Mladen Pavković desetljećima je jedno od najprepoznatljivih imena hrvatske braniteljske i domoljubne scene. Novinar, publicist, dragovoljac Domovinskog rata, osnivač i urednik prvog hrvatskog vojnog lista „Gardist“, autor brojnih knjiga, organizator humanitarnih akcija i predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91., čovjek kojeg jedni nazivaju beskompromisnim čuvarom istine o Domovinskom ratu, dok ga drugi godinama napadaju upravo zbog njegovih javnih istupa. Njegove tekstove objavljuju brojni mediji i portali.
U razgovoru govori otvoreno i bez zadrške – o napadima djela medija, obiteljskim tragedijama, bolesti, Domovinskom ratu, lažnim braniteljima, komunističkom nasljeđu, lustraciji, suicidima hrvatskih branitelja i Hrvatskoj danas.
S njim je razgovarala novinarka i urednica portala Cronika Draženka Franjić, a mi sa zadovoljstvom prenosimo ovaj intervju.
– Kolega Mladene, kako ste nakon što je iza Vas jedan predivan događaj dodjele priznanja biskupu Vladi Košiću i jednog jako ružnog teksta koji je odmah sutradan izbacio Index? – prvo je pitala Franjić, a Pavković je odgovorio:
– Samo portali Indeks i Telegram su objavili ružne, jadne i blesave tekstove o dodjeli braniteljskog priznanja biskupu Košiću. Prije nego je ovo priznanje dobio cijenjeni i uvaženi sisački biskup, dodijelili smo i nekim drugim velikanima istu nagradu, čak i u prostorijama HAZU, pa ovi i ovakvi nisu rekli ni „mu“. Da sam im ja smetao ili heroina Domovinskog rata Zorica Gregurić, koju su također napali, to bi te, kako sam ih nazvao, „dvocjevke“ i „trocjevke“ objavili. Ovog puta njihova meta je bio biskup Košić, kao i mnogi drugi koji su bili sudionici Domovinskog rata i koji su i dalje na braniku hrvatske Domovine. Bilo bi me sramota da su me takvi branili ili napisali nešto lijepo o nizu mojih braniteljskih i humanitarnih akcija. Te „dvocjevke“ koje za velike novce napadaju sve što hrvatski diše imaju gazde, poput ovih u Indexu, koji je osuđen kao teški kriminalac, lopov. Da se obrane od svojih kriminalnih radnji, ne samo oni, već i neki drugi, osnovali su portale, ali i druge medije, da se zaštite. Pomažu im isti takvi kakvi su i oni. U tim „toalet-portalima“ zaposleni su nažalost i vrijedni i kulturni ljudi, koji pošteno rade tek toliko da nešto zarade. Ali, ne kaže se bez razloga- s kim si – takav si! O veličini biskupa Košića ne treba trošiti riječi. Takvog hrvatskog velikana majke ne rađaju svakodnevno. Na svečanoj dodjeli ovog našeg tradicionalnog braniteljskog priznanja, u dvorani Biskupskog ordinarijata, u Sisku, sudjelovali su samo i isključivo poznati i priznati hrvatski junaci, poput generala Tolja, akademika Pečarića, hrvatskog ratnog vojnog invalida Filipija, ratnog vojnog pilota Borovića i drugi. Veliki broj medija ja najljepše pisao, odnosno istinski o ovoj našoj akciji, koja naravno ide i dalje, jer bez obzira na neke tzv. „novinarske fukare“, koje nas uopće ne zanimaju, ali za koje pouzdano znamo da ih nije bilo nigdje 1991. gdje je trebalo. Kad je jedan branitelj pročitao ove pamflete samo je rekao: „Mrš“! Život ide dalje, a Sava bez obzira na sve prolazi ispod savskog mosta.
ZNALI SU ŠTO ČINE
-Hoćemo li odmah na početku razjasniti tu optužbu kojom mašu?
– Oni već godinama mašu optužbom protiv mene da sam još prije 14 godina optužen da sam zamislite „poljubio jednu djevojku“! Takva je i nikako drugačija bila optužba DORH-a! Pojedini tzv. novinari iz Koprivnice , koji ne podnose ni sami sebe, a kamoli mene, koji sam za njih da se ne lažemo i bez lažne skromnosti „Mont Everest“, odmah su to „preveli“ da sam zamislite gotovo „silovao“ jadnu djevojku od 18 godina! Kako nisam želio pristati na nikakve nagodbe, suđenje oko toga, tko je koga poljubio trajalo je punih, ali punih 8 godina! Ta jadna djevojka nije imala ni jednog, ali baš ni jednog svjedoka a ja više od deset! Ništa mi nije pomoglo. Na kraju, nakon gotovo 6 godina povlačenja po sudovima, sutkinja, vidjevši da od toga neće biti ništa, poslala ju je psihologici ili psihijatrici koja je ustvrdila da se to „moglo dogoditi“. Moj odvjetnik je angažirao drugu sudsku vještakinju u svezi toga, iz drugog grada, koja je pak ustvrdila da je njezina kolegica napisala same laži! U međuvremenu otac djevojke koju sam „poljubio“ u istom predmetu osuđen je na 4 mjeseca uvjetnog zatvora zbog laži i klevete. Ja sam dobio sedam mjeseci uvjetno na godinu dana, bez ijedne olakote okolnosti. Mnogi mediji, a prije svega koprivnički, su se natjecali tko će me više ocrniti, čvrsto vjerujući kako će nakon toga razoriti i moju obitelj. A da su oni dobro znali šta čine, znali su i to da smo se baš u to vrijeme moja supruga i ja počeli liječiti od raka, ona u Zagrebu, a ja u Koprivnici te da nam je prije toga nezaposlenoj kćeri koja ima dvoje male djece izvađen jedan bubreg. Ova sramna presuda već je duže iza mene, dobio sam papir da sam rehabilitiran.. A koliko je to puno sedam mjeseci uvjetno, najbolje govori primjer da je za milijunsku prevaru (krađu) osnivač Indexa dobio tek da guli krumpir umjesto zatvora, a nekadašnji načelnik Općine Molve i bivši HSS-ov saborski zastupnik Ivan Kolar prije dvije godine nepravomoćno je osuđen na godinu dana zatvora uvjetno, jer je navodno oštetio Općinu Molve za oko 500.000 eura te još druge tvrtke za narednih 150 tisuća eura. Za „nagradu“ ga je nema tome dugo Općina Molve proglasila i „počasnim građanom“! Ja sam relativno puno pisao i objavljivao čak i knjige o koprivničkim lopovima, dezerterima, izdajicama, ali i o pojedinim sucima i odvjetnicima, pa svoju presudu smatram dobrim dijelom i „kaznom“. Često „kopam“ i po arhivima pa sam dosad iskopao na stotine dokumentima o onima koji me progone. Inače, od 1992. do danas tužili su me kao urednika i novinara oko 120 puta, pretežno pojedini tzv. novinari, ali i državni činovnici. Većinu presuda sam dobio, malo koju izgubio, ali njima, kako mi je svojedobno jedan rekao, nije cilj da me „ubiju“ već da me stjeraju u „ludnicu“. Toj „bagri“ poručujem da o meni i mojem radu svatko može reći ili napisati što želi, ako mi omogući samo karticu odgovora.
-Bez obzira na sve, cijela ta priča dotaknula je , kako ste i sami rekli, Vas i Vašu obitelj. I Vi i supruga, a poslije i Vaša kćer imali ste velikih zdravstvenih problema? Kako ste danas? Kako funkcionirate, jeste li što promijenili s obzirom da ste nastavili pisati i činiti ono što onima koji Vas ne vole i dalje smeta? Imate li kao obitelj neki zaštitni mehanizam kojim čuvate svoj mir, svoju privatnost i svoje zdravlje?
– Kao prvo, nema čovjeka, a poglavito javne ličnosti kojeg „svi vole“. Ako ste javna ličnost, normalno je da se svima ne dopadate. U tome je najvažnije „prokužiti“ tko su ti koji vam čine zlo. A ti jadnici najviše vas mrze, kleveću i vrijeđaju zbog uspjeha, kojeg oni mogu samo sanjati. Ja sam dosad organizirao više od 200 humanitarnih akcija, samo u jednom „potezu“ zaposlio oko 200 hrvatskih branitelja, podigao oko 30 spomen obilježja i križeva i da ne govorim dalje, pa tko bi takvog čovjeka trpio, poglavito ako je on taj koji u vrijeme velikosrpske agresije ni jednom prognaniku ili branitelju nije dao ni času hladne vode. Među hrvatskim braniteljima ima relativno dosta lažnih. Oni vas napadaju da ne izgube privilegije koje su stekli kriminalom. Ja dugo ni od jednog branitelja nisam tražio dokumente, gdje je bio, kad se javio u HV. Sada tražim. Evo, u 117. Koprivničko-križevačkoj brigadi do njezina gašenja bilo je oko 2800 branitelja u evidenciji, a danas ih ima dvije tisuće više! Nitko ne zna i ne smije znati kako su se i gdje toliki „namnožili“. Što se tiče mene i moje obitelji što se tiče zdravstvenog stanja- liječimo se.
VEĆINA SE PONAŠA KAKO IM ODGOVARA
-Nekada u bivšoj, propaloj državi i propalom komunizmu one koji su iskakali domoljubljem, željom da Hrvatska bude samostalna ili naprosto istinom, kažnjavali su na razne načine – proglasili bi ga lopovom, luđakom, silovateljem…. smjestili ga u duševnu bolnicu, na Goli otok, u zatvor ili bi čovjek jednostavno morao pobjeći u drugu državu. Zbog toga su odmah poslije Drugog svjetskog rata dvorce pretvarali u duševne bolnice. Danas su stvari slične, jedino što nema Golog otoka. Ako pišeš istinu ili je govoriš, ako se zalažeš za hrvatske branitelje i Hrvatsku kakvu su sanjali oni koji su za nju dali svoje živote – unište ti reputaciju, egzistenciju, zdravlje. Metode su ostale iste. Kako gledate na to? I kako protumačiti da ljudi sve “progutaju”, da ne znaju kritički odvagnuti što je istina, a što laž?
– Nije istina da većina ljudi ne zna što je istina, a što laž. Većina se ponaša kako im odgovara. Ako „masa“ ima koristi ništa joj nije sveto ni strano. Mojeg velikog prijatelja i suradnika Zlatka Tomičića, s kojim sam obnovio i Hrvatski književni list progonili su doslovce do smrti. Objavio sam mu uz ostalo i knjigu „Pisma na koja nikada nisam dobio odgovor“. A pisao je svima, poglavito onim političarima i politikantima s kojima je u vrijeme komunizma bio i u zatvoru, zbog pjesama poput „Hrvatska, ljubavi moja“, ali kad su ti na početku stvaranja države došli na vlast jednostavno su ga – odbacili. Danas „ne smiješ“ ići na Thompsonove koncerte, vikati da si branitelj ili Hrvat i tome slično. Branitelja nema među veleposlanicima, gradonačelnicima, županima, načelnicima, na čelu banaka ili škola. Svaka čast izuzecima. Na HRT-u branitelji imaju 30-minutnu emisiju jednom tjedno, a emisije o životinjama se prikazuju svaki čas.
-Kako je izgledao Vaš život prije Domovinskog rata? Možete li se prisjetiti tog vremena samih početaka napada na Hrvatsku? Gdje ste biti, što ste radili i Vaša razmišljanja?
– Godinama sam bio zaposlen kao novinar u tjednom listu Podravka. Iz SK su me, kao mladog novinara, izbacili 1985. jer sam na jednom sastanku postavio pitanje: Zašto SK ne radi? Odgovorili su mi na drugom sastanku da SK radi i kad ne radi, i da tamo nemam što tražiti. Svi ti koji su me tada izbacili kasnije su postali najveći „HDZ-ovci“ i „najveći“ Hrvati. Naravno, 80 posto njih nije viđeno u odori Hrvatskog vojnika. Govorim o Koprivničancima. U vrijeme komunizma nisam mogao objaviti ni jednu knjigu, pa ni o Boški Buhi, jer nisam bio podoban.
-Uključili ste se dragovoljno. Hrvatski branitelji se i po tome razlikuju – jedni su krenuli odmah, a druge je trebalo mobilizirati.
– Imate pravo. Najznačajniji su hrvatski branitelji-dragovoljci iz 1991. Tko se kasnije uključio taj je manje-više bio „kalkulant“, iako ne treba sve trpati u isti koš. Hrvatsku su branili i oni koji nisu bili na prvim crtama obrane. Recimo radnici Podravke su zaslužni što su branitelji uvijek imali obrok, odnosno nešto za jesti. Policajci su također dali veliki obol, jer su stvarno bili prvi kad je trebalo.
-Što Vam je bilo najgore? Koji događaj iz obrambenog Domovinskog rata Vas možda i noću proganja?
-Najgore mi je bilo u Bosanskoj Posavini, 1992. Bio sam tamo s „Jastrebovima“ kad je pala. O tome sam napisao i knjigu. Tamo sam dobio i metak, ali nikada nisam tražio da zbog toga budem „ranjenik“, jer sam i sam vidio da su drugi puno gore prošli. A i među vojnim invalidima ima svašta.
– A, što Vam je iz Domovinskog rata ostalo najdraže, najljepše u sjećanju? Ja moram reći da ću zauvijek pamtiti zajedništvo.-
– U ratu ima malo toga lijepoga. Lijepo je bilo kad je prošao dan, a mi nismo imali ni jednog mrtvog ili ranjenog. Posebno sam bio ponosan kad je krajem 1991. objavljen prvi broj prvog hrvatskog vojnog lista „Gardist“, kojem sam bio osnivač, uz Vladimira Kostjuka, i glavni urednik i ratni novinar. Taj list se mogao nabaviti i u novinskim kioscima, a primali su u ga i branitelji na prvim crtama.. Ni jedan koprivnički novinar u to vrijeme nije želio pisati za ovaj list, pa sam za prvi broj sve tekstove sam napisao! Ima li to kakve veze s onim što su ti tzv. novinari nakon rata pisali o meni brdo laži?
KRIMINALCI SU NAJVEĆE „ZVIJEZDE“
-Kada, kako i zašto ste krenuli s humanitarnim akcijama, dodjelom priznanja, organiziranjem spomen obilježja i svim onim velikim stvarima koje radite pod geslom da se ne zaboravi ?
– To je došlo samo od sebe. To se ne uči. Ili imaš tu humanitarnu notu ili nemaš. No, jako je nezahvalno, barem u mojem slučaju, pomagati. Većina to doživljava kao „normalno“. Malo je onih koji će ti reći „hvala“. Stoga, svi koji na ovaj ili onaj način pomažu neka prvo zaborave tu riječ. A i to je na neki način ok. Nas nitko ne tjera da pomažemo, to sami činimo, jer smo takvi ljudi. Šuti i pomaži ako možeš! Meni je jedan svećenik u Munchenu davno rekao kad je vidio rezultate mog silnog humanitarnog djelovanja: „Pavkoviću, zapamti, većina onih koji s ljubavlju pomažu, kao ti, i ne traže ništa za uzvrat, kao ti, na kraju će doći na to da će se i njima trebati pomagati, ali tada neće biti nikoga“! S obzirom da živimo i u svijetu kriminala, tu i tamo pronađu nekog mamića ili pavleka, pa to daju na sva zvona, uvijek se ipak nađe netko, kad ti sve lađe potonu, da ti barem simbolično pomogne. Ali o tim dobrim ljudima gotovo se i ne piše. Kriminalci su kod nas, i ne samo kod nas, najveće „zvijezde“. Kad ste čuli da je snimljen film o nekom hrvatskom humanitarcu?
-Napisali ste i objavili brojne knjige? Koja Vam je najdraža?
– Ima i takvih. Draga mi je o Zlatku Tomičiću – „Hrvatski Orfej“, pa o Kati Šoljić, generalima Markaču, Gotovini, potom Kordiću, Veljku Mariću…koje su objavljene dok su bili na robiji. Draga mi je knjiga o djeci iz dječjeg doma „Svitanje“ po kojoj je izvedena i kazališna predstava, ili „Pero“ s karikaturama Ote Reisingera. Zatim o Bruni Bušiću, Škabrnji, „Moj obračun sa Šerbedžijom“, Stepincu, Tuđmanu…Itd. Objavio sam i neke knjige s praznim stranicama. Inače, svojedobno sam svoju prvu knjigu objavio u obliku – novina.
– Napisali ste i knjigu o suicidima hrvaTSKih branitelja. Nisam je pročitala, a voljela bih. S obzirom da sam radila teške i bolne teme hrvatskih branitelja, zanima me kako ste podnijeli toliko tuge i bola koliko je stalo u Vašu knjigu? Kako se nosite sa svim tim životnim pričama o kojima ste pisali?
– Da, i takvu sam knjigu objavio. Prvi sam u Hrvatskoj koji je podigao i jedan spomenik, u koprivničkom parku, jednom istaknutom branitelju iz „Puma“, koji se baš na tom mjestu – ubio. U knjizi sam opisao veliki broj suicida hrvatskih branitelja. Knjiga je prošla nezapaženo, iako ju je likovno opremio Boris Ljubičić. Naime, problem je u tome što se suicidi, poglavito branitelja i članova njihovih obitelji, ne istražuju. Nije istina da se netko samo tako ubio, i to na najstrašnije načine, kao branitelji. Tko ih je na to natjerao? O suicidima se čak ni ne piše. Jakov Sedlar je snimio i jedan dokumentarni film, kad sam ga upoznao s ovom temom, što naravno nije nikada priznao, i opet nije postigao – ništa. Zašto je to „zabranjena“ tema? A branitelji se i dalje ubijaju kao na tekućoj vrpci. Ja ne vjerujem da je svako samoubojstvo- samoubojstvo. već da se i to zna „izrežirati“. I te kako, jer iza onog „ubio se“ stoji mnogo neistraženih (namjerno?) upitnika.
-Upoznali ste jako puno ljudi koji su ostavili svoj trag u hrvatskoj povijesti. Tko je na Vas ostavio najjači dojam i zašto?
-Pa, divim se i cijenim relativno dosta takvih ljudi, koji su ostavili trag u hrvatskoj povijesti. Jedan od njih je Anton Kikaš. U životu je prošao pakao, ali ostao je – čovjek. Divim se i svemu onome što je u životu napravio Branko Roglić, a poglavito njegovom domoljublju. Divio sam se Kati Šoljić i Evi Šegarić, majkama, nepismenima, a koje su izgubile po četiri sina u velikosrpskoj agresiji. Marko Miljanić je također na mene ostavio i ostavlja izniman dojam, baš kao i generali Tolj ili Rojs. Akademik Pečarić je „čudo“ od akademika. Tako veliki, a tako skroman. I da ne nabrajam dalje, od dr. Hebranga, Njavre, pa do Vesne Bosanac, ili Miljenka Stančića, kojeg danas Varaždinci dižu u nebesa, a dok je bio živ teško ili nikako mu nisu dali ni da ima poštenu izložbu u Varaždinu. Od mojih kolega novinara najviše sam se družio s Perom Zlatarom, o kojem sam objavio i knjigu, a od stranih izniman dojam ostavilo je mojih nekoliko susreta s Orianom Fallaci.
TO NISU MOGLI URADITI POJEDINCI
-Nedavno ste napravili i vrhunski intervju s dr. Hebrangom o grobištima s partizanskim i komunističkim žrtvama koja nam otkrivaju nevjerojatno velik broj ubijenih Hrvata. Čak i djece. Nevini ljudi su izgubili živote, a brojni su ostali bez imovine koju su nacionalizirali i u kojima i danas žive njihovi potomci. Je li Hrvatskoj ipak trebala lustracija i što bi ona promijenila da ju je pok. predsjednik Tuđman napravio? Bi li sve te kosti ljudi koji su ubijeni, ne u ratu, već poslije rata, odavno bili dostojno pokopane, a njihove obitelji pronašle mir? Bi li danas bili neki drugi ljudi u politici? Bi li se ispravila nepravda prema onima koji su s “osloboditeljima” bili oslobođeni imovine?
– Gledajte. Nakon završetka II. svjetskog rata pobijeno je na stotine tisuća ljudi, osobito Hrvata. I to na najstrašnije načine. To je morala uraditi brigada partizana- komunista, to nisu mogli uraditi pojedinci. Znači neki od tih ubojica su još živi i čitavo vrijeme bez osuda i straha hodaju Hrvatskom. Što na to kažu njihova djeca? Kako oni žive sa saznanjima da im je netko u obitelji bio ubojica, da im je ostavio vile i bogatstva dobivene kao nagradu za hrvatsku krv? A jedan dio članova obitelji tih ubojica neprestano je na vlasti ili oko vlasti, kako na državnoj razini, tako još više u gradovima i županijama. Stoga, oni ne dozvoljavaju da se pokrene bilo kakva lustracija, da se ne okalja ime obitelji, da oni ne ostanu bez krvi stečene imovine. Tu je jedan od problema. Lustracija bi izazvala podijele nakon rata, a to Tuđman nije želio. Stoga imamo i dalje veliki broj obitelji za koje nitko ne zna kako su stekli imovinu, kuće, vile…, koje su im ostavili njihovi najmiliji. Nemamo ni zakon o porijeklu imovine. Komunisti su ga maknuli, a oni koji su došli nakon njih ga ne žele ni danas. Zašto? Pa, – za to! Sve više vlada „histerija“ oko Jasenovca i NDH, s čime generacija koja je stvorila Hrvatsku nema veze. To je za to da se ne govori o zločinima nakon 1945.-te, o živo zazidanim Hrvatima. Thompson je veći problem nego sve Hude jame! I kad se otkopa neka Titova masovna grobnica, ljude se pokapa kao brojeve. I time je priči kraj. Ne znam je li su na taj način nesretne obitelji pronašle svoj mir. Uostalom, i Hrvatska je prihvatila Rezoluciju Vijeća Europe 1481., koja osuđuje zločine totalitarnih režima. I što se dogodilo nakon toga? Ništa. Jadne i žalosne „kumice“ okupljene oko zastupnice u Hrvatskom saboru Orešković od svih nas koji smo se borili za Hrvatsku bez problema prave budale, jer većinom samo ovakve „ličnosti“ imaju pravo obavljati nuždu po Hrvatima u većini medija. A kad ih prozoveš, onda su „ugrožene“! .
-Kada se otkriju žrtve, red je i da se otkriju ubojice. I da se kazne. Red je i da se zabrani slavljenje komunizma koji je donio toliko zla. Mislim da ne postoji država koja je prošla kroz komunizam i koja slavi one koji su ubijali, zatvarali, prisluškivali, mučili…. Jedinstveni smo. Kako vidite budućnost Hrvatske u tom smislu? Ima li hrvatska vlast snage odreći se zvijezde petokrake?
-U zadnje vrijeme sve se više otkrivaju i masovne grobnice koje su ostavili partizani-pobjednici, nakon što su se bez suda i suđenja osvećivali hrvatskom narodu, koji nije želio Hrvatsku unutar Jugoslavije, za što su se oni borili, a još manje krvave zvijezde petokrake. Kosti nesretnih Hrvata se vade iz zemlje, ali za njihove ubojice nitko ne zna ništa. A nema zločina bez zločinca. Nije istina da nitko ne zna tko je učinio masakr nad hrvatskim narodom, kako nakon 1945-te, tako i u vrijeme Domovinskog rata. Hrvatski generali, koji su zajedno s dr. Tuđmanom, ostvarili pobjedu protiv velikosrpske agresije, bili su suđeni i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. S druge pak strane svi Titovi zločinci nisu ni ispitani, a kamoli suđeni. Ni jedan zločinac iz komunizma još nije sjeo na optuženičku klupu. Za masakr Hrvata u Škabrnji glavni krivac je ratni zločinac Ratko Mladić, koji uopće nije bio optužen za ove zločine, kad su tenkovima s crvenom petokrakom gazili po ulicama ovog mjesta žene, starce i djecu, već je za sve to osuđena samo i jedino nekakva jadna bolničarka. U Kumrovcu će se ponovno uskoro održati „bal vampira“. Ove će godine, kako najavljuju, biti najmasovniji skup. A mi smo se borili protiv Tita i Jugoslavije! Tko je tu lud?
-I na kraju, Vaša poruka…
-Na kraju, s neizmjernom zahvalnošću, odajem počast svim istinskim hrvatskim braniteljima, a poglavito dragovoljcima iz 1991., jer njihovo junaštvo i odanost, ostaju trajni svjetionik naše, hrvatske Domovine. Nikada ove i ovakve ljude nećemo zaboraviti, pa im stoga s ljubavlju dodjeljujemo i prigodna priznana, poput „Velike zlatne plakete“-rekao je Mladen Pavković.
Razgovarala: Draženka Franjić
Leave a Comment