RAZGOVOR MLADENA PAVKOVIĆA S MARIJOM FILIPIJEM, BRANITELJEM I STRADALNIKOM….

Svestrani Mario Filipi uvijek ima nešto reći. A kako i ne bi kad je prošao Scile i Haribde, poglavito tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Naime, u ravnoj Slavoniji započeo je  svoj novi život ratnog snimatelja i reportera pridruživši se  legendarnim prvim braniteljima hrvatskog istoka. S braniteljima je često odlazio na prve crte obrane, sve do kobnog 13. listopada 1991. kada mu je tenkovska granata zločinačke JNA odnijela ruku i nogu. Imao je sreću što je preživio. Nakon teške rehabilitacije i učenja života od početka, nije se predao, iako je 100  postotni ratni invalid. Bavi se, što je pravo čudo, i dalje plivanjem, voćarstvom, piše i objavljuje knjige, pa čak i glumi u predstavama i pjeva pretežno na domoljubnim nastupima. Reklo bi se – čudo od čovjeka. Nu, on svakome, pa tako i meni, koji smo dugogodišnji prijatelji i suradnici, često zna reći: samo me nemoj previše hvaliti!

Na početku našeg još jednog razgovora, kažemo  mu da se ponovno otvorila stara rana: tko jest, a tko nije „Za dom spreman“. Čemu to i zašto?- pitamo.

• To urlikanje protiv „Za dom spremni“ zapravo je dio specijalnog rata protiv Hrvatske – kaže te nastavlja: Treba se sjetiti da ni jedna od velikih sila nije željela slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Odmah nakon njenog proglašenja pokrenuta je akcija s ciljem stvaranja neke treće balkanske države. Ta akcija ne prestaje sve do danas i ne će prestati sve dok mi Hrvati ne pokažemo odlučnost da tome stanemo na kraj. Još i danas „igraju na srpsku kartu“ i uporno ne žele shvatiti da je to gubitnička karta. Radi se o destabilizaciji Hrvatske. Treba naći povod za sukobe među Hrvatima zbog kojih ne ćemo moći raditi na poboljšanju uvjeta života u svim aspektima. Hrvate treba držati u siromaštvu i nezadovoljstvu i stalno im „šaptati na uho“: „Eto vam Hrvatske. Bilo vam je bolje u Jugoslaviji“. Iako je to očita laž, neki će nasjesti. To je klasična taktika: „Podijeli pa vladaj“. Jer gdje ima podjele, tu nema napretka. Glede samog slogana „Za dom spremni“, on je star najmanje 1.200 godina. U doba narodnih vladara, hrvatska mornarica je bila dominantna na Jadranu. Mlečani nisu mogli niti prići našoj obali sve do Križarskih ratova. Ključ hrvatske nadmoći na moru bili su brodovi zvani ormanice. To su bili uski brodovi (oko 2,5 metra), sagrađeni poput današnjih veslačkih čamaca, što im je davalo nenadmašnu brzinu i sposobnost manevriranja. Imali su oštru provu s kojom su probijali oplatu galija. Zatim je polovica posade ušla na galiju, spustila se u potpalublje, te oslobodila i naoružala galiote koji su onda sami pobili mletačku posadu. Zašto pričam tu priču? Zato jer su mornari na ormanicama koji su se nazivali ormanci imali himnu koja je započinjala ovom strofom koju navodim starim hrvatskim jezikom s otoka Krka kojim se i danas govori na sjevernom Jadranu, a onda i prijevod na novokomponirani Vukov jezik kojim na žalost danas govorimo:

 

Ormanci zi brodi smo slavni              Mornari s brodova smo slavnih

Ča suvragu škuljaju bok                     Koji neprijatelju probijaju bok

Za dom vavik smo spravni                 Za dom uvijek smo spremni

Na suvraga delat naskok.                    Na neprijatelja raditi juriš.

Kada bismo se odrekli pozdrava „Za dom spremni“, to bi značilo da se odričemo naših srednjovjekovnih knezova i kraljeva pod čijim vodstvom su ormanci branili naš dio Jadrana. Da nije bilo tih starih junaka, mi u Domovinskom ratu ne bismo imali što braniti. A ni argument da su ustaše iz Drugog svjetskog rata „zagadili“ taj pozdrav svojim zločinima „ne drži vodu“. Svakodnevno se otkrivaju dokazi koji demantiraju laži i o Jasenovcu i o Šaranovoj jami (Jadovno) i dr, kao i činjenica da ustaše nisu bili ni nacisti ni fašisti. Sve polako dolazi na vidjelo, samo još neko vrijeme moramo trpjeli neartikulirane urlike tzv. ljevičara. Ali proći će i to.

A, zbog čega onda toliko napada na Marka Perkovića Thompsona?  Naime, mnogo je laži, kleveta i uvreda objavljeno na njegov račun. Zašto ovakvu harangu ne spriječi recimo HDZ?

• Thompson je jedinstven primjer čovjeka koji je „iskočio iz kutije“ u koju su nas branitelje zatvorili tzv. udbaši, zapravo suvremeni agenti u službi neprijatelja Hrvatske. On je odmah 1991. godine, dok su ti „udbaši“ drhtali u mišjim rupama, objavio „Bojnu Čavoglave“ koja je uz „Moju Domovinu“ postala neka vrsta paralelne himne na prvoj crti. Već 1992. agenti su zatvorili sve rupe i nitko novi se nije više mogao pojaviti, ali je Thompson postao nezaustavljiv. Što je situacija u kojoj se nalazi narod lošija, Thompson je popularniji. Ali njegova popularnost nije slučajna. Ona je rezultat njegovog jedinstvenog talenta. On dobro poznaje osjećaje i muke koje pritišću narod i stvara pjesme koje nude ne samo utjehu, nego i nadu tamo gdje je ona već gotovo ugašena. Njegove pjesme nemaju samo politički naboj, nego su i umjetnički vrijedne. Tekstovi su im emotivni, majstorski smišljeni, postavljeni u spretne rime i vješto usklađeni s glazbom. Oni odražavaju svu dubinu ogorčenja zbog nepravdi koje tište ljude. Sve to on objedinjuje jedinstvenom interpretacijom. Njegov glas često dolazi u dvije različite oktave. Počinje s donjom oktavom u kojoj je smiren i uravnotežen, da bi kasnije prešao u višu oktavu i u njoj posao žestok i dramatičan odražavajući pri tome svu snagu boli koju osjećaju Hrvati suočeni s navalom zla koji od pobjednika pravi žrtvu. Zato je i količina mržnje prema njemu ekstremna. Ne mogu ga vratiti u „kutiju“, niti ubiti njegovu pjesmu u srcima ljudi, pa se na njega bjesomučno bacaju poput divljih zvijeri. Ali, ni to im ne pomaže, pa strašno pate. A HDZ? Ima tamo mnogo umnih i dobrih ljudi, ali su u blokadi. Samozvani „svjetski vladari“ uvijek nađu način da im se vlast u Hrvatskoj pokorava, a to znači radi protiv svog naroda, jer njihov je cilj uništiti sve nacije i napraviti od čovječanstva amorfnu masu koja će samo slijepo slušati i pljeskati „velikim vođama“. Poznato je da naš premijer sudjeluje na tzv. „ekonomskom forumu“ u Davosu, gdje se okuplja sva ta elitna milijarderska mafija. Kada s njima sjedite za stolom, ne možete kasnije raditi protiv njih. A ni SDP kada je bio na vlasti nije se pokazao bolji. Naprotiv, ali to je već posebna tema.
• TO RADE NIŠTARIJE I ISTROŠENE „PEVALJKE“

A kako gledate na to što se hrvatske branitelje javno naziva „crnokošuljašima“, “fašistima“, “šačicom samozvanih huligana“, „domoljubnim gadovima“, „lažovima“ i tome slično?

• To rade isti oni koji napadaju Thompsona koji je i sam branitelj iz Domovinskog rata. Radi se uglavnom o ništarijama koji nikada nisu radili nikakav pošteni posao, nego su uvijek bili nekakvi „aktivisti“ ili istrošene „pevaljke“. Njih pokreće samo novac koji dobivaju od „sponzora“ da bi što više blatili i „pljuvali“ po svemu hrvatskom. Kada koga „potroše“, „gazde“ ga bacaju u smeće i pronađu novog nitkova s istim zadatkom. A mržnja proizlazi iz bezvrijednosti. Onaj tko ima pameti i znanja ne mrzi nikoga. Radi i gleda svoja posla. Ali onaj tko je glup, bez talenta i sposobnosti, mrzi iz dna duše. To se poklapa sa starom biblijskom pričom o Kainu i Abelu. I ja sam imao razne nadimke. U ratu sam bio „ustaša“, 2014. „šatoraš“, a danas sam „klečavac“. Vidite, prva crta mijenja svoje mjesto i prirodu. Nekad se boriš puškom, nekad perom, a nekad molitvom.

S obzirom da ste 100-postotni HRVI koliko ste zadovoljni sa zdravstvom, odnosno zdravstvenim uslugama?

• Svi znamo da su problemi sa zdravstvom veliki. Ja iz prve ruke ne znam mnogo jer hvala Bogu ne „hodam po doktorima“ često. Jedino što znam i što me ogorčava je stav prema ortopedskim pomagalima. Od države zbog lošeg pravilnika mogu dobiti samo „smeće“, jer dobra proteza je „preskupa“. Ali nije preskupo dati silne milijune eura četničkim novinama i njihovoj televiziji, srpskoj pravoslavnoj crkvi, filmovima koji lažno optužuju hrvatske branitelje i još mnogo toga. Dok sam bio na bojišnici nisam uopće razmišljao o tome kolika je cijena moje noge koja je bila svjetski prvak u veslanju, koja je trčala 100 km maratone, penjala se na Triglav i još mnogo toga. Sada kada je nema, svota od 25.000 eura (jednom u pet godina) je odjednom „previsoka“. I dok se „štedi“ na mojoj protezi, noseći na sebi otpad, sve češće padam, ponekad i vrlo opasno. Bog me je do sada iz toga izvlačio, ali samo je pitanje vremena kada će doći do ozbiljne ozljede. A onda ne samo što ću silno patiti, nego će država na moje liječenje potrošiti više nego da mi do kraja života daje zlatne proteze. Ali o tome malo tko razmišlja, osim mene koji sam s tim suočen svaki dan 18 sati dnevno.

Jedan dio ljudi priča da branitelji uživaju razne privilegije i pogodnosti…Vjerojatno pratite i sjednice Hrvatskog sabora. Što kažete, onako uzgred, o našim zastupnicima, pa i političarima u cjelini?

• Većina branitelja ima „privilegiju i pogodnost“ da su siromašni, da se ne mogu zaposliti u vrhunski plaćenim poslovima, da ne mogu raditi na višim pozicijama u državnim službama, da im djeca prilikom zapošljavanja moraju tajiti da im je otac hrvatski branitelj da bi se zaposlili, da se njihova znanstvena, umjetnička ili sportska djela skrivaju u medijima, kao i da ih se u javnosti spominje samo kao glupe militantne barbare koji ne znaju ništa osim pucati puškom, te razne druge klevete. Moja „privilegija“ je da hodam svijetom s dvije proteze, a moji prijatelji da sjede u kolicima, da su slijepi ili da hodaju sa štakama. Svi bismo mi jako rado nekom drugom poklonili te „privilegije“ Također imam „privilegiju“ da moje knjige, kao i druga djela „ne postoje“ u moćnim medijima. A saborski zastupnici svoj boravak u Saboru većinom shvaćaju kao jedinstvenu priliku da imaju veliku plaću i da si tim putem osiguraju i bolju mirovinu. Mnogi imaju i kredite izračunate tako da ih pokriva saborska plaća. Zato tako često „gutaju žabu“, ali time i cijelu državu guraju u velike muke. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti zastupnici koji se beskompromisno bore za dobrobit Domovine. Takvi najčešće „plešu samo jedan mandat“ i onda misteriozno nestanu. A oni koji rade štetu ili šute kao ribe mogu i cijeli radni staž provesti u Saboru. Neki, osobito manjinci, nikada nisu bili pošteno izabrani, nego imaju poklonjeni mandat i uza sve to još i bezobzirno vrijeđaju državu koja im je dala takve privilegije.

Imate li Vi možebitno telefonski broj nekog političara, kojeg možete nazvati? Naime, obično političari i politikanti pričaju da „zastupaju“ narod!

• Tu i tamo imam nečiji broj, osobito ako smo prije njegovog „uzleta“ bili prijatelji. Ali nakon što se dokopaju pozicije, nemaju više vremena za mene i od tih brojeva više nemam ništa.

Autor ste nekoliko zapaženih knjiga. Koliko Vam državne institucije pomažu u tom dijelu?

 

• Moju prvu knjigu „Nikola Tesla ispod paučine“ napravio sam potpuno sam bez ičije pomoći. Kasnije mi je prijevod na engleski platio naš ugledni iseljenik iz Kanade Ivan Hrvoić na čemu mu i ovom prigodom zahvaljujem. Moju drugu knjigu, ratnu fotomonografiju „Na istočnom pragu Domovine“ izdao je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Bila je to prva edicija uopće koju je izdala ta institucija. Za tu podršku zahvaljujem ravnatelju centra dr Anti Nazoru i njegovoj ekipi. Kasnije sam na svoj trošak otisnuo još 200 primjeraka. U najnovije vrijeme se nadam otisnuti još 200 primjeraka opet uz donaciju iz iseljeništva. Moju treću knjigu, zbirku pjesama pod naslovom „Od mira do rata i natrag“ izdala je Udruga dragovoljaca, na čemu posebno zahvaljujem tadašnjem predsjedniku Zvonku Milasu.
• STALNO FIZIČKI RADIM

A kako gledate na hrvatske povjesničare. I tu, čini se, ima svašta!

• Zapravo se radi o podjeli na hrvatske i „jugoslavenske“ povjesničare. Među njima ne može biti pomirbe. Naime, hrvatska povijest uopće, a posebno najnovija, je gotovo u cijelosti lažirana, krivotvorena, mogli bismo reći – „silovana“. U doba Jugoslavije Hrvati su se maksimalno ocrnjivali, osim onih koji su bili u partizanima. Posebno su na meti bili ustaše. Njih se je prikazivalo kao zvijeri bez ljudskih osobina. Taj narativ je i danas na snazi i pomoću njega „ratuju“ protiv pozdrava „Za dom spremni“. Međutim, do sada nisam vidio nikakve dokaze. Kada se budu pokapale kosti žrtava koje su ubili ustaše, prvi ću im se pokloniti i osuditi zločin. Ali do sada ničeg takvog nema. Samo žestoke riječi bez materijalnih dokaza. U povijest kojoj su me učili u školi prvi put sam posumnjao u rujnu 1991. u selu Donji Bogićevci s većinom srpskim pučanstvom. Selo je bilo pod kontrolom naše vojske (u to vrijeme ZNG). Jugosrpska armija je silno željela osvojiti selo, ali im nije uspijevalo. Zato su iz tenkova gađali zapaljivim granatama krovove kuća, jedan po jedan. Do večeri sve su kuće izgorjele. Tada sam pomislio: „Da nema moje kamere, pa još i da smo izgubili rat, službeno bi selo spalili – ustaše. Da je to doista tako pokazuju i pokušaji da nam se prekroji čak i Domovinski rat u kojemu smo osobno sudjelovali, pa čak i pobijedili! Pojavljuje se film koji hrvatsku vojsku optužuje za stravičan zločin, ubojstvo mentalnih bolesnika u Dvoru na Uni čime se nevinima „pakira“ zločin i istovremeno „peru“ pravi krivci, srbijanske tzv. „crvene beretke“. I to još iz naše države i za naše novce! Ivo Vranić-Buva, zapovjednik izviđačko-diverzantskog voda i njegovi vojnici su na prilazu Dvoru spašavali srpske civile koji su bježali pred srpskim tenkovima nikad kažnjenog zločinca Mile Novakovića, dok su u isto vrijeme na njih pucali srpski vojnici. Civili su spašeni, ali je spašavajući njih poginuo hrvatski vojnik Ivica Lapuh koji je imao samo 34 godine. Još je nekoliko hrvatskih vojnika ranjeno, a i sam Vranić je zadobio unutrašnje ozljede od napora. Na posljetku ulaze u Dvor i pronalaze mrtve ljude u školi samo deset metara od baze danskog UNPROFORA čiji oklopnjak je stajao kraj samog zida škole i koji ništa nisu poduzeli da se spriječe zločin. Sada filmom treba i njih „oprati“ zbog pasivnog sudjelovanja u zločinu. Kao točka na „i“ srpski zlikovci su nakon masakra zaklali i hrvatski bračni par Danicu i Nedjeljka Ivelića koji su stanovali blizu i sve vidjeli – da ne bi svjedočili. Sada se postavlja pitanje: Kada se tako radi danas pred očima nas živih i k tome pobjednika, možemo zamisliti što su tek radili ustašama koji su izgubili rat, koje su većinom pobili, u emigraciji im začepili usta prijetnjama, a onda ih mrtve oklevetali pripisavši im vlastite zločine. Po ovome se vidi koliko je važno znati istinu o NDH u svim detaljima. Na žalost danas imamo cijelu legiju „povjesničara“ koji po svaku cijenu brane srbokomunističku laž nazivajući svako otkrivanje istine „revizionizmom“. No istina će se saznati i pobijediti. Istina uvijek pobjeđuje, iako ponekad vrlo sporo.

Bez obzira što ste teški hrvatski ratni vojni invalid,  Vi se, kako smo već istaknuli,  bavite s različitim djelatnostima, čak i voćarstvom…

• Stalno fizički radim i tako održavam svoju tjelesnu kondiciju. Doista imam neki voćnjak i maslinik na moru (obiteljsko nasljeđe). Ali ja to shvaćam na drugi način. Iako svoje proizvode ne prodajem nego ih ili jedem ili poklanjam prijateljima, mislim da je moj rad i rad moje obitelji doprinos proizvodnji hrane koja se po mom mišljenju namjerno uništava. Hrana je strateški interes i države i pojedinaca.

A,  što mislite o nastupima srpskih pjevača u hrvatskim dvoranama?

• Srpski pjevači stalno nastupaju barem u Zagrebu i nikome ne smetaju ako imaju publiku koja ih želi slušati. Problem nastaje kada se pojave likovi koji su u ratu izravno pomagali agresorskoj vojsci, jer to onda više nije umjetnički nego politički problem. Ali ima i nešto drugo. Izvozeći u Hrvatsku „cajke“ srpski pjevači doslovno kvare ukus naše djece. Znamo da je kultura hrana za dušu. Ali od pokvarene hrane boli želudac. Tu se postavlja i drugo pitanje: Zašto naša glazbena produkcija ne nudi mladima nešto zanimljivo da ne slušaju srpske „cajkaše“. Ni to nije slučajno. Ali glazba kao strateški interes je posebna tema.

Želite još nešto reći, dodati?

• Mnogo bi se toga trebalo i moglo reći. Drago mi je da je danas cijela Europa shvatila da se mir i civilizacijske tekovine mogu čuvati samo jakom, dobro izvježbanom i naoružanom vojskom. Nije slučajno rimski vojni stručnjak Vegetius isticao znamenitu izreku: „Si vis pacem, para bellum“ („Ako želiš mir, pripremi se za rat“). Ali trebamo imati i prijatelje. To mogu biti samo prirodni i povijesni saveznici – Ukrajina, Bugarska, Albanija, Kosovo, Slovenija, Litva, Estonija, Latvija, Island i naravno papa Lav koji Crkvu vraća njezinim izvornim načelima. Svi oni koji su nekada „orali“ svojim vojskama po Hrvatskoj žele to raditi i danas i ne mogu nam biti saveznici čak ni ako su u NATO-u. Naprotiv, za njih moramo imati spremno oružje i to im jasno pokazati. Neki nas tuku i drukčijim „oružjem“ – jučer koronom, a danas elektronskim novcem da nam oduzmu i posljednji komadić slobode. Tome se moramo oduprijeti. Ali najveći naš problem je „bijela kuga“. Nema nas dovoljno, a još se gromoglasno promoviraju perverzije kojima se ljudi potiču da ne rađaju djecu. Ubojstvo malog nerođenog nedužnog čovjeka nije samo jedno dijete manje, nego navlači prokletstvo na cijelu obitelj koja kasnije propada i nestaje. Ako je taj zločin masovan, propada cijeli narod. Ali glupi „aktivisti“, zaslijepljeni sjajem šake dolara ili eura to ne mogu shvatiti. Nisam demograf, ali iz moje okoline primjećujem da ljudi sve više žele djecu, često više od dvoje. To nam je najvažniji put oporavka. Drugi najvažniji put je olakšati povratak Hrvata iz dijaspore, čak i ako ne znaju hrvatski jezik. Oni će ga naučiti, za razliku od militantnih „migranata“ koji žele nas naučiti – arapski i još k tome nas islamizirati. Nazivaju nas „kauri“ (nevjernici) a naša je vjera 600 godina starija od njihove. Napokon, ne zaboravimo molitvu. To nam je najjače oružje. Isus može riješiti svaki naš problem. Samo treba iskreno i ustrajno moliti. Hrvatska je već svašta preživjela, pa će i ovo današnje zlo- poručio je Mario Filipi.

Razgovarao: Mladen Pavković