Nekako, s ulaskom u proljeće, malo, pomalo, sve bolje, se nosimo s koronom, koja nam je uskratila radost, proljetnog buđenje prirode. Sve je manje oboljelih ljudi, ulice su živnule, mnogi su počeli raditi. No na ovom osebujnom komadićku zemlje, nema pravog veselja, Opet i opet, po tko zna koji put, nemiri, propitivanja, tko je više a tko manje zaslužan, sada za odlazak korone, pa za dobiveni rat, pa za tzv. blagostanje u državi.
Naše stare svađe, licitacije s mrtvima iz svih ratova do sada. Kada bi mrtvi mogli pričati, sasvim bi sigurno priče bile drugačije, no živi se trude prisvojiti sve zasluge, umrlih ratnih drugova ali ostalih građana Hrvatske.
Rat ne bi mogao završiti, pozitivno za nas, da u našoj državi, svaki građanin, nije bio borac. Bili su to borci, koji su orali naše njive, bile su to naše žene, koje su jutrom rano, nosile svoje proizvode na tržnice, kako bi prehranili tisuće izbjeglica, koji su morali napustiti domove. Bile su to tete u vrtičima koje su čuvale djecu, dok su očevi bili na ratištu, a majke u tvornicama šivale opremu za borbu, radile transformatore za elektrane, kako bi imali struju, jer neprijatelj je rušio a mi smo morali graditi, odmah popravljati, kako bi se mogao ispeći kruh, za borce za djecu, za bolnice. Netko je vozio tramvaje, netko je vozio vlakove, netko je porađao djecu.
Radili su to oni, koji nisu mogli nositi pušku, radili su to alatima a ne oružjem.
No radili su to s velikim žarom, na svakom stolu u proizvodnoj hali, bio je radio, na kojem smo slušali vijesti, plakali nad svakom pogođenom metom, veselili se svakoj pobjedi. Slušali smo svako jutro glas Siniše Glavaševića, iz opkoljenog Vukovara, nadali se, sve dok smo čuli njegov glas, da Vukovar nikada neće pasti. Sahranjivali smo naše pale junake, tješili porodicu, iako utjehe nije bilo.
I prođe rat, utihnu borbe i mi opet s istim žarom u obnovu. Obnova porušenih domova briga za stotine tisuća izbjeglica, nitko se nije bunio i pitao hoće li se i koliko platiti prekovremeni rad, hoće se dobiti slobodan dan, radilo se, krčilo se krenuli smo dalje, trebalo je sve porušeno obnoviti, sve ljude bez domova negdje smjestiti, prehraniti.
I išlo je to, iz dana u dan, išlo je zbog solidarnosti ljudi, išlo je sve dok, nisu neki počeli dijeliti zaslužne i manje zaslužne. Odjednom, više nisu bili svi branitelji junaci, dan u ratu više se nije brojio isto, odjednom su zaslužni borci postali oni, koji borbu nisu vidjeli, koji su se s borcima slikali na povratku s ratišta. Ti su odmah imali utjecajne prijatelje, dobivali dobre poslove, i gurali su one koji su rat podnijeli stoički u odricanju, koji su dali sve što su imali, i zdravlje i godine života, odanost Domovini.
Odjednom se stvorila masa ljudi, po posebnim propisima. Posebni propisi, omogućuju, dijelom i onima, koji su se itekako znali čuvati, koji su se znali skloniti, koji su se izuzeli od svih tragedija, koji je donio rat, da ravnopravno dijele sve ono što su stekli pravi sudionici rata, bili u civilu, bilo u uniformi s puškom na leđima, bilo pogrbljeni iznad šivaće mašine, bilo u vrućoj pekari, u noćnoj smjeni, jer svi su oni sudionici rata, svi su oni doprinijeli pobjedi.
Danas smo na početku, novog početka, opet treba naći načina, da se počne stvarati, da se počne zarađivati, imamo porušeni Zagreb, kojeg treba obnoviti.
Ministar branitelja nam poručuje, da se oni po posebnim propisima se ne smiju dirati, njih treba izuzeti iz sudjelovanja u kolektivnoj nevolji.
S druge strane ministar financija poseže za mirovinskim fondovima, treba ih” upogoniti”, kako veli. To je podjela na one koji moraju biti siromašni da bi drugi bili bogati. Velika mirovina se ne smije dirati, a mala može realno padati, doći do granice koja postaje neizdrživa, nedostojna, uvreda za uloženi rad, uvreda za provedene godine života u radu.
Pljunuli ste na ruke koje su vam pekle kruh, tete, koje su vam čuvale djecu, pljunuli ste na sve one, koji su vas slavili, vaše pobjede, i na mnoge one, koji su svoje mirovine stekli zajedno s vama na bojištu, koji su s vama bili i rovovima, koji su se poslije rata vratili za svoje mjesto, za nekim strojem u tvornicu.
Koji su s istim žarom s kojim su ratovali krenuli u obnovu. To su istinski i pravi branitelji, oni poštuju, svoje poginule drugove, ne žele profitirati na njihovoj smrti, ti branitelji cijene svoje prijatelje, stradale, ranjene, koji se sada nose s posljedicama ranjavanja. Podijelili ste min. Medved naciju na one po posebnim propisima i one koji moraju nositi teret vremena. Zaboravili ste na solidarnost koja je donijela pobjedu u ratu.
Sve dok će u ovoj zemlji biti, posebnih propisa, po kojima se dobiva, posao, kojim se upisuje u školu, po kojem se dolazi na red liječniku, kojim se dobiva kredit za kupnju doma, po kojem se obnavlja porušena kuća, po kojem se dodjeljuje bilo kakva pomoć, nećemo ići naprijed.
Sve dotle bogati će biti još bogatiji a siromašni još siromašniji.
Temelj, svake države ,moralo bi biti jedinstvo i solidarnost građana, ujedinjeni u svakoj nevolji,bilo da zlo dođe iz prirode, bilo da zlo dođe od zlih ljudi, bilo da zlo dođe od neke bolesti.
U proteklom mjesecu, našem gradu trebale su odzvanjati lopate naših radnika, koji obnavljaju grad, gradom su trebale kružiti pokretne kuhinje ,koje bi hranile te radnike, na internetu i na TV, trebale su se smjenjivati slike hrabrih volontera, koji popravljaju dimnjake.
Mi smo pak slušali priče, o izmjeni zakona, gledali slike sa sastanka, slušali vladajuće gdje govore, da štetu treba popraviti grad, slušali gradonačelnika, kako govori da štetu treba popraviti država.
I tako iz dana u dan a krovovi se pokrivaju najlonima, dimnjake i dalje skidaju volonteri.
Niste znali i niste htjeli, da zajedno učinimo život boljim, niste htjeli da ljudi budu prijatelji.
U bolesti ste napravili razliku, učinili ste bauk od starih ljudi, zatvorili ih da umru, više od straha, nego od bolesti.
Sada je na nama red, da ponovo nađemo solidarnost, da pomognemo jedni drugima, da se ujedinimo u odluci da zajedno krenemo dalje, istim putem kojim smo išli u ratu. Kuhar i vojnik, kuharica i doktorica, da jedna lijeći, druga kuha, da dijele zajedno ono što su stekle teškim radom u mladosti, da oba dvije imaju pristojnu starost. Onaj tko je dao više neka dobije više, onaj koji je dao manje, nek ima manje, ali dovoljno da ga nije sram, dovoljno da ne mora prositi, dovoljno da može živjeti, da se ne mora stidjeti, zato što ga nekakav, oholi poslodavac, nije htio platiti, dovoljno, ili neka od prošlih Vlada, potrošila mirovinski fond, kako bi spasila nekog bogataša, kupujuči dionice firmi, koje su onda ustupile, besplatno, nekim drugim vlasnicima.
Nadajmo se da će ovaj će svibanj, biti obilježen pobjedom nad koronom, ali i pobjedom nad vlastitim zabludama, da oni koji bi i dalje htjeli gospodariti sa nama,da su oni jedini pravi,baš oni, koji nas svaki dan, guraju nazad, koji nam serviraju strah, umjesto nade, da već sutra, može i mora, biti bolje!
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment