položila četiri svoja najsjajnija dragulja, četiri sina, i desetak članova svoje loze na žrtvenik Domovine. No, službene delegacije se, nažalost, njezina imena sjete tek prigodno, u hladnim protokolarnim minutama, dok istina o njezinim postratnim stazama razotkriva duboki moralni slom sustava. Heroina koja je Domovini darovala sve što je njezina utroba rodila, od te iste države i njezinih vodećih moćnika zauzvrat je dobila tek jeftina, lažna obećanja, tihu cenzuru i hladan komad zemlje protjeran na samu periferiju našeg kolektivnog sjećanja.
Životni put Kate Šoljić bio je neprekidna, povijesna golgota, križni put prepun suza i neizrecive boli. Još u vihoru Drugog svjetskog rata, crna sudbina uzela joj je četvoricu braće, a njihova grobišta, zarasla u korov zaborava, ni do danas nisu pronađena. Desetljećima je morala u sebi gušiti taj krik, skrivati obiteljsku tragediju pod tepihom nametnute šutnje, da bi u svitanje hrvatske slobode doživjela jezivu reprizu istog pakla, samo u još okrutnijem, krvavijem obliku. U obrani Domovine disala je cijela njezina obitelj, a četvorica njezinih sinova, njezina četiri sunca, zauvijek su utonula u vječni san. Niko Šoljić, najstariji, zvjerski je mučen i ugasio se u mraku logora Srijemska Mitrovica. Mijo Šoljić pao je pokošen iz zasjede u nijemom kukuruzištu Srijemskih Čakovaca, izdan od dojučerašnjeg susjeda. Ivo Šoljić, hrabri zapovjednik obrane Mitnice, nestao je u hladnim, maglovitim valovima Dunava tražeći prolaz kroz obruč smrti. Mato Šoljić poginuo je na samom pragu rata, u žestokom jurišu na vukovarsku vojarnu. Uz njih, obitelj je ostala bez zeta i četvorice unuka, ostavljajući pustoš tamo gdje je nekada cvjetao život. Unatoč toj neopisivoj, nadljudskoj boli koja kida prsa, iz Katinih usta nikada nije potekla kletva, nikada nije pozvala na mržnju. Njezina jedina misija, njezina sveta dužnost do posljednjeg daha, bila je borba da se njezina obiteljska tragedija, ali i sve druge žrtve, nikada ne predaju zaboravu.
Gubitak koji gasi obiteljska ognjišta
No, tragedija hrvatskih majki ne broji se matematički, ona se ne mjeri brojevima već apsolutnim, nepopravljivim gubitkom koji gasi obiteljska ognjišta. Najbolje to oslikava potresno svjedočanstvo jedne tihe hrvatske majke koja mi je na pitanje o ratnom stradavanju odgovorila rečenicom koja mi i danas reže dušu poput najoštrijeg mača: “Pavkoviću, izgubila sam samo jedno dijete. A znate li zašto? Zato što više djece nisam imala.” Te riječi najbolje iskazuju surovu istinu, da majčinska bol nema „ljestvicu“ i da ona ne poznaje statistiku. Bilo da je rat uzeo jednog jedinca ili četvoricu sinova, s tim jednim gubitkom ugasila se cijela jedna loza, cijeli jedan neotvoreni svemir i sva budućnost jedne majke. Političari i državne institucije skloni su hladnim brojkama i postocima, no za majku je gubitak djeteta stopostotna smrt njezina vlastitog svijeta.
Misao o Kati Šoljić kao simbolu spaljenog, napaćenog Vukovara prirodno me u sjećanje priziva i Evu Šegarić, majku koja je postala simbol poklane, uplakane Škabrnje, a koju sam također dobro poznavao. Obje su u trenu ostale bez čvrstih stupova svojih kuća, i obje su u miru doživjele istu, gorku sudbinu, ili točnije rečeno potpuni zaborav i ignoriranje od strane vlastodržaca. Eva Šegarić je u crnom škabrnjanskom masakru, tog kobnog 18. studenoga 1991., ostala bez supruga Vice i trojice sinova, Miljenka, Bude i Ivice, dok joj je četvrti sin kasnije preminuo od tuge i bolesti. Obje ove žene, iako bez visokih škola, bez titula i formalnog obrazovanja, posjedovale su duboku povijesnu mudrost i nepogrešiv moralni kompas koji je nadvisio cijeli bahati državni aparat.
Dok su ove majke u svojoj skromnosti utjelovljivale istinski, čisti i neokaljani ponos nacije, politička kasta koristila je njihove sudbine tek kao prigodne kulise za skupljanje jeftinih političkih bodova i slikanje pred kamerama. Kada je ugledala svjetlo dana moja zasad jedina (!) knjiga o Kati Šoljić, na njezinu su promociju sletjeli politički moćnici poput strvinara. Tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić pred medijskim je bljeskovima pompozno i glasno obećao, čak i generalu Ljubi Ćesiću Rojsu, potpunu financijsku i logističku pomoć oko knjige. Epilog je bio poražavajući i sramotan. Nakon što su se ugasili reflektori i kamere, Bandić nije učinio apsolutno ništa, ostavljajući obećanje kao mrtvo slovo na papiru, a knjigu, kako to već ide, prepustio mojem čistom entuzijazmu.
Još hladniji, bezdušniji udarac stigao mi je iz samog vrha vlasti. Kada sam objavio knjigu s popisom od 8.000 imena stradalih u ratu, tadašnja ministrica Jadranka Kosor oštro mi je zamjerila njezinu objavu. Na taj način, državni aparat, umjesto da sam predvodi i čuva popisivanje svojih žrtava, aktivno je pokušavao cenzurirati i sakriti surove brojke pod tepih, izgovarajući se na nekakvu “političku osjetljivost”. Kad smo upriličili predstavljanje te knjige u prepunim prostorijama zagrebačke HVIDR-e odgovor vukovarske majke hrabrosti još mi danas zvoni u ušima, jer je Kata Šoljić tada ponosno ustala, presjekla teški muk u dvorani i pitala: “Tko je protiv ove knjige?” Kada nitko od prisutnih poltrona i karijerista nije smio dignuti glas, poručila je rečenicu koja i sada odzvanja kao opomena: “U II. svjetskom ratu izgubila sam svoju braću i ni danas ne znam gdje su pokopana, pa zar sada neću smjeti reći ni da sam ostala bez svojih zlata, svojih sinova?”
Gdje je igrani film o Kati Šoljić?
Kao čovjek koji je s Katom Šoljić obišao gotovo cijelu Hrvatsku, osjećao sam duboku profesionalnu, ali prije svega ljudsku i domoljubnu dužnost otrgnuti njezino sveto ime od zaborava. Do sada sam snimio tri dokumentarna filma, (dva na liječenju u Varaždinskim Toplicama), o ovoj nevjerojatnoj ženi, bilježeći njezinu živu, toplu riječ, njezinu nepatvorenu majčinsku bol i njezinu neprocijenjenu ulogu u našoj povijesti. No, ti su filmovi nastali usprkos sustavu, prolijevajući krv i znoj, a ne zahvaljujući njemu. Stoga, i ovog puta glasno postavljam pitanje hrvatskoj kulturnoj i političkoj eliti: Zašto Hrvatska ni danas, nakon toliko godina, nema igrani film o Kati Šoljić? Dok se milijuni eura poreznih obveznika bezdušno troše na financiranje filmova sumnjive umjetničke i još sumnjivije povijesne vrijednosti, ala kao što nekakav srpsko-hrvatski film „Svadba“, za priču koja svojom tragikom nadvisuje najveće antičke i holivudske drame nema mjesta u proračunima državnih fondova. Priča o majci koja gubi četiri sina u obrambenom ratu, a u svom srcu ne pronalazi niti zrno mržnje već samo kršćanski vapaj za pravdom, trebala bi biti temeljni kamen nacionalne kinematografije. Ignoriranje ove teme nije tek puki nemar; to je svjesni nastavak politike koja se srami vlastitih heroja i koja želi da istina ostane zauvijek zaključana u mraku zaborava.
Živjela je skromno i tiho
Odnos službenog Zagreba i državnih institucija prema Kati Šoljić najbolje se vidi, osobito i danas, u bijednim uvjetima u kojima je provela svoje posljednje zemaljske godine. Dok su se ratni profiteri, politički podobnici i tzv. domoljubi bez srama useljavali u elitne stanove i raskošne vile, najveća majka Domovinskog rata živjela je skromno, tiho i gotovo zaboravljeno, u stanu od jedva dvadesetak kvadrata u zagrebačkoj Dubravi. Kasnije, nekoliko godina pred smrt, provela je u jednom domu za starije u zagrebačkom Černomercu. Ta sramota nastavila se i nakon njezina odlaska s ovog svijeta. Dok se trgovi i ulice u strogom, elitnom centru Zagreba dodjeljuju politički podobnim figurama i prolaznim akterima povijesti, ime Kate Šoljić gurnuto je na grubu marginu. Park koji nosi njezino ime nalazi se na samom rubu, na kraju grada, skrivajući njezinu golemu žrtvu od očiju javnosti, kao da se sam Zagreb srami njezina krika za istinom. Čak je i velebni spomenik Kati Šoljić i njezinim sinovima u Vukovaru podignut tek zahvaljujući braniteljima, odnosno njihovoj upornosti, zajedništvu i donacijama samih suboraca, a najmanje inicijativi ili novcu državnog vrha.
Danas, gospodo i gospođe, u povodu još jedne tužne obljetnice 8. srpnja, trebamo jasno, glasno i beskompromisno poručiti: dosta je bilo guranja naših najvećih svetinja na daleku periferiju. Hrvatska službena politika ima golem, gorući moralni dug koji se ne može isprati prigodnim polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na groblju u Vukovaru. Hrvatskim majkama i onima koje su u vihoru rata izgubile četvoricu sinova, i onima koje su plakale nad gubitkom svog jedinog djeteta, mjesto je i u strogom, samom centru Zagreba. Tu je već trebao biti otkriven centralni, velebni spomenik, kao trajni spomen na žrtvu žene i majke koja je rodila, odgojila i Domovini na dar dala ono najsvetije što je imala. To mora biti naš neprobojni štit od povijesnog zaborava i vječna opomena svim političarima koji se drznu pogaziti svoja obećanja.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment