U životu bitno je da čovjek ima mjeru u svojim namjerama i postupanjima.
Moraš napraviti u svojoj blizini, uvijek mjesto gdje će biti mjesta, za drugog čovjeka.
Vele da svaki od nas, ima svoj omotač, nekakvu auru, no to ne smije biti opasno i za druge ljude mora grijati ljudskom toplinom.
Često u životu naiđete na ljude, od kojih se imate želju odmah udaljiti, njihov omotač ničim vas ne privlači, oni u svemu žele biti centar, svaka njihova riječ je u svemu mjerodavna,
dok ima ljudi kojima se nesvjesno primaknete u nekom redu , jer su topli i dragi, mada ih niste nikada upoznali.
Cetinski je dobar pjevač, no nikada do sada nismo čuli, da je nečim razveselio stare ljude u “Domovima” za starije, da im je zapjevao kada su se bez straha, mogli veseliti, da je u neki “Dom” poslao košaru s voćem, da je na bilo koji način pokazao da ti ljudi postoje, da mu je stalo do njih.
Sada kad su ti ljudi ugroženi, a on nema kome pjevati, sad se sjetio da mi oni trebali svojim prkosom boriti za njega, njegovu karijeru, njegov način života. Nikada nismo čuli njegov glas kada su mnogi radnici ostajali bez posla, nisu ga zanimali tuđi životi, sada se sjetio da bi bilo dobro navući lažnu masku solidarnosti.
Ne treba nam lažna solidarnost, ne trebaju nam fanatici koji svoje inspiracije nalaze u prošlosti, treba nam empatija i toplina, toga jučer nije bilo, no zrnca topline još manje empatije.
Puno je zla učinila corona, puno je loših odluka donio stožer, no ne možemo, dok postoji i zrnce sumnje, da svojim ponašanjem možemo ugroziti nečiji drugi život, ignorirati tu opasnost.
Da je jučer Cetinski u svoju borbu za “slobodu”, poveo svoje roditelje, svoju ženu, svoju djecu, da je njih ponudio kao primjer slobodnog uživanja u slobodi, onda bi mogli vjerovati da i misli što i radi.
Oni su bili negdje na sigurnom, jer oni su njegovi, netko drugi se trebao boriti i netko drugi
će platiti.
Isto možemo pitati i druge velike novokomponirane političare, gdje su jučer bili vaši najmiliji, zar njihovi životi vrijede više od ovih zanesenjaka koji vam vjeruju?
Dragi umirovljenici, ne vjerujte onima koji nas koriste, cijede i žvaču, po potrebi.
Koji nas se sjete kad nešto njima treba, Cetinskog treba pitati, koliko je do sada, od svoje zarade uplatio u mirovinski fond, koliko je od svojeg zarađenog ostavio za starost, ili se možda nada da će neka nova vlast i njemu dati povlaštenu mirovinu, mirovinu koju je uplaćivao neki naš preminuli bračni drug, jer od tuda se financiraju te mirovine, od ljudi koji su prerano otišli i iza kojih ne nešto ostalo, nisu poživjeli i potrošili.
Ne vjerujte ni aktualnoj vlasti jer oni isto koriste bolest za svoje interese, opstanak na vlasti njihov je jedini cilj.
Puno je proteklo godina, imali su priliku, graditi domove i bolnice, škole. Ništa od toga nisu gradili, ostavštinu koju su naslijedili su razdijelili, stvorili su ogromne dugove u zdravstvu, puno prije corone, hvalili su se suficitom u državnoj blagajni, a sada nemaju čime liječiti.
Naše mirovine dijele onima koji nisu nikada radili, ili su nešto malo radili, a puno trošili, uživali u životu, koji su pomogli da se dokopaju vlasti, besramno nas lažu u izračunima, a oni žive na naš račun, u raskoši i slobodi, koju pruža novac.
Spodobe koji guraju naše živote ispred sebe, kao štit za svoje najmilije, a naše prepuštaju vjetrometini, pa što bude, treba zauvijek ignorirati, i sada, ali i jednom kad to prođe.
Čuvajmo sami sebe, mi to znamo najbolje!
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment