Razgovor Mladena Pavkovića s Mirom Ungarom, legendom hrvatske estrade…

Za Miru Ungara s pravom se može reći da je legenda hrvatske zabavne glazbe. Karijeru je započeo  po zagrebačkim plesnjacima  te na pjevačkim amaterskim natjecanjima gdje je uvijek manje-više osvajao prva mjesta. No, nakon maturiranja na  zagrebačkoj  gimnaziji (1956.) nije ni sanjao da će njegov životni  put otići u nekom drugom smjeru, jer je prvo  upisao Akademiju dramske umjetnosti, potom Pravni fakultet, a naposljetku studij talijanskoga i engleskoga jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je diplomirao. A kad je potom susreo Ivicu Krajača i kad su osnovali čuveni vokalni kvartet  „4M“ samo „nebo im je bila granica“…

• Da, baš u prosincu će se navršiti 65 godina od prvog nastupa s kvartetom „4M“ u Hrvatskom glazbenom zavodu, a zatim i u „Varieteu“- podsjetio nas je Miro, koji se marljivo priprema i za svoj slavljenički koncert, koji će se održati u veljači, u dvorani Vatroslava Lisinskog.
• Taj se koncert neće puno referirati na moje uspješnice, već ću ga odraditi u stilu Gypsy jazza sa sastavom „Oridano Gypsy jazz band“. Naime, nakon podužeg vremena ponovno se vraćam u Malu dvoranu Lisinskog, u kojoj sam s Gypsy jazz bandom Damira Kukuruzovića doživio prvi užitak druženja s tim žanrom. Na repertoaru će biti svjetski standardi obrađeni u maniri Djanga Reinhardta, koji je prvi afirmirao tu vrstu jazza. Uvrstit ću i nekoliko mojih uspješnica koje će dobiti novo ruho. Poseban gost bit će mi  Tereza Kesovija, koja se dobro osjeća u tom žanru, pa će sigurno i ovog puta ugodno iznenaditi svoje fanove.
• A, kako se danas sjećate Vaših početaka, poglavito prvih nastupa s „4M“?
• Ta sjećanja su prijatna i puna nostalgije. No, bila su to neka druga vremena. Danas sam svjestan kako smo važnu pionirsku ulogu odigrali u kreiranju zabavne glazbene scene na ovim prostorima. To je bilo rađanje takozvane estrade.
• Nu, danas, barem u Hrvatskoj, više gotovo da i nema takvih i sličnih glazbenih sastava, s kojima ste Vi počinjali…
• Gledajte, s pojavom „Beatlesa“ počeli su nicati VIS- ovi koji su potpuno izbacili vokalne sastave. Vokalni sastavi kao kvartet Studio, Problem, Melos i kvartet H. Hegedušića su se ugasili, a „4M“ se je održao do 1976. zahvaljujući svojoj pokretljivosti na sceni i humorističkim elementima u nastupu. Onda se krajem 80-ih pojavila moda boy bandova. Bili su većinom kvinteti kao na pr. Backstreets boys, New kids on the block, Take that, N’SYNC itd.
• Nego, gospodine Ungar, vjerujemo da su mnogi čuli svjetski hit  My way u izvedbi Franka Sinatre. Čujemo da ste i Vi na određeni način povezani s ovim hitom?
• Kad sam 1968. snimao moju prvu solističku ploču za Jugoton, živio sam u Parizu. Dan prije odlaska na zrakoplov za Zagreb čuo sam pjesmu „Comme d’habitude“ u izvedbi njenog autora pjevača Claude Francois. Toliko mi se svidjela da sam je odlučio uvrstiti na moju ploču s mojim prepjevom „Ko’ svakog dana“. Godinu dana kasnije snimio ju je Frank Sinatra u prepjevu Paula Anke pod nazivom „My way“!
• Neki su i hrvatski pjevači i glazbeni sastavi pokušali napraviti glazbenu karijeru i u inozemstvu. Jedan od takvih bili ste i Vi. Pa, može li se uspjeti vani…?
• Glazbenu karijeru u inozemstvu može se napraviti samo ako odlučiš da se nastaniš u dotičnoj zemlji. Ja sam to učinio i balansirao između Francuske i Jugoslavije, ali kada su se još priključile zemlje kao DDR, Bugarska i Sovjetski Savez, postalo je teško. Bio sam posvuda, ali nigdje dovoljno. Najviše je trpjela karijera u domovini, jer sam često propuštao važne evente i festivale.
• – Među ostalim, svojedobno ste mnogo gostovali i u tadašnjem Sovjetskom Savezu (SSSR-u)…
• Tamo sam, vjerujte, ostavio trag. Snimio sam dvije ploče i pojavljivao se u najgledanijim tv emisijama i pjevao s njihovim najpopularnijim pjevačima. Punio sam njihove velike koncertne dvorane, međutim sve je stalo s rušenjem berlinskog zida, pala je tzv. „željezna zavjesa“ i oni su počeli pozivati američke i zapadnoevropske pjevače….

– A, gdje je, po Vama, danas hrvatska zabavna glazba, poglavito u europskim razmjerima?

– Pa, reći ću vam ovako. Imamo dobrih skladatelja, dobre tonske studije i produkcije i dobre pjevače, ali nažalost nemaju šanse da se probiju na zapad u neku mnogobrojniju zemlju. Dave se ovdje sa svim svojim talentom, u zemlji od 4 milijuna stanovnika! Za veliki, svjetski uspjeh  treba i logistika koju mi nemamo, ali ni dobrih i poštenih menagera.

– A, što je sa Eurosongom, kako tamo uspjeti?

– Uspjeh na Eurosongu ovisi ne samo o kvaliteti pjesme i dobrom pjevaču nego i o dobro smišljenoj prezentaciji te pjesme, kao i o glasačkoj mašini koja nam u zadnje vrijeme nije sklona. Kad se jednog dana sve dobro uklopi, možda uspijemo.

– Nu, čini se da je danas mnogo važniji „stas“ i scenski nastup nego dobro i kvalitetno pjevanje…?

– Ne, ne slažem se s tom konstatacijom. Kod žena je to važniji faktor nego kod muškaraca. Primijetio sam da se na ranglistama nalaze mladići koji bolje pjevaju nego što izgledaju. Znači da je bitan umjetnički dojam, a tako treba i biti.

– Vodili ste i svoj cabaret u središtu Zagreba. Što je s time?

– Moj kabaretski show vraća se na scenu Kluba kazališta Komedija 29. siječnja. .Dosadašnja potpora Grada Zagreba za sada je izostala, ali se nadam da će nam pomoći, kao i Turistička zajednica, da se ansambl od 16 pjevača, plesača i artista i entuzijasta  ne raspadne, i da Zagrebu ostane njegov cabaret.

– Sredinom veljače nastupat ćete i na Festivalu šansone „Zvonimir Golob“ u zagrebačkom Lisinskom…

– Bit će to festival sjećanja na ovog velikog pjesnika. Nastupat će brojni pjevači i radujem se tom nastupu. Pjevat ću jednu pjesmu na stihove Zvonimira Goloba.

– Nego, može li se, gospodine Miro, reći da ste zadovoljni svojim dosadašnjim umjetničkim, obiteljskim životom?

– Gledajte, živimo u vrijeme potresa, epidemije i smjene vlasti u Gradu, pa moram biti skroman u prohtjevima i nadati se boljem.

– Ipak, žalite za nečim?

– Ne, za ničim ne žalim. Sve je moglo biti bolje, ali moglo je biti i gore. Zato glavu gore. Idemo dalje! – rekao je Miro Ungar, koji je iznimno ponosan na svoju djecu, ali i suprugu Saru, koja mu je često najveća potpora u radu.

Razgovarao:

Mladen Pavković