By Koliko je značajno što se pojavljuju mladi povjesničari koji javno ukazuju da Srpske sluge koriste ono što je Srbima najviše pomoglo u povijesti LAŽ može pokazati samo jedna rečenica iz Rotimovog intervjua u Hrvatskom tjedniku:
“Popisa žrtava rata iz 1964. koji i ne skriva da je broj poginulih samo ‘56-59% od onih koje je trebalo obuhvatiti popisom.’ Kakav je to popis koji ima unaprijed zadanu brojku?”
Zašto?
Zaključal moje knjige iz 1998. govori o toj budalaštini. Ponovo sam taj zakljačak dao na facebooku. Ali Rotim je prvi povjesničar – koliko ja znam – koji je ukazao na tu glupost.
Evo tog zaključka:
ZAKLJUČAK KNJIGE:
J. Pečarić, Srpski mit o Jasenovcu / Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima, Hrvatski povijesni institut, Zagreb, 1998.
Bulajićeva knjiga s dva naslova: Nezavisna država Hrvatska – JASENOVAC
– Sistem ustaških logora smrti – Tuđmanov Jasenovački mit, odnosno: “Jase novački mit” Franje Tuđmana – Genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima, jest velikosrpski odgovor na knjigu dr. Franje Tuđmana, Bespuća povijesne zbiljnosti – Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990. Naravno, dr. Bulajić, ne može polemizirati s takvom knjigom kakva je knjiga dr. Tuđmana jer mu nedostaje znanje i kultura dijaloga. Zato se Bulajić zaustavlja, uglavnom, samo na pitanju broja žrtava, posebice žrtava u Jasenovcu. Prema uobičajenoj velikosrpskoj maniri, on koristi neistine u najvećoj mogućoj mjeri, pa zna tvrditi da je Tuđman rekao nešto čega nema u njegovoj knjizi. Zaista, školski primjer velikosrpskog korištenja laži jest primjer u kojem on tvrdi da je dr. Tuđman “ustvrdio da je netačan broj jevrejskih žrtava holokausta 5,1 milion, već ’samo’ oko 900 hiljada”, iako je lako provjeriti da dr. Tuđman citira Raula Hilberga (str. 156 Tuđmanove knjige) koji “navodi da je od 5,100.000 žrtava evidentirano 900.000, a isti autor kaže “broj od šest milijuna neki smatraju krajnje ’pretjeranim’, navodeći milijun žrtava kao ’nepristranu prosudbu’.” Poput ove Bulajićevske interpretacije brojki od 5,100.000 i 900.000 i sve je ostalo u njegovoj knjizi.
Slična je i Bulajićevska interpretacija broja žrtava rata u Jugoslaviji, i s tim u svezi broja žrtava logora Jasenovac! Zato iznesimo osnovne podatke u svezi s tim brojkama. Godine 1947. Vladeta Vučković, tada student druge godine matematike i zaposlen u Demografskom odjeljenju Saveznog statističkog ureda Jugoslavije, od direktora Dolfe Vogelnika i njegova pomoćnika Alojza Debevca, dobio je zadatak da izračuna gubitke u ratu. Ovi su taj posao dali početniku zato što nije bio obavljen popis pučanstva, koji bi bio prijeko po-treban za takvu računicu. Tako je Vučković izračunao brojku od 1,700.000 demografskih gubitaka. Međutim, želeći izboriti što veću ratnu reparaciju od Njemačke, i želeći uvećati doprinos Jugoslavije pobjedi Saveznika, na konfe- renciji u Parizu Jugoslavija je izašla s tvrdnjom o 1,706.000 žrtava rata (E. Kardelj)! Kad je 1948. bio obavljen popis pučanstva, Vogelnik je morao opravdati brojku koju je E. Kardelj iznio u Parizu, pa je u Statističkoj reviji 1./1952. objavio članak prema kome su demografski gubici u Jugoslaviji
najvjerojatnije 3,250.000, a da donja granica ostaje 2,900.000. Na taj “znan- stveni” članak reagirao je već u idućem broju Statističke revije (2./1952.) Ivo Lah, koji je konstatirao da je prema računici dr. Vogelnika prosječni godišnji priraštaj od 1941. do 1948. iznosio 2,13, a sigurno 1,86 posto, što Jugoslavija nije nikad imala. Naime, u razdoblju 1921. do 1931. bio je priraštaj 1,5 posto, a nakon 1931. taj je postotak stalno u padu, te je 1939. bio samo 1,1 posto.
Dvije godine kasnije u Američkom birou za popis stanovništva izračunali su da je broj žrtava rata u Jugoslaviji bio 1,067.000 (P. Mayers i A. Campbel). U tadašnjoj državi bilo je poslije toga jasno da se ne može od Njemačke za-h- tijevati ono što je izneseno na konferenciji u Parizu. Tako je već do 1963. godine Vlada Jugoslavije revidirala svoj zahtjev Vladi Njemačke, smanjivši broj žrtava od prvotnih 1,706.000 na 950.000. Međutim, Vlada Njemačke nije prihvatila ni taj zahtjev nego je zahtijevala varijabilne podatke, te je 1964. obavljen popis žrtava rata koji je dao brojku od 597.323 žrtve rata.
Primijetimo da je razlika između brojke od 950.000 na koju je Jugoslavija već do 1963. godine revidirala broj žrtava rata i brojke koja je dobivena popi- som iz 1964. godine jednaka ukupnim žrtvama koje je Velika Britanija imala u Drugom svjetskom ratu!
Nema dvojbe da je popis iz 1964. bio od izuzetnog značenja za tadašnju državu, pa je besmisleno i pomisliti da on nije dobro napravljen. Brojka je iza-zvala paniku, i problem je “riješen” idućom formulacijom: “Popisom je stvarno obuhvaćeno 597 hiljada poginulih žrtava rata, što znači 56-59 posto od onih koje je trebalo obuhvatiti popisom.” Lako je provjeriti kako broj
597.323 jest nešto iznad 59 posto od broja 950.000 koji je već bio dostavljen Njema-čkoj, ali i približno 56 posto brojke do koje su došli Mayers i Campbel. Popis je dao i broj žrtava Jasenovca – 49.874! Podaci su skriveni od javnosti!
Naravno, budući da je dr. Bulajić bio zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije, on je, vjerojatno, sve ovo znao, za razliku od drugih istraživača, jer je problem unutar zemlje riješen tako da se o ovome do dana današnjeg ne bi znalo da nije bilo Bulajićeve knjige. Upravo njegovo prikri- vanje brojke od 950.000, koja je do 1963. godine dana Njemačkoj, ukazalo je na njezinu važnost!
Već pri kraju Titova života u Srbiji je uzelo maha ostvarivanje velikosrp- skog projekta. Tako je postalo jasno čemu je dovela odluka o primanju četni- ka u partizanske redove, iako su i srpski komunisti također bili bliski veli
kosrpskom projektu. U tom je projektu Jasenovac i broj žrtava u njemu trebao imati značajnu ulogu, i prirodno je da u tome glavnu ulogu ima onaj tko je znao nešto što drugi nisu mogli znati – dakle, čovjek iz Saveznog sekretarija- ta za inostrane poslove SFRJ – dr. Bulajić. Budući da je za ostvarivanje veli- kosrpskog projekta došlo do konsenzusa najvažnijih srpskih čimbenika: komunista, vojske i Srpske pravoslavne crkve, logično je bilo, kad je riječ o korištenju logora Jasenovac, u dokazivanju genocidnosti hrvatskog naroda, a u cilju izazivanja pobune srpskog pučanstva u Hrvatskoj, koristiti istovjetnu politiku iz Drugog svjetskog rata. Kao i u Drugom svjetskom ratu, to je trebao biti i važan promidžbeni korak, kojem smo svjedoci i današnjih dana!
Kako je to izgledalo u Drugom svjetskom ratu?
Logori su postojali i u Srbiji, gdje praktično od kraja 1941. do kraja rata nije bilo nikakvog otpora pučanstva. U Hrvatskoj ih je sigurno moralo biti više, gdje je bio stalni otpor NDH, a pogotovo stoga što su četnici popa Đujića i drugi odmah počeli sa zvjerstvima nad Hrvatima, što je izazivalo isti takav odgovor.
Zato se pojavljuje lažno pismo bivšeg ministra i jugoslavenskog unitarista dr. Prvislava Grisogona zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, u kojem se spominju užasni zločini u NDH. Ti se zločini i opisuju, a opisi se poduda- raju sa zločinima koje su srpski četnici radili u svim ratovima u ovom stolje- ću, vjerojatno i ranije, jer su dio srpske narodne epike.
Pismo je umnožavano i raspačano među hrvatskim Srbima, s očitom nam- jerom i znanim učinkom, a i u inozemstvu. I sam Bulajić u ovoj će knjizi reći “od manjeg je značaja pitanje autorstva”, što je i točno – pismo je odigralo svoju ulogu! Ali takva tvrdnja, ponovno puno govori!
Druga karakteristika velikosrpske propagande tijekom Drugog svjetskog rata bila je umnožavanje broja srpskih žrtava u NDH. Tako je prema njima već krajem 1941. godine spominjana brojka od 382.000, više od 518.000 krajem veljače 1942., zatim 600.000 u listopadu 1942., pa 800.000 tijekom 1943., da bi do kraja rata taj broj iznosio više od milijun.
Slične podatke koristila je SPC. Srpskoj pravoslavnoj crkvi ovo je bilo po-trebno da bi skrenula pažnju s činjenice da su najviši crkveni krugovi i srpska intelektualna elita kolaborirali s Nijemcima i sami propagirali nacistič- ku politiku i vjerovali u mogućnost stvaranja Velike Srbije u sklopu Hitlerova poretka. Tako je episkop žički Nikolaj Velimirović (danas “sveti Nikolaj” u SPC) još 1935. u knjižici “Nacionalizam Svetog Save” tvrdio da je Sveti Sava preteča Hitlera, a ni drugi visoki dužnosnici ove crkve nisu puno zaostajali za njima.
S Nijemcima nisu kolaborirali samo oni, nego najveći dio srpskog naroda. Tako je 13. 8. 1941. godine 545 Srba, uključujući i neke od najistaknutijih i najutjecajnijih osoba zemlje izdalo “Apel srpskom narodu”, koji poziva na lojalnost nacistima i osuđuje partizanski pokret kao nepatriotski. Prva tri pot- pisnika Apela jesu tri episkopa SPC! Kasnije je 28 tih potpisnika postalo čla- novima SANU, a poznata je uloga ove Akademije (Memorandum SANU) u pripremi rata 1991.-1995.
Veliki problem SPC bila je i činjenica što je ponašanje visokih crkvenih krugova Katoličke crkve u Hrvatskoj bilo potpuno drukčije, pa je nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac dizao svoj glas protiv nacističke i rasističke poli- tike, pomagao i spašavao i židove i Srbe, i bio poznat kao “židovski prijatelj”.
Komunistička lažna optužba o Stepincu kao ratnom zločincu zato odgova- ra velikosrpskoj politici jer skreće pogled i s nečasnog ponašanja Srpske pra- voslavne crkve. Tome cilju trudi se dodati svoj doprinos i dr. Bulajić, pa u ovoj knjizi izgovara optužbu kojoj po besmislenosti vjerojatno nema premca u povijesti – Stepinac je učinio zločin veleizdaje jer je (misleći o dobrobiti svog naroda i njegovoj težnji za slobodom, prihvatio stvaranje hrvatske drža- ve) prekršio “svečanu zakletvu na vernost Njegovom Veličanstvu”.
S brojkama žrtava Drugog svjetskog rata, sličnim onim iz velikosrpske propagande tijekom Drugog svjetskog rata, kreće se i u pripremi za rat 1991.- 1995. Tako Srpska pravoslavna crkva zastupa mišljenje da je samo u Jaseno- vcu stradalo “ako ne više ne manje od 700.000”, a Jasenovac nazivaju “naj- veći srpski grad pod zemljom”! Zapravo, velika priča o Jasenovcu skreće pogled s beogradskih logora Sajmište i Banjica, bolje reći s logora Beograd. A kad govorimo o samom Sajmištu, važno je istaći da je to jedini konc-logor u Drugom svjetskom ratu koji je bio logor isključivo za Židove, jedini “juden- lager” u svijetu, i iz koga niti jedan Židov nije izašao živ (kao uostalom ni iz Banjice). Međutim, smaknuća logoraša izvođena su i na ulicama Beograda, korištenjem mobilnih plinskih komora, a i grobišta su bila na raznim mjestima na području grada! Tako je Beograd zapravo jedini glavni grad jedne države koji je bio i konc-logor u Drugom svjetskom ratu! I sve to pred očima cijelo- ga grada.
Pozivajući se na brojku od 59 posto, koja je zapravo bilo jugoslavensko opravdanje pred Nijemcima, za nemogućnost potvrde dane brojke žrtava rata, dr. Bulajić, tvrdeći suprotno, kreće u dokazivanje da je SPC u pravu, znajući da je popis iz 1964. bio itekako dobro urađen jer su interesi bili veliki. Tvrdnja da će se točniji popis moći utvrditi kasnije daleko je od svake logike, ali vid- jeli smo već da je dr. Bulajić spreman koristiti sve značajke velikosrpske politike – neistinu u prvom redu. A ni logika mu nije jača strana.
Naime, ako i prihvatimo tvrdnju da je popis žrtava iz 1964. g. zaista obuh- vatio 59 posto svih žrtava, dakle da je točna brojka od 950.000 žrtava Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, izlazi da je prema Srpskoj pravoslav- noj crkvi, prema Bulajiću i općenito prema velikosrpskoj propagandi oko 74 posto svih žrtava stradalo u Jasenovcu. A ako koristimo brojku koju je dao sam popis žrtava iz 1964. godine, izlazi da je u samom Jasenovcu ubijeno preko 100.000 ljudi više nego na području cijele Jugoslavije, uključujući i sam Jasenovac.
Kako tako nešto mogu tvrditi ljudi iz jedne crkve, koji bi trebali biti moral- ni autoritet sredine u kojoj djeluje? Tako nešto toliko je besmisleno da su toga bili svjesni i autori te besmislice. Međutim, vješto krijući podatak o tome da je Jugoslavija već do 1963. godine, u svojim zahtjevima za reparacijom, Nje- mačkoj dostavila brojku od 950.000 žrtava, velikosrpska politika upravo je ovako besmislenu tvrdnju koristila za mobilizaciju srpskog pučanstva za rat 1991.-1995. i srpski genocid u njemu.
Uvidjevši, da upravo tome i vodi takva politika, jedan Srbin, dr. Bogoljub Kočović, i jedan Hrvat, inž. Vladimir Žerjavić, neovisno jedan od drugoga, kreću u ponovno istraživanje gubitaka Drugog svjetskog rata. Srpski je demograf izračunao 1,014.000, a hrvatski 1,027.000 žrtava. Primijetimo da je broj žrtava dobiven popisom iz 1964. točno 58,9 posto od Kočovićeve brojke, dakle, veoma blizu “famoznih” 59 posto, “famoznih” zato jer je smiješno poslije izvršenoga popisa znati točan postotak “onih koje je trebalo obuhvati- ti popisom”, a koji nisu popisani.
Podaci Kočovića i Žerjavića potvrđuju procjene koje su vrijedile i ranije i s kojima je Jugoslavija izašla pred Njemačku, ali koje nije mogla potvrditi popisom iz 1964. Istraživanja koja vjerojatno opravdavaju djelovanje dr. Bulajića u šezdesetim, nepovoljna su za dr. Bulajića osamdesetih i devedese- tih godina! On se zato “obračunava” (samo) sa Žerjavićevim rezultatima, uspoređujući njegove procjene za BiH (316.000) s onim što tvrdi 1989. Pred- sjedništvo Republičke konferencije SSRN (453.877). Kako je to Predsjedni- štvo 1989. godine moglo znati točniju brojku od brojke koja je dobivena popisom iz 1964. (177.045 bez kolaboracionista) nije poznato, ali zato će Bulajić tvrditi: “Važno je napomenuti da ni broj od 453.877 ne predstavlja konačan broj žrtava na području Bosne i Hercegovine.” On naravno “dokazu- je” i navodnu netočnost popisa iz 1964., navodeći podatke za sela Veliko Nabrđe, Uštice, Zemun, ne navodeći odakle mu sada točni “mesni podaci”. Ali i ti podaci samo potvrđuju Kočovićeve i Žerjavićeve procjene. Naravno, on to ne “vidi”, nego smatra da je dovoljno reći da su njihovi rezultati netoč- ni te stalno ponavljati brojku od 700.000 žrtava u Jasenovcu, dakle brojku koja je više od 70 posto od brojke koju je Jugoslavija dostavila Njemačkoj još do 1963. godine!
Pri svemu tome, dr. Bulajiću nije važno da prema takvom njegovom raču- nu izlazi da su Srbi tijekom Drugog svjetskog rata morali imati mnogo, mno- go veći natalitet nego u predratnim i poslijeratnim godinama! Bez obzira što rata u Srbiji nije bilo od kraja 1941. do kraja rata, tako nešto je teško (i žalo- sno) obrazložiti. Važno je ponavljati kao papiga brojku od 700.000 pobijenih u Jasenovcu, vjerojatno i zato što prave brojke pokazuju da je više žrtava bilo u beogradskim logorima nego u Jasenovcu.
Rezultati ovakve politike doveli su do stravičnih rezultata u ratu 1991.- 1995. Recimo samo neke podatke o ratu u Hrvatskoj. Još 1990. JNA je zau- zela Baranju, općinu Beli Manastir (sa samo 25,5 posto Srba), u kolovozu 1991. napadnuti su Vukovar (37,4 posto Srba) i dijelovi općina Osijek i Vin- kovci. Pored zauzetih 11 općina s većinskim srpskim pučanstvom, zauzeli su općine Petrinja (44,6 posto Srba), Pakrac (46,4 posto), Podravska Slatina (35,8 posto), dio općine Nova Gradiška (21,8 posto), Slunj (29,8 posto), Drniš (21,3 posto), dio općine Otočac (32,2 posto), dio općine Karlovac (26,6 posto). Grad Vukovar potpuno je razoren, a i mnoga mjesta naseljena ne samo Hrvatima. Sve vrijeme Srbi su granatirali slobodna područja, stambena nase- lja, tvornice, crkve, škole, bolnice, pa su čak minirali i razorili branu na hid- rocentrali Peruća.
Na okupiranom području i u neposrednoj blizini potpuno ili djelomično porušeno je više od 140.000 stambenih objekata, 120 tvornica, 1023 sakralna objekta (crkava, kapela, samostana i župnih dvora), oko 50 škola, 20 bolnica, 60 mostova na cestama i prugama, električni i telefonski vodovi. Na okupira- nom području Hrvatima je oduzimano gotovo sve. Protjerano je ili izbjeglo
180.000 ljudi. Iz BiH je izbjeglo oko 200.000 Muslimana i 160.000 Hrvata, iz Vojvodine 45.000, iz Srbije 15.000, sa Kosova 7.000 i iz Crne Gore oko 500 Hrvata. Jedno vrijeme Hrvatska je imala više od 600.000 izbjeglica i progna- nika. Najgore od svega velik je broj izgubljenih života, invalida rata i unesre- ćenih obitelji. A da ne govorimo kakvi su podaci za BiH!
Umjesto svega toga, nekima je i nadalje važnije manipulirati žrtvama Drugog ssvjetskog rata, poglavito žrtvama Jasenovca. Time oni najviše govo- re o sebi samima!
Josip Pečarić
