By ZGODNE NEZGODE i NEZGODNE ZGODE
(ulomci iz rukopisa istoimene knjige)
Piše: Ante Lib Matić
Šamar od tisuću dolara
Bilo mi je 9 godina kad je fra Mijo Čuić došao na konju pred našu kuću u Borčanu. S njim je bio mladi fatara. On mu je pomagao da uzjaši i sjaši konja.
Sjeli su kod ognjišta i moja im je majka ponudila rakiju i kavu. Rakiju nisu popili, a kavu jesu. Ćaća nije bio kod kuće. Kad je došao kući iz polja bilo mu je ator što nije vidio fra Miju. Uz kavu krenula je englena, pa je moja mater pitala dadžu, kako ga je zvala, da joj kaže što mu je bilo najteže kad je bio na robiji u Titinu pržunu.
– Kapi vode.
– Moj daidža kako će ti nauditi kapi.
– Sestrano moja Anđe, privežu me za neki direk i počne mi na time kapat voda polako, kap po kap.
Isprva mi to godi, a onda što duže kapa, postaje sve teže, pa onda bude kao da me udara maljem i panem u nesvist. Oni me poliju ladnom vodom i opet svežu za stup i sve tako, iz dana u dan, sve dok mi se nije oduzela liva ruka i liva noga.
Kad su polazili iz naše kuće, fra Mijo je svojoj sestrani obećao šudar. Sutradan mater je pohrlila u Duvno po šudar i kad je došla do daidže, on joj rekao da ima pričniji od nje. Mater se plačući vratila kući.
Kako je Stepinac postao biskup
Mnogo godina kasnije, točnije 1970 godine, onoga dana uoči proglašenja svetim Nikole Tavelića u centrali Franjevačkog reda, u Rimu, Via Merulana 30 sjetalio se mnogo faratra sa svih strana svijata. Bili su to provincijali, definitori, profesori, župnici…Sjedili su blagaonici za dugom stolovima do kasno u noć i pričali o svemu i svačemu; ponajviše o stradanju Hrvata, poslije rata 1945. godine. Nas trojica studenata fra Rafo, fra Veselko i ja, sjedili smo i slušali.
Mene je posebno imporesionirao pojavom i pričom o Stepincu, markantni fratar fra Dominik Mandić, vrsan povjesničar. Tada smo nas trojica bili zatečeni strašnim istinama o strdanju hrvatskih zarobljenika ustaša i domobrana 1945. godine poslije rata i silno iznenađeni fra Dominikovim kazivanjem kao je Stepinac postao biskup. Kako je tada fra Dominika bio glas da je jugoslaven i kraljev prijatelj, pozove njega srpski kralj na razgovor glede Stepinca, koji je tada trebao postat biskupom u Zagrebu. Fra Dominik mu je rekao otvoreno i iskreno.
Vaše veličanstvo kralju i prijatelju, Alozije Stepinac neće nikad iznevjerit svoj hrvatski narod, svoju vjeru katoličku, svetog Oca i Vatikan i vas kralju i prijatelju.
- Zašto, bre i mene.
- Pa zar nije bio dobrvoljac vaše vojske.
Kralj je kimnu glavom i dozvao nekog svetosavca da pripremi sve što je nužno za imeniovanje Alojzija Stepinca biskupom. Kraljeva je bila tada zadnja u procesu imonovanja episkopa i biskupa. Kad je to ispričao, fra Marcelo Raspudić i fra Silivije Grubišić počelii su se nešto sporiti glede nekih prijevoda Biblije, fra Dominik, koji je sjedio napram mene za dugim stolom, upitao me odakle sam i tko sam, pa kad sam mu rekao ime i prezime i mjesto rođenja, on me pogledao nekako milo i počeo mi govoriti kako je on sa fra Mijom dolazio u našu kući i priupitao me jesam ja možda bio dječak kojeg je fra Mijo držao na zdravu koljenu.
Nakon toliko godina sjedio sam za istim stolom s fratrom koji je sjedio s mojom majkom sa fra Mijom kod našega ognjišta. Malpo smo se osamili nas dvojica, pa mi je fra Dominik pričao o fra Miji puno toga, a meni je posebno začudio šamar.
Tako mi je kazivo kako je fra Mijo u Amertici išao od grada do grada gdje su živjeli Hrvati i tražio optporu za gradnju crkve i Hrvatskog doma kralja Tomislava, pa ga je na nekom skupu hrvatskih iseljenika neki dalmoš ošamario. Fra Mijo mu je rekao, da je šamar za njega, a što je za crkvu koju gradi. Taj mu je, kad je shvatio što je učinio i da se prenaglio, dao najviše – tisuću dolara.
Mater pitala jeli vidio njezina brata Jozu.
– Jesam, Anđe moja. Poslije Mise u Milvokiju, prišao mi je mladi i nepoznati čovjek, poljubio mi ruku i u nju stavio sto dolara, govoreći dok sam ga ja grlio kad sam shvatio da je moj sestrić Jozo.
– Daidž nemam više. Da imam znaš da bi ti dao. Nije nama vamo kako smo se nadali da će biti. Pozdravi mi dida, babu, ćaću, mater, braću i sestre. I sve naše ustaše.
Vuk je vuku Vuk
U četvrtom razredu osnovne škole učitelj Srboljub prozva me i upitao onako, svetosavski i podcjenjivački:
– Ajde mali ujo kaži što znaš o Vuku Karadžiću?
Digao sam se i kratko odbrusio:
– Krao je naše blago.
– Što si reko? Ponovi! – proderao se učitelj.
– Didunda kaže da je taj vaš Vuk sličan pravom vuku, koji noću uskoči u tor i odnese ovcu ili janje, nekad i ovna. Tako je Conto, kako did zove vašega Vuka – krao naše blago.
– Koje blago, čije blago, boga ti tvoga! – vikao je učo srdito.
– Naše narodne pisme i običaje, druže učitelju.
– Dat ću ja tebi, dat, ustaški okotu.Evo ti jedinica!
– Virujem didu, pa taman da je jedinica ko Čvrsnica.
Rajska jabuka i pramajka
Išli smo u planinu nasjeći drva, prohladnoga jesenskog dana. Rode je svako toliko psovao Evi. Da, da joj ovo i ono, da joj sveca ćaćina i materina, da se ona o sebi zabavila, da ona dosta jada vidila…
Ostali su ga strpljivo slušali i šutjeli klipšući za konjima planinskom stazom uspinjući se uz Vran planinu. Što li mu je skrivila Eva, mislio je u sebi Nikola, a Mate, znajući da u selu ima tri Eve, upita koja mu je Eva stala na žulj.
– Ma, ona što zagrize jabuku i dade jadnom Adamu, pa se ja sada moram mučiti i, kako veli fratar, u znoju lica svoga jest svoj kruh.
– Kod onoliko šljiva i krušaka, kud je vrag nosio u jabuke – našali se duhoviti i zajedljivi Gale.
– I šta je zagrizao, vrag ga grizao – vrteći glavom priklopi na kraju Rode. I opet zašutiše.
– Krivlja je ona nego on! – ustvrdi Grdan i udari konja blago po sapama.
– Ona, ona, ruka joj se osušila. Što je Adamu jabuku pružila – kleo je Rode biblijsku Evu.
– Nemoj tako o našoj pramajki Evi – ukori ga Luka i udari blago konja po sapima.
Dolje popovi i fratri
Ova se zgodna nezgoda dogodilo na Stradunu u Dubrovniku poslije velike svjetske vojne.
– Spustila se rulja, odnosno četa partizana iz šume i marširala Stradunom pjevajući neke njihove pjesme nastojeći izvrijeđati staroga fratra, koji je išao svojim putom prema vratima starodrevnog samostana Male braće, koja su okrenuta na Stradun. Drugovi i drugarice su skandirali i urlali kao da su pomahnitali.
– Popovi lopovi! Popovo lopovi! Dolje popovi, dolje popovi! Dolje, dolje, dolje…
Kad su galamdžije dostigli fra Teofila, ubrzano su i glasno ponavljali, kao da su pomahnitali:
– Dolje popovi, lopovi, dolje popovi, dolje, dolje…
Fra Teofil je zastao i glasno povikao kad su ovi malo utihnuli od galame i dreke:
– I fratri dolje, i fratri!
Što mislite što se dalje dogodilo?
– Što – ote se nekome.
Partizani su odjednom utihnuli. Nisu više pjevali, ni provocirali. Fra Teofil ih je dotukao sa dvije riječi. Divljaci iz komunističke šume nisu znali da su naletjeli na velikog poliglotu, duhovitog i plahovitog fratra, kojeg su uspjeli nasamariti đaci u pazinskoj gimnaziji one godine kad je i umro.
Naime, oni neki koji su imali nesigurne dvojke ili trojke i koje je trebao pitati zadnji školski sat, preko noći su mu ukrali protezu iz čaše koju je svake noći držao na ormariću kraj uzglavlja i kad je došao u razred, prelistao je dnevnik, prošarao pogledom po razredu, nešto mumljao i otišao zaključivši u zbornici svima dvojke iz latinskog.
