By U organizaciji Udruge Collegium Hergešić-Odeon, Zagreb, održana je 07.listopada 2024. tribina pod naslovom „Vratite me kući“ u spomen hrvatskoj pjesnikinji Mariji Dubravac. Tribinu je odlično i dostojanstveno vodila dr. Vesna Matić, dopredsjednica Udruge „Majki hrvatskih sokolova“ a dojmljivi uvod izrekla je Lejdi Oreb, hrvatska tv-voditeljica, scenaristica i urednica!
Glazbeni dio izvodili su Josip Ćulumović na gitari i Stanko Šarić, glasovno!
Tribinu je ukrasio Damir Kukavica naslikavši portret Marije Dubravac, kojega je poklonio don Anđelku Kaćunku. Na tribinu su o svojoj suradnji sa Marijom izlagali Don Anđelko Kaćunko, Lili Benčik i Ivan Vohrić
Uvod u tribinu Lejdi Oreb
Poštovani svi! U središtu smo glavnog grada, na ponosnom Kaptolu, jednom od dva naselja od kojih je nastao Zagreb, osnivanjem biskupije prije 1030 godina. Njegov je simbol Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, odvjetnice Hrvata, kojima se ukazuje već više od 40 godina, koja nam je bila glavna uzdanica u dobivanju samostalne države.
Kako čovjek kroz povijest, a tako i danas, teško spoznaje istinu, osobito u ovim opasnim vremenima bljutavosti, mlakosti i izdaje i Krista i domovine. Kada je gluhi svijet, na stvarnost oko njega, često, dok se slojasno ne očituje, dobro je podsjetiti kako ni jedan trenutak nije slučajan.
Hrvati povijest je potvrdila, mogu preživjeti samo po redu Bog i Hrvatska. Zanimljivo, ali dobrodošlicu vam ukazujemo baš 7.dan mjeseca listopada. Na dan Bl. Djevice Marije od krunice, kada je upisana velika pobjeda kršćanske flote nad turskom, u glasovitoj bitki kod Lepanta 1571. Pobjeda se, nadamo se da dobro znate, pripisuje molitvi krunice, na kog je poslao cijelo kršćanstvo tadašnji Papa Sv. Pio V, zbog velike opasnosti od muslimanske vojske, koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi.
Poštovani! Zora je trećeg tisućljeća, dovoljno je to reći. Tko ima uši neka čuje, ili neka gleda oko sebe. Na uočnicu smo sutrašnjeg spomen dana sv. Šimuna Bogonošca, čije je tijelo prenijeto u Carigrad iz Palestine, a 1203. u Zadar.
Temelj je i hrvatskih događanja, krunjenje dobrog kralja Dmitra Zvonimira i Dan Hrvatskog Sabora, naše neovisnosti.
Stoga, neka vam ova tribina za kulturu i znanost, u svom 1267. susretu bude na rast u odgovornosti za svako djelo. Neka bude molitva za oprost svih naših nedjela kroz povijest, a isprika Božja i našem sinu kralju Dmitru Zvonimiru, zbog svega što smo dopustili povjerovati, bez obzira na stvarnu istinu.
Dr. Vesna Matić
Dobro došli u ovaj dan kada se i sunce pojavilo da oda počast našoj dragoj pjesnikinji Mariji Dubravac. Rođenoj davne 1949. godine u Štitaru i koja je ne svojom voljom morala napustiti lijepu našu domovinu. Cijeli život ju je nosilu u svom srcu i zavapila na kraju svog života „ Vratite me kući“
Zato ovaj spomen ima naslov –Vratite me kući!
A odati ćemo joj počast, svi koji poznajemo njeno stvaralaštvo, njezin značaj i ljubav koju je ugradila u svaku svoju pjesmu, koja je zapravo sjeme budućih domoljuba. Jer tko god pročita njezine stihove , ne može ostati , a da se ne zadivi ljepoti prema rodu i svojoj rodnoj domovini.
Nažalost Marija nas je napustila 11. rujna ove godine. Kiša je lila, kao da je cijela Slavonija plakala za njom. Puno bi mogli pričati o njezinim djelima, a večeras će o Mariji pričati ljudi sa kojima je surađivala.
VRATITE ME KUĆI (uglazbio Stanko Šarić)
Samo korak mjesta nađite mi, ljudi,
U cvjetnome polju slavonskih ravnina,
Za čovjeka koji rodnu grudu žudi,
Za putnika jednog, hrvatskoga sina.
Odvela me sudba preko svijeta bijela,
Tam’ gdje duša jadna ići nije htjela.
Tuđi su mi puti suzom natopljeni
Upisana u njih oporuka jasna:
Ne ostavljaj sinko djeda prag voljeni,
Hrvatska je zemlja naša Majka krasna.
Uzori joj brazdu i natopi znojem,
Bit će kruha dosta, bit’ ćeš svoj na svojem.
Na tuđinskom nebu kad mi gasne zvijezda
Kad ishlape krute nostalgije boli,
Vratite me kući sred rodnoga gnijezda,
Kraju – gdje i mrtvog moj narod me voli.
Tamo gdje su ljudi sa srcem od zlata,
Vratite me kući u zemlju Hrvata.
Liljana Lili Benčik
Marija je bila moja muza
Pozdravljam lijepo svih, Hvaljeni Isus i Marija!
Marija je prije svega bila široka i topla slavonska duša, koja je veoma pronicljivo ocrtavala ljude i karaktere. Ja tu dušu osobno poznajem, jer sam 53 godine udata za Slavonca.
Ona je bila naša duša hrvatska, ne samo slavonska, naše svijetlo u tami odnarođivanja i nestajanja hrvatskog naroda. U svojim pjesmama naglašavala je hrvatski identitet, slavila Boga, hrvatske heroje i velikane kroz povijest. Nikada nije propustila datum rođenja ili smrti naših velikana i sve ih je spjevala.
Bila je članica HAZUD-a, društva »Doktor Mile Budak« kao i članica HIL-e (Hrvatske izvan domovinske lirike) i HAZU-Mostar.
Upravo sam se jučer vratila iz Međugorja, gdje sam na Humcu, kod Ljubuškog, u Franjevačkom samostanu i Župi sv. Ante Padovanskog posjetila prof. dr. fra Andriju Nikića , predsjednika HAZU Mostar, koji vam šalje pozdrav i blagoslov.
Sudjelovala je Marija na Sedmom kongresu HŽD-a, 2016. godine, njeni radovi objavljeni su u Zborniku radova hrvatskog žrtvoslovnog društva “Pamćenje i povijesna istina o žrtvama”, (Zagreb, 2018.g., str. 726. – 732., tisak Grafički zavod Hrvatske). Ja sam također članica Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
Komunicirala je zahvaljujući internetu sa širokim spektrom ljudi širom svijeta. Povezivala je nas hrvatske domoljube u domovini i izvan nje. Ivan Vohrić je njen život prikazao u video uratcima, Stanko Šarić u glazbi, a kipar Dubravko Radman u kamenu je ovjekovječio njen život i rad.
Marija je bila izvrsna hrvatska narodna pjesnikinja koja je biranim riječima pisala stihove u desetercu i dvanaestercu . Mnoge njene pjesme uglazbio je Stanko Šarić.
Marijine knjige protkane su prije svega domoljubljem, zatim vjerom, žrtvom, poštenjem i ljudskim krjepostima.
Napisala je Marija zbirku PJESME (2005.), zatim knjigu duhovne proze ZNACI I MILOSTI S NEBA (2006.), pa zbirka GDJE SRCE OSTA (2009.), a već sljedeće godine drugu knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA (2010.), zatim objavljuje roman CVIJEĆE MATE LOVRIĆA (2014.), nakon tog romana zbirku pjesama RODU NA DAR (2016.) te zbirka pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE – uz pedesetu obljetnicu života u tuđini (2019.) te treća knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2021.)Knjigu Dok mu hrašće bura vije, koju je izdala prigodom 50 obljetnice života u tuđini, posvetila je između ostalih i meni!
Pomagali smo joj koliko je tko mogao. Stanko Šarić i Don Kačunko u tiskanju i rasparčavanju knjiga, svjedočiti će oni osobno. Eto i Don Kaćunka sam upoznala preko Marije. Moj suprug i ja otišli smo kod njega u Kompolje po svježe tiskanu knjigu Znaci i milosti s neba, a sav novac od knjige Marija je darovala časnim sestrama, za popravak krova njihova samostana. Don Kaćunko i akademik Josip Pećarić, napisali su knjigu Hrvatska pjesnikinja Marija Dubravac.
Bila je sretna zbog suradnje akademika Josipa Pećarića i mene pri pisanju knjige Dopisivanje sa Lili Benčik https://www.dragovoljac.com/images/minifp/bencik.pdf
Napisali smo mi i knjigu o Pupovcu. https://hrvatskepraviceblog.com/2024/02/04/pupovac/ To su e-knjige koje nisu u tiskanom izdanju, već se mogu čitati na internetu.
Marija je meni osobno posvetila nekoliko pjesama. Izdvojiti ću onu koju mi je napisala kao sućut prigodom smrti moje majke, sa kojom sam bila jako povezana:
MAMINA PORUKA (Za Liljanu Benčik)
Drago moje dite sred suzne doline,
Nemoj plakat za mnom, jer suze me peku.
Iz Neba te prate oči materine,
Čuvaj ćeri spomen na prošlost daleku.
Pamti dane sreće što su nekad bili,
Gledaj slike naše iz djetinjstva svoga.
Ti navik ostaješ moja slatka Lili,
Mamin lipi cvitak, darovan od Boga.
Kad iziđu zvizde, u oblake gledni,
Jedna će ko alem bacat svitlost, doli.
Po njoj će ti mama poslat cilov medni,
A ti ‘pokoj vječni’ za mene izmoli.
Marija Dubravac
U toj posveti koristila se ikavicom, poštujući naš čakavski izričaj u Istri!
Ostaje trajni spomen u svima nama koji smo je poznavali, koju ćemo nositi u svom srcu dok smo živi, na jednu veliku ženu, Hrvaticu prije svega, pjesnikinju, suprugu, majku i baku, svima koji su sa njom prijateljevali i surađivali, bilo to virtualno ili osobno!
Don Anđelko Zdeslav Kaćunko
SJEĆANJE NA MARIJU (crtice iz naše suradnje)
Uvijek je težko govoriti i pisati o dragim ljudima koji su iznenada otišli iz našega života. Posljednji susret s njima ostaje trajno u sjećanju “kao da je bio jučer”. Isto tako, bez obzira na to u kojim smo okolnostima i u kakvom društvu bili zajedno, nikada ne pomišljamo da nam je to možda posljednje druženje. To se odnosi i na razgovore telefonom, pisma e-poštom, komentare na društvenim mrežama, tj. na sve oblike naše međusobne komunikacije… I onda kad se “to” dogodi, kad čujemo šokantnu vijest… ostanemo zatečeni, u nevjerici…
Tako ni ja – premda se Marija posljednjih mjeseci žalila na razne tegobe i slabost ter žalost što jedva što može napisati – nisam ni u snu pomislio da će njezina čestitka meni 31. srpnja biti posljednji mejl koji mi šalje. A ta čestitka od četiri kratke rečenice, naslovljena starim izrazom NA MNOGAJA LJETA, glasila je:
DOBRI MOJ SINEK,
SRETAN TI I BL. 70 UZ OBILJE BOŽJEGA BL. I SVEGA NAJ NAJ… NAŽALOST, NISAM USPJELA NIŠTA NAPISATI. DUH JAK – TIJELO SLABO. MOLIM BOGA NEKA NAM TE POŽIVI JOŠ DUGO U DOLINI SUZA.
MARIJA
Uvijek tako brižna za druge, kao i za cijelu Hrvatsku, stalno je bila osjetljiva na potrebe dragih ljudi. I stalno me je poticala da manje radim a više odmaram ter da u ovim godinama nipošto NE TRČIM. Jer, isticala je, kad čovjek nakon 70-te padne, ide brzo svome kraju. Ona je, nažalost, upravo to doživjela – nakon težkoga pada jedva se uspjela malo oporaviti.
U našoj virtualnoj i stvarnoj komunikaciji ja sam se njoj obraćao izrazom SESTRO MILA, ona me uvijek oslovljava sa SINEK, gotovo da mi je tepala – “sinek dragi”. Budući da je među nama razlika samo PET godina (toliko je Marija od mene starija), meni je to bio znak njezine majčinske duše s brižnom ljubavlju razpoložene prema svima koje je voljela.
No moram se vratiti na početak. Moja komunikacija s Marijom započela je, koliko se sjećam, u proljeće 2016. i to razmjenom komentara o nekim aktualnostima u hrvatskom društvu, a koje su povezane s politikom i političkim djelovanjem nekih aktera. Poznato je koliko su naši ljudi, poglavito starije generacije odseljenika, silno osjetljivi na sve što se u Hrvatskoj događa, a često nerealno odnosno idealistički gledaju na svoju “staru Domovinu”, jer u njihovim okolnostima i na golemoj udaljenosti od hrvatske realnosti, doslovce vrijedi izreka da je “ljubav slijepa”. U tome smislu sam i ja odgovarao na neke Marijine reakcije, kao i komentare drugih sudionika razprave, ponekad čak i malo grublje, ne znajući tko je ona i koliko je domoljubno osjetljiva duša. Međutim, Marija je nepogrješivom intuicijom i zdravim razumom odmah zapazila i shvatila moju dobronamjernost pa je naša korespondencija na razini polemike bila zapravo početak našega prijateljstva…
Opisala mi je potom svoj životni put… što radi i čime se bavi(la)… gdje je rođena, kakvo je djetinjstvo imala, zašto je otišla iz Hrvatske itd. Više se ne sjećam koju mi je svoju prvu pjesmu poslala ni zašto. Svakako, gotovo odmah počela mi je slati svoje pjesme kontinuirano, i to različitog sadržaja, jer sam joj već nakon te prve pjesme naveo potrebu blagog jezičnog dotjerivanja. Posebnu pozornost su mi privukle njezine jedinstvene crkveno-domoljubne pjesme. Dakle, bili su to stihovi drukčiji od onih tzv. pobožnih i čisto liturgijskih odnosno crkvenih, u kojima se opjevavaju otajstva kršćanske vjere, Majka Božja ili svetci. Marija je sve svoje stihove, strofe i pjesme prožimala hrvatskim domoljubljem, tj. ljubavlju za Dom, tj. za svoju Domovinu i svoj hrvatski narod, a ti su stihovi bili ujedno MOLITVA Bogu, Gospi ili (hrvatskim) svetcima za Dom… – što je očito u pjesmi “Zvijezda Hrvata”, prvoj Marijinoj pjesmi koju sam uglazbio (16. lipnja 2016.).
Nažalost, nestala mi je odnosno izbrisana je naša početna internetska prijepiska – a ništa nisam spremao ni arhivirao, jer tada nisam mogao zamisliti da će mi jednom trebati u sadašnjem “inmemorijalnom” obliku… Svakako, najstarije Marijino e-pismo koje imam sačuvano, datirano je 13. rujna 2016., u kojem mi šalje “nešto za sutrašnji sveti blagdan” i dodaje da se svidjelo patru Nagyju. Priložila je i njegov odgovor:
“Već smo isprintali i stavit ćemo sutra na blagdan na našu oglasnu ploču ovdje u našem hodočasničkom Domu u Rimu da bude svima na uvid i na pobudu.
Srdačan pozdrav
- Božidar”.
To je dakle mogla biti neka pjesma s temom (Uzvišenja) svetoga Križa, ali nemam to evidentirano.
Potom, 16. rujna mejlao sam joj tri dana prije uglazbljenu njezinu pjesmu Čuvar Kroacije – posvećenu Sv. Josipu, koju sam popratio riječima: “Eeeeevo ga… – moj uradak po formuli ‘što sam našao u pjesmi – to sam stavio u note…’!” 😀
Kao što vidiš, drugu kiticu sam stavio kao drugi dio prve i treće – tako mi je “došlo”, a refren se može ponavljati, i ne mora… Hvala ti za još jedan DAR svima nama – to je nova molitva Zaštitniku i Čuvaru Hrvatske. Poslao sam note čuvaru Svetišta u Karlovcu, ali nisam mu odkrio autore (dok mi se ne javi s dojmom).
Veliki pozdrav i blagoslov,
A.don”
Na to mi je ona, nisam sačuvao nadnevak (ali vrlo brzo nakon toga) – budući da sam joj jezično (gramatički i pravopisno) dotjerivao stihove (jer joj je, kako je znala reći, “tuđina ukrala padeže i pravopis”) – zahvalno odgovorila:
“Šteta što te nisam upoznala prije trideset godina dok sam imala zbor djece i mladih. Sama sam komponirala svoje pjesme laganih nota, pristupačnih djeci, ali nije to – to. Imam samo osnovnu naobrazbu za liturgijsko pjevanje. Ipak, bilo kako bilo, naši najpoznatiji sveci i mučenici čašćeni su mojim skromnim ‘izmišljotinama’ koje su Božji anđeli pjevali gromoglasno, a i puk je prihvaćao. A onda je došao svećenik koji u svemu tome nije vidio ništa značajno, niti je htio osjetiti bilo naroda i čuti njegov ‘ustaški’ glas u tuđini… Hvala ti za uglazbljenu pjesmu Sv. Josipu. Mislim da se može lijepo pjevati, a vidiš, srce me boli što više nemam harmonija. Valja kupiti neki polovni. Zaboravila sam kako je zabavno svirati i kreirati koječega. (…)
Uz B.B. zahvalna Marija”
Premda u toj njezinoj izkrenoj izpovijesti ima i riječi koje nekim današnjim “pobožnim ušima” ne bi baš bile ugodne, premda su istinite, one ilustriraju i u kakvim je okolnostima Marija živjela 50 godina u Australiji i s kakvim se sve težkoćama – čak i u suradnji sa svećenicima – morala hrvati cijeli život.
U već spomenutoj e-prijepisci 13. rujna 2016., kao odgovor na moje traženje da mi dade kućnu adresu kako bih joj poslao svoju novu knjigu, napisala je u svojem stilu:
“Nemoj ‘bolan’ poštarina je skupa… Ja se nadam uz Božju pomoć ako mi zdravlje dozvoli možda godini (=dogodine; m.op.) da se nekako dovučem u Domovinu i da se vidimo, pa ti meni lipo daj knjigu koji si mislio poslati.”
Njezin dolazak u Hrvatsku ostvario se tri godine poslije, u ljeto 2019. Marija je tada tjedan dana sredinom kolovoza boravila i u župnoj kući u Kompolju, gdje sam bio župnik. Zajedno smo obišli nekoliko najvažnijih mjesta Gacke i Like – Gackom je bila toliko oduševljena da je stalno ponavljala: “Sinek dragi, ti živiš u raju na zemlji! Bože moj, koliko je Hrvatska lijepa!” Tada smo njoj u čast, prije ljetne proslave župne svetkovine u Kompolju i moje 40. obljetnice misništva, u župnoj crkvi priredili recital, u kojem su sudjelovali Stanko Šarić i tamburaški sastav “Patrioti” ter župni zbor Kompolja (cijeli scenarij recitala dostupan je na internetu, a objavljen je i u Pečarićevoj i mojoj knjizi o Mariji). Želim još dodati kako je Marija tih dana s ponosom i radošću ter s jedinstvenim domoljubnim prkosom stalno nosila na sebi majicu s nadpisom HOS i ZDS i gdje god je mogla odnosno ako je zaključila da je zgodno pozdravljala je pojedince i skupine riječima Za Dom (spremni)!
Naša najintenzivnija i u kontinuitetu najdulja (virtualna) komunikacija bila je 2021. godine kada sam pripremao objavu osmoga izdanja njezine knjige životnih priča ZNACI I MILOSTI S NEBA, što je ujedno bilo prvo izdanje te knjige u Hrvatskoj (predhodnih sedam izišlo je u Australiji). Tada je naše dopisivanje trajalo mjesecima i bilo je gotovo svakodnevno. To je nezaboravno…
Godinu dan poslije, 30.9.2022., Marija mi šalje majl poslan također mnogima:
Dragi svi,
sretan nam blagdan slavnoga Sv. Jeronima, najvećega naučitelja Svetog pisma, s kojim je hrvatski narod stoljećima usko povezan, jerbo je dio našeg kulturnog i vjerskog života. Ne dozvolimo da nam lik toga časnoga genija sruši globalno sotonističko vrijeme, koje, nažalost, svim silama podmuklo krade najljepše Dragulje hrvatske povijesti. Slava im! (…).
Uz pozdrav ZDS
Marija Dubravac
Brisbane
Tome je priložila dugačku pjesmu o životu Sv. Jeronima. Pjesma je doista jedinstvena – pisana je u tzv. šesnaestercu (8 + 8 slogova u stihu) i s dvostrukom rimom – u sredini i na kraju. Upravo onako kako je Marko Marulić u “dvanaestercu” složio svoju Juditu.
I, evo na kraju, zanimljivo – točno 10. travnja ove godine poslala mi je pjesmu znakovita sadržaja – LAĐA MOGA ŽIVOTA:
Plovila je i plovila kroz bonace i nevere,
Vodio ju desetljećim’ stijeg i znamen svete vjere.
Obišla je oceane – tuđe zemlje, tuđe škoje,
Tuđe ‘bajne đulistane’ – samo tuđe, ništa svoje.
Kroz vremena mračna, vedra, oronula već je dosta,
Slomljena joj bijela jedra, al’ kormilo čvrsto osta.
Nakon burnih putovanja i sudbine krute hira,
Raduje se lađa stara plovu svom u luku mira.
Kompas će je ipak jednom usmjerit na dragu stranu,
Gdje Harahvat iz Irana savi gnijezdo na Jadranu.
Ali već prije, u svibnju 2019., u pjesmi Ljubav i poslije groba (koja je zapravo molitva Bogu da joj u Raju pripremi hrast za odmor!), Marija je ‘najavila’ da će se u jesen preseliti u Nebo…!
Dakle, kako je svaki pravi pjesnik u duši prorok, tako je Marija u tim pjesmama izrazila ne samo slutnju nego čak i RADOST zbog svojega konačnog dolazka u Hrvatsku. Za sve nas vijest o tome bila je golemo i gorko iznenađenje. Pa kada su mi 13. rujna prijatelji Josip Pečarić, Lili Benčik i fra Andrija Nikić iz Mostara javili tu tužnu vijest ja sam gotovo dva dana bio kao paraliziran… Tek nakon toga sam na Fejsbuk stavio kratku objavu sa sljedećim naslovom i sadržajem:
OTIŠLA JE ZADNJA SUZA HRVATSKA…
Vjerujemo da već u nebeskoj Kući Očevoj – gdje nema ni tuge, ni jauka, ni boli, ni plača… i gdje nije potrebna nostalgija za Domovinom – nastavlja u stihovima slaviti Boga, Rod i Dom. Neka joj Božja Radost bude nagrada za sve što je učinila za Hrvatsku, za Kompolje i za mene osobno!
Priložio sam fotografiju Marije dok briše suze u klupi crkve u Kompolju, slušajući pjesmu Stanka Šarića o sretnom djetinjstvu i bolnom rastanku od rodnoga kraja (tijekom spomenutoga recitala u Kompolju).
To je sve što sam tada mogao napisati. A ništa suvislije i povezanije ne mogu ni sada reći – zato je ovo moje izlaganje ovako “razbacano”…
Dodajem na samom kraju riječi koje sam u nekom trenutku tih dana, prebirući u mislima i srcu činjenicu Marijina iznenadnog odlaska, rukom zapisao na jednom papiriću:
Marijino SRCE nije – kako se to obično kaže – jednostavno “prestalo kucati”. Ono je, siguran sam, prepuknulo od neprestane njezine boli za Hrvatskom – što bi (kada bi postojala) specijalna crobdukcija pokazala odnosno potvrdila! Naime, takvu i toliko bolnu nostalgiju za Domovinom ja nikada i nigdje u životu nisam vidio.
Jer to nije bila obična bo – duševna i tjelesna istodobno – nego, to je bila cjeloživotna jedinstvena patnja, hrvatska nostalgična patnja za Domovinom! A bila toliko jaka i specifična da bi se čak i medicinski mogla katalogizirati kao passio seu cronostalgia cronica et acuta. Ima ljudi kod kojih ona ulazi u područje patološkoga (ali ne u negativnom smislu), što je, kažu, pojava karakteristična također među Ircima.
Marija je, uza svu poetsko-lirsku senzibilnost bila i veoma racionalna ter vrlo realna, ali njezino je “hrvatsko srce” – kad je riječ o Domovini – ipak (kako reče genijalni B. Pascal) uvijek imalo svoje razloge, koje razum ne poznaje odnosno ne razumije. A to je, koliko god zvučalo paradoksalno, ono isto što je definirano u remek djelu Mali Princ, da čovjek samo srcem dobro vidi, a ono bitno je očima nevidljivo!
Zato naša draga Marija za nas ostaje hrvatska velika domoljubna i poetska princeza!
Ivan Vohrić
Marija Dubravac – vila ponosnih hrvatskih ratnika kroz sva stoljeća
Noći je provodila u pisanju domoljubnih pjesama i zadnje dane svojega života provela je u pisanju, iako joj je zdravstveno stanje bilo teško i ozbiljno narušeno. Marija je majka domoljubnih pjesama i ne samo pjesama. Marija Dubravac je bila majka svima nama koji smo nakon rata potonuli psihički i fizički.
Davala je svoje srce i potporu svima nama hrvatskim dragovoljcima kada nam je bilo najviše potrebno. Njezino toplo majčinsko srce imalo je strpljenja za sve naše probleme, imala je razumijevanja za sve naše mane i poroke uz savjete i ljubav prema svakome branitelju.
Svoje i naše emocije je izražavala kroz stotine napisanih pjesama. Tu ljubav u pisanju možemo razumjeti svi mi koji volimo našu domovinu i poštujemo hrvatske branitelje kao što ih je poštovala Marija. Zapravo teško da je netko mogao toliko voljeti i poštovati hrvatske branitelje poput Marije, jer ona je bila jedinstvena u toj ljubavi..
Svojim savjetima pomagala nam je da preživimo iz noći u noć. Dijelila je svoju dobrotu i prenosila istu na sve nas povrijeđene, bolesne i ograničene u razmišljanjima.
Znala je naše osjećaje povrijeđenosti i boli opisati u svojim pjesmama. To su pjesme koje nama daju nadu i moć, pjesme kojima smo popravili svoje živote i napokon smo osjetili da možemo biti od koristi društvu i široj zajednici. Potaknula nas je svojim primjerima da i druge okrenemo na pozitivna razmišljanja, da volimo, da opraštamo i da ne mrzimo.
Marija nikada nije zaboravila nečiji rođendan ili datum obljetnice nečije smrti. Uvijek je tim povodom ona trebala nešto napisati u znak potpore ili zahvalnosti. Time je i nas ostale potaknula da ju slijedimo kroz njezina pisanja.
Voljela je našu Hrvatsku povijest
Uvijek nas je znala podsjetiti na važne povijesne događaje koji su se dogodili na određeni datum tokom naše bogate povijesti. I ne samo mene, već dosta nas kojima je pomagala u pronalasku arhivskih materijala. Pomagala je u pronalasku i raznih video materijala, te na osnovu tih istih skrivenih povijesti Marija bi pisala predivne pjesme ili objave.
Raj je plaća za čestite ljude pa je tako i naša Marija otišla u RAJ, jer kroz svoj život svojim djelima to je sigurno zaslužila.
Iza Marije Dubravac ostaje neizbrisivi povijesni trag
Otišla je Ruža, Hrvatica,
U ljepote raja nebeskoga.
Krasio ju Križ i trobojnica –
Znamen sveti Roda hrvatskoga.
Odmori se, patnice, odmori,
Raj je plaća za čestite ljude.
Za dušu ti neka svijeća gori,
Rodna Gruda nek ti laka bude.
Priključi se zboru velikana
Za Dom spremnih ko ti što si bila.
Vijek ćeš ostat Roda našeg grana,
Marija Dubravac – Hrvatica vila!
Počivaj u miru Božjem mila naša Marija !
U srcima hrvatskim toplo ti mjesto.
I za kraj 11.listopada u 13h. Marijina je sahrana u Štitaru , gdje je za supruga i sebe dala napraviti grobnicu sa dodatnim kamenom . Suprug i ja bili smo u Slavoniji i otišli do Štitara i poslikali.
LJUBAV MOG ŽIVOTA
Velebite. hrvatska planino, barjak Roda nek ti je na slavu. Za njeg’ Hrvat stoljećima gin’o, čuv’o boju crven-bijelu-plavu. Nek’ se viju i nad mojim grobom, drevne boje, povijesna ljepota. Nek’ me sjete, Domovino, tebe, da si bila ljubav mog života. Vilo naša, čuvarice meda, klikni glasno, neka złotvor čuje:” Ne diraj nam u granice pređa, od stoljeća sedmog, Hrvat tu je.
Marija Stažić Dubravac
Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice
