Kada bi nekoga tko pojma nema o ovlastima predsjednika države i Vlade upitali što se događa ovih dana u Hrvatskoj onda bi neupućeni mogao pomisliti kako je u državi sve blokirano jer se dva čelnika ni oko čega ne mogu usuglasiti a kamo li dogovoriti što i kako dalje. Gledajući dakle sa pozicija funkcija koju obnašaju oni su potpuno ravnopravni sugovornici, no ako njihov odnos i sve što se događa sagledamo kroz njihove ovlasti onda dolazimo do sasvim drugačijeg zaključka.

Imamo dakle sa jedne strane predsjednika države koji ni na koji način ne sudjeluje u kreiranju ili realizaciji svega onoga što je vezano uz izvršnu vlast, i sa druge strane predsjednika Vlade u čijim su rukama sve poluge izvršne i predstavničke vlasti, a uz navedeno ima i relativno veliki utjecaj na treću polugu vlasti, onu sudbenu kroz razna imenovanja. Dakle predsjednik države može upozoravati Vladu na problem blokiranih, upozoravati na razne afere poput JANAF-a, BORG-a, Agrokora, upozoravati na male mirovina, kritizirati rad „stožera“, i još štošta toga što smatra potrebitim upozoriti Vladu da počne ili ubrza rješavati. I predsjednik sve to doista i radi što ni jedan njegov prethodnik nije, no sudeći po ovome što već niz dana slušamo i gledamo sva su ta upozorenja upućivana prema Vladi poprimila sasvim drugačija obilježja od očekivanih, ili ipak nisu!?….

Predsjednik države kao  narodni tribun sa punim pravom upozorava i traži od Vlade poduzimanje nekih radnji koje su isključivo u njenoj nadležnosti, no od prvog dana je bilo jasno kako premijer Plenković neće uvažavati ničija mišljenja ili savjete, a od predsjednika države posebno. I onda je sve eskaliralo izbijanje afere JANAF koji je doveo do skidanja rukavica predsjednika Milanovića i otvorenim prozivanjem ne samo premijera Plenkovića za ne/informirnost već i DORH-a koji su po mišljenju predsjednika Milanovića propustili uhititi počinitelje korupcijske afere na djelu. Posebno su se „zakrvili“ na činjenici da li je premijer Plenković znao ili nije znao nešto o aferi prije njenog razotkrivanja u javnosti.

Sve se nastavilo „rafalom“ na Markovu trgu nakon kojeg je međusobni sukob podignut na veću raznu jer je Premijer Plenković iz nekog razloga proširio sukob optuživši predsjednika Milanovića za radikalizaciju društva, koristeći pri tome čak i neke izgovorne riječi tajno snimljene od prije nekoliko godina, riječi kojih se nitko više i ne sjeća niti im je itko pridavao neku pozornost. Ova optužba Plenkovića prema Milanoviću za širenje radikalizma, koliko god bila neutemeljena i promašena, je u stvari ogolila njega samog i pokazala da je upravo on taj kome ovakvi isforsirani sukobi u ovom trenutku odgovaraju, a odgovaraju jer skreću pozornost sa problema sa kojima se svaki dan sve više ljudi susreće, a Vlada ih ne rješava. I u tome je ona ketch, ali ketch kojeg Plenković očito još ne vidi…

Premijer Plenković je očito previše samouvjeren potpuno neoprezno uletio u „zamku“ dovevši se u poziciju da ga Milanović uskoro sa lakoćom može matirati u dva poteza. Prvi je da od Plenkovića sve glasnije i uz sve veću potporu javnosti traži žurno rješavanje problema za blokirane produljenjem moratorija, kao i da se rješavaju afere JANAF, BORG, AGROKOR, INA itd itd…. a onda kada to izostane što je sasvim izvjesno, a građani ostanu bez strpljenja, pruži jasnu podršku nezadovoljnim građanima koji će sve glasnije tražiti odlazak Vlade kojoj je jedini program onaj kako ostati na vlasti do kraja mandata. Možda je premijer Plenković još uvijek uvjeren da može što god hoće, no sve je izglednije da to neće dok god hoće….

Kako nezadovoljstvo naroda svakim danom sve više vrije, mogući izlazak na ulice i trgove nekoliko stotina tisuća nezadovoljnih građana, blokiranih i umirovljenika posebno, bi lako mogao označiti nagli kraj Vlade Andreja Plenkovića… Bilo bi mu stoga možda puno mudrije da što prije zatomi svoj ego i uhvati se rješavanja problema jer je to u nadležnosti isključivo njega odnosno njegove Vlade…..

U polemikama sa predsjednikom Milanovićem samo je Plenković taj koji gubi, Milanović zapravo i nema što izgubiti…

U Zagrebu, 24.10.2020.

 

Predsjednik BUZ

Milivoj Špika