Riječi i djela ili Words are all I have…

Bee Gees: It’s only words, and words are all I have to take your heart away…

 

Riječi ove gore pjesme koje se mi stariji jako dobro sjećamo nerijetko mi padaju na pamet kad razmišljam o ljudima. Osobito kad se radi o politici ili sličnim stvarima. U slobodnom prijevodu (naglašavam slobodnom prijevodu jer izravno prevedeno tekst bi zvučao neskladno, što moram napomenuti zbog ljudi koji razumiju engleski, ali ne i bit prevođenja pa će nalaziti kojekakve mane tom prijevodu) to bi značilo: „To su samo riječi, a riječi su jedino (što imam) čime mogu osvojiti tvoje srce..“. Teško da se u jednoj rečenici bolje može sažeti psihologija političara i pripadnika biračkog trupla (tijelo je preblaga riječ jer se može odnositi i na živo tijelo, tijelo koje kritički preispituje (rekli bi istočni komšije: propituje ili propitkuje) sebe i sve oko sebe. Kod biračkog trupla to nije tako. Iako biračko truplo i nije sasvim mrtvo. Jedino što mu je, osim nekih osnovnih životnih funkcija (pa se može smatrati da možda i nije još truplo, ali je u dubokoj komi), preostalo i radi su osjećaji. I to žestoki osjećaji. A prejaki osjećaji neprijatelj su zdravog razmišljanja i logike. Ponesu oni čovjeka i odvuku ga na krivi put bez problema. To političari jako dobro znaju iskoristiti, ali i poslovni ljudi, proizvođači i prodavači oružja i lijekova (nema velike razlike među njima, svi oni su poslovni ljudi koji žele što više zaraditi pa se etika šutne nekamo u mračni kutak svijesti kako se ne bi preko nje spoticali). U osnovi prosječno biračko truplo sastoji se od prosječnih ljudi, a prosječni ljudi su upravo to što ova riječ kaže: prosječni, ne previše sposobni, ne previše pametni, ne previše dobri, ne previše pošteni, ali ne ni previše loši s ljudske strane, ne zli. Uglavnom vole svoje bližnje, svoju obitelj, vole svoju lokalnu zajednicu/grad/selo, svoju domovinu, svoj narod, većina njih su vjernici bilo koje vrste (jer i ideologije su religije s dogmama, pa i one koje su ateističke). Dakle materijal su koji se može dobro upotrijebiti i preko slabih točaka koje imaju može ga se oblikovati i usmjeravati po volji, ako se shvati način njegovog funkcioniranja.

A sve počinje ovako: moraju se pobuditi osjećaji kod čovjeka i stvoriti situacija u kojoj on osjeća da su predmeti njegovog obožavanja ugroženi, a vrlo često uistinu i jesu, a ako nisu, izmanipulira ga se da misli da su ugroženi i izmisli se neprijatelj protiv koga ga se usmjeri i kad se probude jaki osjećaji čovjek se oprašta od razuma i logike, prestane razmišljati i počne vjerovati manipulatoru i slijediti ga. Manipulator se može nakon toga mirno javno zbratimiti s neprijateljem toga čovjeka i to izmanipuliranome ne će biti ništa sporno, dapače. I dalje će drviti po istom onom što mu je manipulator usadio.

Tako i političari koji su svoj put možda i počeli u domoljubnim strankama radeći u korist svog naroda bez obzira na to je li to bilo s figom u džepu (u špagu, kako bi po starinski, hrvatski, rekli Dubrovčani) ili iskreno (barem u tom trenutku, jer ljudi se mijenjaju), često zajedno i sa svojom strankom koja je te ciljeve ostvarivala, naprave okret za 180° i počnu raditi štetu. Jedan dio bivših štovatelja tih političara i stranke će to vidjeti i okrenuti im leđa. Ali većina će im ostati vjerna, vjerujući njihovim najnevjerojatnijim i najluđim tumačenjima svojih štetnih poteza i dalje ih držati na svetištu/oltaru svog srca. Borit će se za njih, ponavljati njihove floskule, biti pravi, duboki, iskreni vjernici.

Taj slučaj imamo s hrvatskim Srbima. Srbijanci, to jest njihova politika, su ih iskoristili, doveli u nevolju i odbacili puno puta kroz povijest. To je doživio i Svetozar Pribićević, a to su doživjeli i obični ljudi među hrvatskim Srbima od tisuću osamstotih godina prošlog stoljeća, preko devedesetih do danas, a doživjeli smo to i mi, Hrvati, od svojih političara. Osobito od stranke koja je pod vodstvom našeg prvog Predsjednika organizirala naš narod na obranu i zajednički s nama, narodom i uz svestranu pomoć dijaspore (bez koje isto tako ne bi bilo ništa od toga), HSP-a i još nekih domoljubnih snaga ostvarila naš san o samostalnosti i suverenosti koji je, nažalost, kratko trajao, samo par godina kad su i oporba i vlast na smjenu rasprodali nacionalno blago, a i dalje to rade.  I od tada nikakve koristi od te stranke. Ni od njezinih političara. Na ključnim mjestima su ljudi sumnjivih namjera i štetnih djela i jedino što imaju su riječi. Samo riječi i ništa drugo. Samo su im one ostale za osvajanje/otimanja srca glasačkog trupla. Da se razumijemo, nisu oni jedini. Takva nam je šira politička scena. Dakle: viču kako ne će predati generale (riječi), a onda ih upravo oni progone i predaju jer se njihovi politički protivnici to nisu usudili učiniti iako bi to vrlo vjerojatno rado napravili (djela), pozivaju se na žestoko domoljublje (riječi), a nakon obavljenog popisa stanovništva, napišu zakon prema kojemu se u Vukovaru mora uvesti ćirilica (djela), a kad se maknu s vlasti, njihovi politički protivnici, a zapravo saveznici, koji se takav zakon nisu usudili uvesti, odmah ga počnu zdušno provoditi (posljedice djela) jer su im dali valjanu podlogu (dapače, zakonom ih obvezali na to),  za to i pri čemu strada i branitelj koji se, s pravom ogorčen, pokušao boriti protiv toga. Pozivaju se na Boga, vjeru, kunu se u demokršćanski svjetonazor (riječi), a ne samo da potpišu Istambulsku konvenciju i Marakeški sporazum protiv kojega smo u velikom broju i mi koji smo ateisti i nismo demokršćani jer zastupaju bolesne ideologije, nego još njihov istaknuti član njihove unutarnje oporbe prisiljava suradnike iz drugih stranki da potpišu takav monstruozni sporazum i video s tom scenom netko objavi na YouTubeu (djela), dakle i alternativa unutar te stranke jednako misli kao i oni koji je sada vode. Napadaju bivšeg predsjednika protivničke stranke da je dezertirao kad je trebalo braniti domovinu (riječi), a njihov predsjednik je isto tako izbjegao sudjelovati u ratu (djela). Ne pokreću istražne i sudske postupke  protiv ratnih zločinaca koji se slobodno šeću i po Vukovaru i drugdje po Hrvatskoj, po Srbiji i po svijetu (djela), ali smjenjuju one koji uporno rade na tome da se ti zločinci dovedu pred lice pravde, npr. gospodina Kajkića (djela). Ne samo da ih smjenjuju, nego im daju otkaze. Koaliraju sa strankom koju je osnovao jedan od vođa pobune u Hrvatskoj i donose zakone u njihovu korist, a na štetu Hrvatske i Hrvata (djela). To sve biračko truplo ne vidi i dalje glasuje za njih. I dalje će tako i raditi. Malo sam više pisao o njima, ali samo zato što su najdulje na vlasti i imali su više vremena počiniti to što su počinili, a ne zato što su gori od drugih. Njihovo glasačko truplo ostat će im vjerno i dalje, kao i glasačko truplo oporbenih stranaka koji teško da su imalo bolji.

Ipak, bez dijelova glasova su ostali, pojavilo se nekoliko alternativa, no svojim su djelovanjem već i stari, ali i novi nekim potezima, napravili takvu štetu da smo dobili Predsjednika koji zna tu i tamo nešto reći što  nam odgovara, ali uglavnom nije baš ono što bi nam trebalo, dapače, sljedbenik je filozofije bivšeg sustava i svega što je s time povezano. Takvi su mu korijeni. Dakle, bolje je da takvih nemamo ni blizu vlasti. O njima ne ću ni pisati jer se o njima sve zna i svi su toga svjesni. Pišem o načelima.

Dakle, pojavila im se oporba: Suverenisti, Domovinski pokret… Privremeno su se ujedinili i uključili se u borbu. Budi se nova nada. Netko nudi promjene (riječi, a čekaju se djela kad to bude moguće). Izvrsno. Veliki broj je počeo računati na njih. Nastupaju beskompromisno. Svojim riječima otimaju glasove do tada najjačoj stranci. Glasačko truplo dijelom ipak prelazi k njima. Ali nisu svi glasačko truplo. Ima tu i glasačkog tijela koje očekuje stvarne promjene i ako ih iznevjeriš gubiš njihove glasove. Da su htjeli na vlasti one koji su do sada vladali ne bi dali glas novima. Oni ne žele staru gardu na vlasti. Ni u Saboru, ni u Vladi. S istim vođom ili s novim vođom, svejedno. I onda njihov kandidat izjavi da bi koalirao sa starima, dapače, da njihov šef može ostati u Vladi, a nakon par dana njegov cijenjeni i istaknuti stranački kolega izjavi da taj može ostati i premijer!? Pa zašto bismo im onda dali glas? To nisu promjene jer tako bi promjene i dalje ostale riječi, a djela bi bila suprotna tome. I onda se dogodi da opet veliki broj ljudi, razočaran, ne izađe na izbore jer su stari prokockali svoju šansu da ponovno dobiju njihovu potporu, a novi je upravo izgubili. I tako dođe na vlast Predsjednik s karakterom (što stvarno i jest, iako se o tom karakteru da raspravljati). I onda počne optuživanje starih: „Vi ste ga doveli na vlast.“ Apsurd. Doveli su ga na vlast upravo oni, jer su svojom dosljednom politikom koja nije u našem interesu izgubili povjerenje glasača koji nisu više imali kome dati glas, a onima koji su se ponadali da će novi pokret održati obećanje koje su davali od početka zamjerilo se to što bi, da im daju glas, opet, samo preko posrednika, dali glas onima starima. Dakle, Milanovića su svojom dosljednošću u vođenju politike doveli na vlast oni stari, a novi (Domovinski pokret) su im samo u tome malo pripomogli, a prokockali su svoju priliku za osvajanje vlasti.

I sad se ponavljaju iste pogreške. Najprije su ih počeli napuštati najbolji, npr. gospođa Krišto, ali i još neki, što je užasan gubitak. Ostalo je još par njih koji osvajaju simpatije glasača. Jedan od njih je gospodin Mario Radić, no on se nigdje ne kandidira, ali njegove intervjue je užitak slušati, drugi je gospodin Ćipe koji svoje srce unosi u raspravu i vatreno i iskreno zastupa prava domoljubna stajališta. Vidi se da mu je srce na mjestu… Ima tu još kvalitetnih ljudi, no sad bih stao na ovom čovjeku. On mi je pobudio nadu. Njegova iskrenost i žar moraju povući čovjeka i ne mogu ga ostaviti ravnodušnim. Kaže svakome što ga ide bez ikakve političke korektnosti. Gospođa Jeckov je napustila Sabornicu jer je na njezine izjave reagirao kako treba, jedini, i srušio njezine argumente kao kuću od karata. Rekli smo si moja supruga i ja: „To je čovjek zbog kojega se treba razmisliti i ponovno razmotriti vraćanje nade u Domovinski pokret. Bunio se i protiv zakona po kojem bi se u početku obeštetili financijski stradali civili s neprijateljske strane, a  u njemu su jasno i vidljivo ostavljena otvorena vrata za ostvarenje statusa sličnog braniteljskom ne samo civilima nego i sudionicima pobune i to ne samo hrvatskim Srbima nego i strancima, dakle onim koji su iz Srbije došli ratovati ovamo i nemaju niti su ikad imali hrvatsko državljanstvo. I ne samo iz Srbije, nego i iz drugih zemalja, jer i kod njih je bilo stranih dragovoljaca kao i kod nas.

Kao prvo moramo razjasniti što su u Saboru riječi, a što djela. Riječi su kad raspravljate o nečemu, a djela kad glasujete za nešto ili protiv nečega ili ste suzdržani.

Dakle, naš dragi i simpatični Ćipe je žestoko napao taj zakon, s pravom i iskreno ogorčen, dakle, što se tiče riječi to je izvrsno odradio i pri tome sam siguran da je to i mislio.  Međutim, sad dolaze na red djela. Glasuje se o tom zakonu (djela). Ne zna se kako će to proći, osim u slučaju gdje se to zna zbog stranačke stege, koja će stranka za to glasovati. Znači da se zna da će za donošenje toga zakona sigurno biti svi zastupnici HDZ-a i, vjerojatno, svi zastupnici SDSS-a, jer je njihov vođa vješt u specijalnom ratu i zna da nekakvim suzdržavanjem od glasovanja može dobiti posebne bodove u politici, a ništa se ne će promijeniti jer ima jakog saveznika i gotovo apsolutnu nadmoć (barem je gotovo siguran u to iako nikad nije ništa sigurno) i problem mogu biti samo oni iz oporbe ako glasuju protiv. Ako glasuju za ili su suzdržani to je glas manje protiv i pomaže njegovima da proguraju taj zakon jer oni su stabilni, monolitni su blok. Samo je oporba nestabilna i njegov jedan jedini glas u tome nije previše bitan. Ali svaki glas protiv pripadnika oporbe jest bitan i zato svi moraju složno glasovati protiv kako bi bili sigurni da zakon ne će proći. Dakle, riječi su lijepa stvar, ali djela igraju glavnu ulogu… I onda taj naš, još uvijek dragi Ćipe (neka mi oprosti što ga zovem po nadimku, ali uistinu ga simpatiziram kao čovjeka i jednostavno je to jače od mene) odluči biti suzdržan i riskirati, pogotovo što ne zna koliko će ljudi glasovati za zakon i tko će još osim njega biti suzdržan, jer to se dozna tek kad se prebroje glasovi, da jedan glas manje protiv (taj njegov) bude uzrok prolaza tok zakona. Ne vjerujem da je to napravio smišljeno. Njega su ili izmanipulirali ili se radi o nekoj trgovini pa su ga podvrgnuli pritisku stranačke stege. To nije naš Ćipe. Jako duboko iskreno vjerujem da on to nikad ne bi učinio namjerno. I onda u Bujici da nevjerojatno i tragikomično obrazloženje da su tim zakonom bila i obuhvaćena i djeca pa nije imao srca glasovati protiv zakona koji bi obeštetio djecu.

To je otprilike kao da netko donese zakon u kojem piše da će se izgraditi nova Glina i Petrinja do zadnje kuće sredstvima iz državnog proračuna, a bombardirat će se Zagreb skupa s cijelim stanovništvom i dođe taj zakon na izglasavanje u Sabor i netko kaže: ja sam suzdržan jer ne mogu glasovati protiv zakona kojim će se pomoći postradalima u potresu u Petrinji i Glini, a to što moj glas može biti upravo taj jedan koji nedostaje da se spriječi bombardiranje Zagreba koje se tim zakonom isto nalaže valjda nije bitno.

Pravi potez (djelo) bi da su suzdržani glasovali protiv toga zakona i da su obrazložili kako su protiv donošenja tog zakona jer je štetan i mora ga se poslati na doradu tako da više nikako ne može nitko tko je sudjelovao u pobuni na bilo kojoj razini, pa ni ako je amnestiran, dobiti ta prava i novac, a mogu to dobiti stvarne žrtve. To je jedino što se u takvoj situaciji može učiniti. Dragi moji prijatelji iz Domovinskog pokreta, nemojte nas po drugi put iznevjeriti i prisiliti da na dan izbora ostanemo doma jer nema niti jedne organizirane jače snage koja bi mogla donijeti stvarne promjene osim vas. Oni kvalitetni ljudi koji su se odvojili su preslabi bez infrastrukture koju ste vi u kratkom vremenu izgradili. Dakle, u ovom trenutku jedino vi imate moć učiniti nešto. Pustimo riječi. Djela su bitna. Čekamo djela.

Lux in Tenebris