Razgovor s Mladenom Pavkoviće, novinarom, urednikom, braniteljem…

Mladen Pavković je dugogodišnji novinar i urednik. Dosad je objavio iznimno veliki broj knjiga. Organizator je brojnih akcija i manifestacija, osobito na humanitarnom planu.  Aktivan je u braniteljskim udrugama. Predsjednik je Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.). No, često je na „udaru“ onih iz tzv. „susjednog tabora“, pa je ne mali broj puta bio i optuživan. Pričali smo o tome…

• U Hrvatskoj se iznimno lijepo može živjeti od tužbi, odnosno presuda protiv novinara i urednika – rekao je. Nije to od jučer. Naime, na sudovima diljem države, prema nekim saznanjima, trenutačno se vodi oko 900, a možda i više sudskih sporova, pretežno za uvredu i klevetu. Ali, kao što se i u mojoj praksi dogodilo i događa, kad te određeni navodni kriminalci, ne mogu dobiti na sudu, onda ti podmeću na druge, „finije“ načine, pa  gaze i tvoju obitelj, kao „to nema veze“ s onim što pišeš i objavljuješ. Kad se svojedobno dr. Marko Veselica vratio s dugogodišnje robije, (1981.), već drugi dan došao mi je u posjet u Varaždin, a našli smo se na parkiralištu hotela Turist. Nije prošlo ni tjedan dana, a k meni je na terasi ovog hotela došao čovjek i pitao me – jesam li se ja toga i toga dana na parkiralištu susreo s Veselicom? Čudom sam se čudio što ga se to tiče, a on mi odgovori: Nemojte se ljutiti. Budite sretni ako vas nije vidio nitko od varaždinskih Udbaša, jer ako vas je vidio, ništa vam se neće dogoditi, neće vas zatvoriti, već nećete biti u mogućnosti napredovati u službi, teško ćete doći do kredita i školovanja djece, jednostavno nećete biti „podobni“. Nisam vjerovao, ali čovjek je imao pravo.

Međutim, tko vas je i kada, kao novinara i urednika prvi tužio sudu?

• Bio sam pokretač i urednik prvog hrvatskog vojnog lista Gardist, 1991.,kada sam se i dragovoljno javio u slavnu 117-tu Koprivničko križevačku brigadu, dok sam godinu dana nakon toga bio pripadnik Taktičke grupe Jastrebovi, koja je ratovala u Bosanskoj Posavini. To je mnogima smetalo, poglavito u mojem okruženju, u tzv. novinskoj branši. Te 1991. objavio sam kratki tekst o jednom „uglednom“ dugogodišnjem dopisniku Večernjeg lista, s naglaskom da je radio za Udbu, što sam saznao u razgovoru s bivšim dugogodišnjim ravnateljem lepoglavskog zatvora, koji mi je pričao da je taj čovjek mogao bez problema dolaziti u zatvor, pa čak i uređivati njihove zatvorske novine. To sam objavio, a ovaj me tužio varaždinskom sudu. Suđenje je trajalo desetak minuta i brzinom munje dobio sam dva mjeseca-uvjetno. Na pravomoćnu presudu sam čekao dva-tri mjeseca, a ne kao danas što se čeka čak i godinama. Tako sam postao prvi osuđeni novinar u RH. No, taj sudac nakon izvjesnog vremena postao je moj odvjetnik, kad me je jedan, zbog članka u Međimurju, tužio u Čakovcu. Rekoh mu: pa vi ste me osudili zbog pisanja, a sad me za „isto“ branite. Što ćeš Pavkoviću, bila su takva vremena-odgovorio je i odlično je obavio svoj posao..

EVO; KAKO SU ME GONILI…

Pavković dalje priča kako su ga zbog objavljenih tekstova i komentara tužili i drugi, od gradonačelnika, političara do saborskih zastupnika, pa i samih novinara.

• Jedno vrijeme, da me zastraše, tužili su me za „svaki“ tekst koji sam objavio, pa je tako i bivši gradonačelnik Grada Vukovara protiv mene podnio nekoliko sudskih tužbi, prije svega što sam ga „teretio“ da ima lažne potvrde o svojem sudjelovanju u Domovinskom ratu, a ja sam smatrao i smatram da je to veliki grijeh. Nakon pet-šest godina suđenja, naravno, izgubio je spor, ali me „izmrcvario“, što mu je i bio cilj. Kasnije me taj isti optužio da sam na njegovu obiteljsku kuću, da ti pamet stane, bacio dvije bombe, a dokazalo se da sam u to vrijeme bio u Koprivnici, ali „efekat“ zastrašivanja je postignut. Svojedobno me tužio i jedan bivši kolega novinar, koji je tada bio u vodstvu lokalnog HDZ-a, zato što sam objavio da je po dućanima otuđivao sapun „Lahor“. Potom da sam „ubio“ njegova oca jer ga je udarila kap kad je čitao moj tekst o njemu, tj. svojem sinu. Imao sam i više sporova s pok. bivšim urednikom Varaždinskih vijesti, koji me među ostalim tužio da ja nemam nikakve veze s monografijom „Stolnik“, iako je moje ime bilo otisnuto na prvoj stranici, a poslije je također dao tužbu da je njegova prva supruga poginula u autu, jer je bila „rastresena“ u svezi mojih tekstova o njemu. Ova suđenja nisu završila, jer je čovjek odustao, i sve mi debelo platio. Još više mi je platio jedan umirovljeni general kad je za mene iznosio laž nad lažima da sam – silovatelj! Naime, prije 13-14 godina Državno odvjetništvo me optužilo da sam „poljubio jednu djevojku“. Za ovakve stvari ne trebaju svjedoci, i vjeruje se isključivo „žrtvi“. Ona nije imala ni jednog a ja desetak svjedoka. Međutim, presudila je jedna varaždinska sudska vještakinja, psihijatar, koja je napisala da se to „moglo dogoditi“!?Druga vještakinja je predala sudu svoje vještačenje,  da je sve laž što je njezina kolegica napisala, ali sutkinja  nije željela ni pročitati, a kamoli uzeti u obzir ovaj, za mene povoljan dokument. Državno odvjetništvo je tražilo četiri mjeseca uvjetnog zatvora, a na kraju sam dobio sedam, jer nisam pristao na nikakvu nagodbu. Nakon toga, „kolege novinari“ su tu vijest objavili na pedesetak portala i novina, ali ni jedan nije napisao „poljubio“ već da sam kao novinar i branitelj – silovatelj! Toliko jala i zlobe od tzv. kolega nisam sreo u životu, a u tome su prednjačili tzv. lokalni polupismenjaci, od kojih ni jedan nije bio sudionik Domovinskog rata, ni jedan dan. Otac te „žrtve“ je osuđen na četiri mjeseca uvjetno što je lagao, ali meni ni to nije pomoglo Međutim, ja sam tužio i tu „drugaricu“, ali moje su tužbe brzinom munje – odbačene. Državno odvjetništvo je protiv mene znalo podići i kaznene prijave, na osnovu „anonimnih“ dojava da sam kao predsjednik braniteljske udruge objavio knjige o Kati Šoljić, Josipu Joviću, Tuđmanu, zatim „Početnicu Domovinskog rata“, pozvao klapu Ratne mornarice i slično, s naglaskom da to nije „zadatak“ braniteljskih udruga!? Naravno, i te sam presude dobio, ali i „čir“ na želucu. U Podravki, gdje sam bio zaposlen, neprestano su me „ganjali“ zašto pišem protiv Srba, kad su nam oni najbolji kupci! Jednom se i Jadranka Kosor, kao ministrica branitelja, javno odrekla pokroviteljstva Karavane 2500 kilometara diljem Hrvatske-Da se ne zaboravi, koju sam s braniteljima organizirao deset godina, zbog toga što su je napali novinari – zašto smo na osobne automobile lijepili fotografije Gotovine i Markača! Nije nam zamjerila, ali rekla mi je – morala sam! U Podravki su me znali prijaviti i zbog toga, što sam veliku hrvatsku zastavu stavio na njihov silos, da se vidi daleko, a na njoj napisao naziv braniteljske udruge! Koliko ima takvih zastava na sportskim susretima, pa nikome-ništa.

Pitamo ga, je li se može još sjetiti zbog čega je, kao novinar i urednik, bio na sudu, malo je zastao, a onda rekao:

• Jedno vrijeme su kao „zvijeri“ navalili na mene. Tako me u mjesec dana znalo tužiti i to za svakakve „sitnice“ i desetak kolega novinara, što se uistinu rijetko događa. Nešto od toga sam objavio i u svojim knjigama. Naime, jedan mi je odlično objasnio, i to me donekle „spasilo“ da oni ne žele da završim u zatvoru zbog pisanja, već doslovce u „ludnici“, jer će mi svaki čas donositi „plave koverte“ s pozivima na rasprave i slično. A to uistinu samo rijetki mogu izdržati. Tako sam zbog svog načina pisanja i objavljivanja odgovarao na sudovima u Koprivnici, Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Ludbregu, Varaždinu, Čakovcu, Ivanić Gradu… I nakon toga, evo još sam živ, jedino što se već godinama liječim od raka! Nego, zanimljivo je da nije svejedno pisati i objavljivati u tzv. „velikim“ novinama ili u lokalnom tisku, ili o dobro poznatima selskim ili gradskim političarima i politikantima, šefovima tvrtki, lokalnim kriminalcima i sličnima. U malim sredinama poštenim i hrabrim novinarima i urednicima se ne oprašta, tim prije što tu svatko svakoga poznaje. Naime, lokalni „mafijaši“ spremni su na sve, pa onda nije ni čudno što novinari ili bolje rečeno sitna piskarala objavljuju samo ono što im aga kaže. A kad vas ti i takvi tuže, kao što su mene stotinjak puta, onda vas više i pojedine kolege ne želi „poznati“, da se ne zamjere nalogodavcima. Sreća je što se i među poštenima nađu pošteni i što istina kad-tad izađe u javnost. Ja mogu svakome pogledati u oči, a meni mnogi ne mogu. Svaki dan napišem i objavim najmanje jedan tekst i objavljuju mi  ga na više portala u zemlji i inozemstvu. Sada su mi ponovno objavljene neke knjige – jednu je napisao akademik Josip Pečarić s naslovom „Mladen Pavković i Thompson“, (ima 470 stranica),  dok se druga moja knjiga zove  – „Škabrnja-Da se ne zaboravi“, s predgovorom mog prijatelja, legendarnog  Marka Miljanića, ratnog zapovjednika ovog mjesta. Ove godine sam već objavio knjigu „Tuđman“, a u rujnu će izaći knjiga „Stepinac“. U varaždinskom kinu organizirat ću s braniteljskom Udrugom Pume, pod pokroviteljstvom Varaždinske županije, Festival dokumentarnih ratnih filmova- Da se nezaboravi. U Zagrebu relativno često imam braniteljske tribine…Dosta?

MNOGI BRANITELJI SU SE UBILI

Među ostalim, vi ste poznati diljem hrvatske, kao jedan od istaknutijih branitelja, koji ne dopušta da se zaboravi stvaranje hrvatske države, a još manje oni koji su poginuli ili koji su dali krv za ovo što imamo danas…

• Moj doprinos promidžbi Domovinskog rata također je nešto što mi dobar dio ljudi ne može oprostiti, a osobito ne oni koji su prespavali naše dane ponosa i slave. Mi smo dobili rat, kad je bio rat, ali sve više gubimo u miru. Više od 3000 branitelja i članova njihovih obitelji se ubilo. Zašto? Pa, nisu valjda to učinili jer im je bilo lijepo u slobodnoj Hrvatskoj! Na varaždinskom groblju postoji jedan mali spomenik onima koji su poginuli za Hrvatsku i jedan veliki, ogroman spomenik tzv. antifašistima, koji su se borili za Hrvatsku, ali u okviru Jugoslavije. Naši spomenici iz Domovinskog rata trebali bi i morali biti veliki barem kao što je onaj na varaždinskom groblju – partizanima. U varaždinskom parku netko je nanizao cigle i to proglasio spomenikom žrtvama u Jasenovcu. Koliko je to koštalo Grad Varaždin? A zašto onda nema sličnog spomenika s ciglama koje bi podsjećale na mnoge logore u kojima su Srbi, kao okupatori, mučili i ubijali u vrijeme Domovinskog rata? Većina onih koji su stvorili hrvatsku državu nisu se ni rodili u vrijeme Drugog svjetskog rata, pa što nas onda i dio Hrvata i mnogi Srbi optužuju da smo – ustaše. Neka se već jednom prekopa Jasenovac, a neka se prekopa i šuma Macelj i šetalište uz Dravu, pa da se napokon vide i tragovi partizana, kojima smetaju neki pokliči iz Domovinskog rata, ali ne i onaj „Smrt fašizmu-sloboda narodu“, s kojim su pobili na desetine i desetine tisuća nevinih Hrvata.

I još samo: kako gledate na napade novinara koji su sve češći i sve okrutniji?

• Gledajte, svaki napad na novinare napad je na slobodu izražavanja, stoga se moraju sramiti oni koji žele i nastoje ušutkati novinare, odnosno medije, koje treba poticati da odgovorno obavljaju svoj posao. Ni jedno demokratsko društvo  ne smije tretirati  novinare kao neprijatelje, već kao važan stup  demokratskog društva. Građanima se ne smiju uskraćivati prava na informacije,  a još je gore ako tužilaštvo ne radi svoj posao kako treba. Najteže je novinarima u manjim sredinama, oni su posebno ranjivi… Na slučaju Mamić vidimo kako se može i suce podmititi. No žalosno je kad nam prikazuju kako „vrhunski“ kriminalci s lisicama na rukama odlaze u Remetinec, a još je žalosnije kad ih vidimo kako pretežno, s vrećama za smeće, svi od reda, s osmijehom i uz skupe odvjetnike odlaze iz zatvora, sretni i ponosni, kao da su osvojili medalju na svjetskom prvenstvu- kazao je svestrani Mladen Pavković, za kojeg sve više s pravom pišu da je – „institucija“.
• I.Kruhoberec.
• Snimio: Nino Golob