Razvija li se Hrvatska ili….

(Prvi dio: priča o Poljskoj teškoj prošlosti)

Aktualne teme Hrvatske, kao primjerice ekonomija, politika, korupcija, nepotizam, razvoj i nerazvoj, česte su teme koje se odvijaju na ulicama uz kavu, ali i na akademskom nivou. Sukladno nivou na kojem se otvaraju brojne teme, rasprave su više ili manje ozbiljne. Ipak, kada se raspravlja o dinamici neke pojave, komparativna metoda i usporedba čine raspravu ozbiljnom.

Razvija li se Hrvatska ili ne, tema je koja je jako česta, a u tome su diskutanti podijeljeni, od onih koji defetistički smatraju da se Hrvatska ne razvija, pa do onih drugih koji sukladno rijetkim pokazateljima, kao primjerice „Hrvatska ima najviši rast BDP u EU“ zaključuju da se Hrvatska približava samom vrhu razvijenih ekonomija i država EU. Ni jedni, a ni drugi nisu u pravu. Moglo bi se reći da se Hrvatska vidno razvija, i to je nesporno, ali dinamika razvoja znatno je niža od brojnih drugih država i ekonomija u tranziciji pa je i nadalje na začelju EU. Da bi se došlo do tog zaključka dovoljno je pogledati izvješća Eurostata, kao i brojne analize koje su svima dostupne, kao primjerice CEPOR GEM „Zašto je Hrvatska (ne)poduzetnička zemlja“, ali i brojne druge analize. Pokazatelj BDP per capita smatra se dobrim pokazateljem razvijenosti, pa primjerice Hrvatska u 2024. ima 21,7 tisuća eura po glavi stanovnika i na 5tom je mjestu od natrag članica EU, dok je na 6tom od natrag, Poljska sa 22,6 tisuća eura. Pritom, prosjek EU za 2024. je 39,7 tisuća eura, a najrazvijeniji je Luxemburg sa 126,9 tisuća eura, a slijedi ga Irska sa 99,1 tisuća eura po glavi stanovnika. Ipak, dublje analize pokazuju da je to tek prividna slika razvijenosti, jer kada neka država izgubi u kratkom roku 10% stanovnika tada BDP per capita raste pa je jasno da je za realnu analizu potrebno znatno više. Po mom osobnom mišljenju, da bi se zaključilo o razvijenosti neke države, a u svrhu usporedbe, potrebno je dotaknuti život u tim državama o kojima se raspravlja.

Kako statistike navode, Hrvatska i Poljska na ljestvici razvijenosti veoma su blizu, a Poljska je tik uz Hrvatsku. S obzirom da poznam jako dobro Hrvatsku, a Poljsku dugo godina pratim i posjećujem, mislim da mogu imati dovoljno dobru sliku o Poljskoj te je usporediti sa Hrvatskom. Upravo sam se vratio iz Poljske gdje sam sa kolegom na Maritime Gdynia University održao brojna predavanja, ali priča koju vam želim ispričati počinje znatno ranije. Vjerujem da će vas svih ova priča kao i usporedba zanimati pa je želim podijeliti sa vama.

Priča počinje davne 1982. godine.

Godine 1982. bili smo (Hrvatska) još uvijek sastavnica socijalističke Jugoslavije koja je po nekim pokazateljima bila snažna europska država, koja je balansirala između Varšavskog pakta i užasa komunizma, a s druge strane bila je država koja je razvijala netržišnu ekonomiju punu gluposti. Sve se temeljilo na ropstvu, nehumanim odnosima, prisili, vladavini manjine nad većinom, poslušnosti „ljubljenom vođi“ i partiji, strahu od brutalnih kazni ako si nepodoban, satiranju nacionalne svijesti, pokušaju rođenja nekog nepostojećeg jugoslavenskog naroda, kao i negiranja brojnih drugih ljudskih kvaliteta koje hrvatski narod, ali i drugi narodi (osim Srbije), ipak nisu mogli trpjeti. Krah takve nakaradne Jugoslovenske države bio je neminovan. Krah se dogodio u trenutku sloma svih europskih pa i svjetskih totalitarnih režima brojni su europski narodi iskoristili da konačno dobiju svoju državu i razvijaju je sukladno svojim interesima, ali i znanju.

Ali što je bilo sa Poljskom?

Vračam se u 1982. kada sam imao 30tak godina, mlad i lud, neoženjen, a uz sport uživao sam u Bogom danom daru pjevanju, pa sam pjevao u muškoj klapi „Filip Dević“ koja je tada osvojila sve nagrade na Omiškom festivalu klapa u drugoj polovici 80tih. Te 1982. godina KUD Filip Dević bio je pozvan u Poljsku, u Katovice na Svjetski festival KUD-ova. Zaista je to bio svjetski festival KUD-ova, jer došla su brojna društva, od Argentine, Francuske, Njemačke, Italije i brojnih drugih pa sve do nas iz Hrvatske. Festival je trajao oko 15 dana, a Poljska TV snimala je svaki dan sve nastupe, što je bila posebna atrakcija za Poljsku u tom vremenu.

Ali kako je to izgledalo? Što smo doživjeli u Poljskoj? Sa kakvim utiscima živimo i danas misleći o Poljskoj? Pa krenimo od početka.

Dakle, KUD Filip Dević bio je pod patronatom željezničkog poduzeća pa smo dobili 3 vagona 2gog razreda. Bilo nas je mnogo, od muške klape do brojnih plesača i muzičara. Putovali smo 3 dana od Splita do Katovica, spavali na podu, na stolicama, kao i ono gore na nosačima za kufere, ali bili smo mladi i ništa nam nije smetalo. Dobro smo se zabavljali, a to je bilo najvažnije. Nakon 3 dana stigli smo u Katovice gdje su nas na kolodvoru svečano dočekali pa smo se tu mi muški odmah sprijateljili sa prelijepim Poljakinjama. Kako je bio lipanj, studenti su napustili kampus pa smo bili smješteni u kampusu u dvokrevetnim sobama. Sobe su bile otužne ali tko je mislio na spavanje,,,hahahaha… Kada smo malo bolje pogledali, naše poljske prijateljice nisu imale cipele nego kućne papuče, što nam na početku nije bilo jasno, ali ubrzo smo shvatili da su cipele za Poljake rijetkost. Vezano za cipele, jedan dam smo vidjeli dugi red građana koji mirno čekaju ulaz u nekakvu trgovinu. Malo smo zavirili u trgovinu i vidjeli da se dijele cipele. Stigao je kontingent cipela, ali unisex, ali to nije bilo važno,,, bilo je važno imati cipele, a ne papuče. Kupcima cipela nije bilo moguće probati veličinu, a model je bio samo jedan. Sretni bi uzeli cipele po broju koji bi rekli i dobili, i sretni su išli doma jer su dobili cipele. Nama to ništa nije bilo jasno.

Ja sam uzeo za put samo 100 DM, promijenio ih za 40.000 zlota i mislio sam kako je to smiješno malo za 15 dana boravka u Katovicama. Hodali smo gradom danju, jer smo imali večernje nastupe na TV, pa smo po gradu gledali cijene, ali trebalo nam je 2-3 dana da shvatimo da smo se našli u suludoj jeftinoći. Kada smo to shvatili, gdje god smo ušli na kavu, svima u kafiću (ako se to mogao zvati kafić) plaćali smo piće. Novac naprosto nismo mogli potrošiti i to iz dva razloga. Prvo, sve je bilo suludo jeftino, a drugo nismo imali što kupiti. Za ručak i večeru smo dobivali jednu debelu crnu kobasicu svaki dan, i to je bilo sve, a od pića bila je samo votka. U potrazi da nešto pristojno pojedemo tražili smo po gradu i jednom smo naletjeli na piceriju,,, barem je tako pisalo na ulazu. Sjeli smo i došao je konobar. Netko je naručio picu Capricciosa, netko, picu Venecijana, netko picu Miste, i tako dalje, ali konobar nas je samo unezvijereno gledao. Slegnuo je ramenima i otišao. Uskoro sa vratio sa picama, ali onda smo mi bili unezvijereni. Pice koje je donio bile su sve iste, a sastojale su se od pola lepinje, a na tome kuhani makaroni, a tome pečeno jaje. Pojeli smo jaje, jer drugo je bilo nejestivo. Ipak, u toj muci dogodilo se da smo ipak nešto i pojeli, ali na jako tužan način. Odnosno, roditelji ovih naših novih poljskih cura počeli su nas pozivati kući na ručak. Odnekud su nešto izvukli sa crnog tržišta pa su nam spremali jestivi ručak, a razlog je bio da su nas molili da uzmemo kao nagradu 10.000 DM, oženimo njihovu kćer u Katovicama na brzinu i izvedemo iz Poljske i ostavimo bilo gdje usput na cesti. Svakako, nikome to nije ni palo na pamet. Situacija je bila toliko loša da naprosto ništa nismo shvaćali.

Sjećam se jednom, sadašnji pjevač Amulić, nekada je bio plesač u Filipa Devića i kao jako druželjubiv i zabavan često smo se družili. Jednom tako, nas troje sa naše tri poljske prijateljice razgovarali smo na temu Poljske, kako bi shvatili zašto je to tako. Jedna cura je tada rekla kako je nedavno u jednoj noći iz pokrajine oko Katovica odvedeno 15.000 muških glava koji se nikad nisu vratili, niti se za njih smjelo pitati. Bili smo mladi i pomalo bahati s obzirom da je to bilo daleko od nas pa tada naprosto nismo razmišljali, ali duboko se ipak usjeklo u pamćenje. Zadnje večeri, pred odlazak iz Katovica, unajmili smo jedan restoran samo za nas 8 muških iz klape i sa našim poljskim prijateljicama htjeli smo se lijepo oprostiti uz pjesmu. Gazda je negdje na crnom tržištu nabavio neku tuku i ispekao je za nas. Pjevali smo i pili votku sa vodom (jer drugog pića nije bilo), kad odjednom ja vidim kako moja prijateljica Poljakinja plaće. Zašto zaboga plačeš, upitao ja nju, a ona meni kaže „kako ste vi bahati sa novcem, a nama je grozno“. Cura je bila diplomirana pravnica i radila je kao pravnica. Nisam znao što joj odgovoriti, a kako mi je ostalo oko 8.000 zlota koje nisam imao gdje potrošiti dao sam joj, a ona onda još više udri u plač. Ma šta ti je pobogu opet, pitam ja nju. A ona meni „ti tako meni daješ 8.000 zlota, a ne znaš da je to moja cijela mjesečna plaća“ ,,, dakle bilo je to 20 DM. Zagrlio sam je da je utješim, i tako smo se rastali. Drugi dan mi opet u naša 3 vagona pa polako opet 3 dana do Splita.

Bio sam mlad, nisam razmišljao o muci Poljaka, živio sam svoj mladi dinamičan život pun ludosti, ali sjećanje na taj jad je ostalo. Tek kasnije sam shvatio da je Poljska primjer kako neka država može nisko pasti, i zaista dotaknuti dno dna. Zato svaki put kada netko spomene kako je Hrvatska pala i dotaknula dno ne mogu nego se nasmijati, jer taj ne zna što govori. Trebao je vidjeti Poljsku u tom vremenu kada su je komunizam i Rusi naprosto pregazili, što me podsjeća na ono ropstvo Izraelaca u Egiptu u vremenu Mojsija. Tu trebam napomenuti da su nas odmah kod dolaska u Katovice upozorili da ne bi ostajali izvan kampusa iza 20 sati, jer je tada počela djelovati grupa Solidarnost koja nije bila baš miroljubiva, najblaže rečeno. Nacionalni otpor polako se budio i bunio, i čekao trenutak koji je Poljska kao i Hrvatska dočekala nakon pada Berlinskog zida 1989. Mi ni ne znamo, jer se o tome ne priča rado u javnosti, ali i Poljska je imala svoj Domovinski rat i u njemu osigurala svoju državnost, jer nisu se Rusi mirno povukli iz Poljske.

Što se događalo nakon toga pričati ću vam u nastavku.

 

Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković

Split, 18. 05. 2025.