Razgovaramo sa suradnikom političkih programa Hrvatskog Svjetskog Sabora dr.sc. Ivicom Ivo Josipović…

Razgovaramo sa suradnikom političkih programa Hrvatskog Svjetskog Sabora dr.sc. Ivicom Ivo Josipović, nezavisnim politologom i istraživačem iz Australije, koji se izmedju ostalog bavi istraživanjem bosanske Posavine s aspekta suvremene hrvatske povijesti,društvene i političke prakse i misli.

Gospodine Josipović, zbog čega pitanje bosanske Posavine ima poseban značaj i u čemu se ono ogleda?

Prvo, kao rodjeni Posavljak imam obvezu da na odredjeni način doprinesem boljem razumijevanju pitanja bosanske Posavine. Cijenim da je ovo pitanje neopravdano (znanstveno i šire) zanemareno te da akademskoj i široj javnosti treba skrenuti pažnju na njegov značaj.Drugo, po prirodi i karakteru odredjenih dogadjaja, bosanska Posavina zauzima značajno mjesto u sklopu ukupne a napose suvremene hrvatske povijesti i političke misli. Predmet koji nije dovoljno obradjen, kako s povijesnog, a naročito socijalnog i političkog aspekta, što je nezadovoljavajuće obzirom na geopolitički, etnički i gospodarski značaj te mjesto koje zauzima ova etnična teritorija u ukupnoj hrvatskoj povijesti. Povijesno a to je temeljna hipoteza, bosanska Posavina oduvijek jepredstavljala jednu od hrvatskih teritorija. Otuda bi bilo primjereno referirati o ovom pitanju kao hrvatskaPosavinačime bi se otvorilo svakako niz drugih pitanja.To implicira prvo, da je ova teritorija i etničko područje organizaciono bilo vezano za neki od oblika hrvatskog državnog ustrojstva i drugo, da su etnički gledano Hrvati katolici predstavljali, kroz povijesna razdoblja, preovladjujuće pučanstvo. Prije svega, treba se jasno odrediti prema sintagmi “bosanska Posavina”. Izdvajam dva osnovna gledišta odnosno praktična odnošaja. Prvo gledište koje je utemeljeno na povijesnim činjenicama zastupa stav da područje odnosno teritorija sjeverno od nisko planinskog masiva Majevice, Ozrena i Vučijaka zemljnopisno i gospodarski gravitira prema Savi odnosno Posavlju, a pretežito etnički je, temeljem povijesnih izvora bilo naseljeno Hrvatima katolicima, se označava odnosno naziva bosanska Posavina. Drugo gledište koje je kasnijeg datuma a koincidira sa turskom, postepenom i dugogodišnjom okupacijom ove teritorije, zastupa stav da se ovo područje pojmovno odnosno prostorno može odrediti kao Bosna (opis teritorije Bosne koji je sadržan u “De Administrando Imperio” Constantine VII Porphyrogenetus je najprimjereniji). Naravno, ne postoje prirodni, zemljopisni, povijesni i kulturološki razlozi da se ovo područje obuhvata pojmom Bosna, dapače, sve govori u prilog stava da je ova teritorija u povijesno-kulturološkom i etničkom a svakako i državnom pogledu bila oduvijek različita od ostatka Bosne što opravdava korištenje ovog pojma. Temeljem tog gledišta, pod pojmom bosanska Posavina treba razumijevati teritoriju i etničko područje koje zemljnopisno, geopolitički i gospodarski gravitira prema rijeci Savi i Slavoniji (oduvijek je pučanstvo ovog područja bilo usmjereno prema Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Djakovu i Osijeku) prijeko, a ujedno u zaledjini ima Bosnu sa kojom takodjer ima odredjene hrvatske državne povezanosti, primjerene prometne i gospodarske veze a svakako i etničke. Sukladno tomu, bosanska Posavina predstavlja specifičnu regiju različitu od ostalog dijela BiH. Osobno smatram da bi najprimjerenije bilo korištenje pojma hrvatska Posavina, što dakako traži dodatna objašnjenja. U svakom slučaju, dugotrajna Turska okupacija ostavila je dubokog traga na ovu područje. Na primjer, kada se Posavljaka pita odakle dolazi, često se može čuti odgovor, iz Bosne. Takvo shvatanje posljedica je višestoljetne Turske okupacije tenastojanja da se ova područje odijeli od ostalog dijela hrvatskih teritorija i brojnih migracionih kretanja.  Prihvatajući prvo gledište, primjereno je pučanstvo ovog teritorija i etničko područje, koje je doživjelo dramatične negativne promjene, etnički označavati Posavljacima ili Posavcima, premda još uvijek nije konačno riješen prijepor koji izraz je ispravan. Prema nekima oba su ispravna za korištenje. Kulturološki aspekti kao i politički su uglavnom neistraženi, naročito glede perioda Drugog svjetskog rata. Na primjer, oblici kulturne i vjerske organizacije, stavovi prema bitnim pitanjima onog vremena a svakako i politički stavovi, razina i oblici političke organizacije. Nepoznata teritorija i svakako izazov za samostalne i nezavisne istrazivače.

Prema Vašem mišljenju, koji dogadjaji su na poseban način odredili sudbinu bosanske Posavine s aspekta suvremene hrvatske povijesti?

Bosanska Posavina doživjela je dramatične promjene u periodu 1945 – 1992. godine. Djelimično historiografski istraženo, ali ne u primjerenoj mjeri, potpuno izostaje istraživanje s etničkog, socijalnog, religijskog, kulturnog i političkog aspekta. Suvremeni povijesni razvoj bosanske Posavine ili hrvatske Posavine, bitno je determiniran sa dva krupna dogadjaja koja će u značajnoj mjeri odrediti njenu sudbinu. Prvi krupan dogadjan je “Bitka za Odžak” i drugi je egzodusili protjerivanjeHrvata iz bosanske Posavine. Dosadašnja istraživanja se nisu u dovoljnoj mjeri bavila ovim dogadjajima kao povezanim, što je glavni prigovor.

 

Zašto je važno istraživatihrvatski oružani otpor ili u narodu poznato kao“bitka za Odžak” i koje su njegove karakteristike?

Prvi krupni dogadjaj je oružani otpor koji su hrvatske oružane snage smještene na ovom području pružile nakon što je Njemačka potpisala kapitulaciju. Poznata je izreka “Berlin je pao Odžak nije”. Bitka za Odžak simbolizira narodnioružani otpor uspostavljanju kumunističke diktature koja se nazirala, u formi Druge Jugoslavije. Bitna karakteristika oružanog otpora koje su pružile dijelovi hrvatskih oružanih na prostoru bosanske Posavine je samoorganiziranost u odnosu na hrvatske oružane snage koje su se nalazile u fazi povlačenja odnosno raspada. To znači da se sjedište oružanog otpora nalazilo u Odžaku a ne u Zagrebu te da su lokalne osobe, bez posebnog formalnog vojnog obrazovanja i činova, samoinicijativno i u cilju samoobrane organizirali oružani odnosno vojni otpor. Oružani otpor imao je karakteristike s jedne strane, obrane na primjereno utvrdjenim bojišnicama i s druge strane, gerilskog načina ratovanja što je predstavljalo čimbenik iznenadjenja za partizanske postrojbe. Ujedno, kombinacija ova dva čimbenika utjecala je na nesnalaženje partizanskih jedinica i relativno dugi oružani otpor koji je mogao umanjiti značaj partizanskog pokreta u očima Saveznika. Dalje, domoljublje i privrženost ideji hrvatske državnosti koja se branila na kućnom pragu, predstavljalo je nesumljivo dodatni motivacioni čimbenik na strani otporaša.Bez dvojbe da suotporaši bili svjesni situacije u kojoj su se nalazili. Izmedju predaje i otpora izabrali su drugu mogućnost, premda je konačnica onih koji su se predali bila manje-više slična onima koji su se odlučili na otpor. Ovaj aspekt, koji uključuje socijalne i psihološke kao i kulturološke elemente, do sada nije istraživan. Još uvijek nemamo valjani odgovor na pitanje zašto su se otporaši odlučili na žrtvu i koji čimbenici su presudili da se izabere oružani otpor umjesto predaje. Svakako pada u oči vojna i strateška sposobnost domaćih osoba – Posavljaka, dakle bez prethodnog formalnog vojnog obrazovanja, da se primjereno suprostave brojnijem neprijatelju. U kojoj mjeri se može govoriti o instiktu samodržavanja a u kojoj mjeri o racionalnim odlukama i vojnim vještinama u vodjenju ratnih operacija, takodjer je neistraženo i uskladu sa time i nepoznato. Nema dvojbe da su se lokalne osobe – Posavljaci ili Posavci – pokazale kao sposobni vojni planeri i izvodjači ratnih operacija na ograničenom prostoru. Primjereno je da se bitka za Odžak proučava na vojnim sveučilištima uHrvatskoj. Postoji dosta sličnosti izmedju bitke za Odžak i bitke za Vukovar, što je izostalo kao predmet znanstvenog interesovanja. Može li se odlučnost otporaša da brane svoj dom i bosansku Posavinu označiti kao samoubilački postupak ili kao iskonska težnja da se suprostavi nepravdi i pruži oružani otpor ideološkom i političkom nasilju koji se nazirao. Generalno govoreći, Posavljaci su mirni, vrijedni, kršćani i iznad svega cijene obitelj što još više opravdava zahtjev da se primjereno objasni kako se dogodilo da pripadnici socijalne grupe – težaci sa brojnom obitelji, vlasnici sitnih posjeda, poljoprivrednici – koji nisu skloni nasilju, pruže otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. To seponovilo i u Vukovaru. Mislim da je drugi momenat bio odlučujući, što tek treba, naravno istražiti i dokazati. NDH je bila po mnogo čemu uzorita državna organizacija i tako ustrojena da je zadovoljavala temeljne nacionalne interese. To se dakako može potkrijepiti povijesnim izvorima onog vremana a poglavito može biti uzor suvremenoj hrvatskoj državi kada se radi o hrvatskoj kulturi i jeziku kao i odnosu prema tradicijskim vrijednostima a napose kršćanstvu. Glede bitke za Odžak, dakle, kao simbolu otpora totalitarnom i komunističkom vojnom sustavu u usponu, pored vojno-strateških aspekata koji nisu zanemarivi, naročito naglašavam socijalne, društvene i političke aspekte koji su odredili odnosno utjecali na masovan otpor nadmoćnijem neprijatelju. Ova su pitanja neistražena u cjelosti. Jedino se kroz multi-disciplinarno istraživanje može dokučiti odgovor na ova pitanja. Pretpostavka je da bi se primjenom znanstvene dakle kritičke metode i odgovarajućeg metodološkog pristupa omogućila primjerena znanstvena spoznaja o ovom predmetu.

Kako prosudjujete odnos zvanične hrvatske historiografije prema ovom pitanju?

Dosadašnja jugoslovenska kao i hrvatska historiografija dominantno sa aspekta pobjednika su izučavale ovo pitanje, dakle isključivo sa ideoloških pretpostavki, što je rezultiralo u preovladjujuće ideološkom i povijesno negativnom tretiranje ovog pitanja. Kao posljedicu imamo jednostran pristup i objašnjenje koje se ne podudara sa stvarnim tokom dogadjaja. Temeljem ideološkog koncepta, primjenjivan je sustav kazne prema onima koji su direktno ili indirektno svjedočili o ovom dogadjaju, ali i njihovim potomcima, genaracijama, odnosno sustav nagrade za sve koji su učestvovali u gušenju narodnog i oružanog otpora, kao i njihovim potomcima. Štoviše, mišljenja sam da ovaj tragičan, ujedno i poučan, dogadjaj predstavlja integralni dio hrvatske povijesti Drugog svjetskog rata i nakon njegovog završetka i stoga je opravdano tražiti da se istraži multi-disciplinarnim pristupom. U vremenu Druge Jugoslavije, Posavljaci su, pa tako i moji roditeji, noću na sijelima šapatom govorili o legendarnom Rajkovčaninu (Baja) kao o osobi koja je štitila narod i Hrvate bosanske Posavine. Stvorena je legenda koja jošživi u sjećanju Posavljaka. Vremenom je to prešlo u usmenu tradiciju a dijelom i pismenu. Multi-disciplinarno, buduće, istraživanje treba obuhvatiti i ovaj dio povijesti bosanske Posavine, ujedno treba istražiti opravdanost preimenovanja imena Odžak u “Petrov grad”. Dalje, posljednja bitka Drugog svjetskog rata ili bitka za Odžak, ima karakter opravdanog narodnog oružanog otpora što treba dakako istražiti, znanstveno provjeriti odnosno dokazati, posebno s aspekta kasnijih dešavanja.

Ponekad u javnosti se čuje oBurića štali, o čemuj se zapravo radi?

Tragičan dogadjaj na kraju Drugog svjetskog rata i jedna od posljedica organiziranog otpora Posavljaka. Pod ovim se pojmom označava ratni zločin koji je počinjen poslije zvaničnog završetka Drugog svjetskog rata od strane partizanskih jedinica i četnika koji su samo promijenili znakovlja i ovaj tragičan dogadjaj predstvalja jednu od brojnih sramota partizanskog pokreta i ujedno jedan dio onoga što se pojmovno odredjuje kao “Križni put”. O Burića štali postoji ograničena povijesna literature što je dijelom i razumljivo budući da je do 90-tih godina ovo bila strogo čuvana tajna ali su uskoro nakon toga u javnost izašla brojna svjedočanstva onih koji su preživjeli ili svjedočili indirektno o tome kada i kako se čitav dogadjaj odigrao. Katolička crkva je prednjačila u traženju istine i prva je zapravo otvorila ovo značajno (tragično) poglavlje u povijesti bosanske Posavine koje tek treba istražiti u širem kontekstu. To je sasvim opravdano budući da se radilo o ratnom zločinu i genocidu nad Hrvatima katolicima bosanske Posavine.  U Burića štali – a to se desilo u selu Garevac udaljenom svega nekoliko kilometara od Modriče – su bili smješteni zarobljeni pripadnici hrvatskih oružanih snaga ali i njihovi simpatizeri i civili – iz koje su u vremenskom periodu od nekoliko dana odvodjeni u smrt u okolne šumarke i obalu Bosne i Save. Bila je to tragična priča o kojoj se nije smjelo javno govoriti, o tome su šapatom, od usta do usta, prigušenim glasom, značajnim pogledom, i u prisustvupouzdanih osoba govorili Posavljaci u vremenu Druge Jugoslavije. Teško je naći hrvatsku obitelj iz modričke, odžačke, šamačke, derventske i gradačačke okoline koja nije imala nekoga tko je ovdje stradao. Tek sa nasilnim raspadom Druge Jugoslavije počelo se stidljivo i sa bojazni istraživati ovo pitanje. Principijelno, ovdje se radi o masovnom ratnom (jednom od brojnih) zločinu i etničkom čišćenju nad pripadnicima hrvatskih oružanih snaga koje su se predale partizansko-četničkim postrojbama, budući da je značajan broj četnika koji su se predali partizanima mobiliziran a zatim upućeni na “oslobodjenje” Odžaka i bosanske Posavine. Otuda proizilaze značajni elementi osvete i odmazde prema pripadnicima hrvatskog naroda bosanske Posavine. Ujedno, područje koje se na jug nastavlja na bosanske brežuljke, predstavljalo je u periodu Drugog svjetskog rata značajno četničko uporište, naročito na Ozrenu, Majevici i Vučijaku. Prema povijesnim dokumentima četnički vodja D. Mihajlović dva puta je sa svojim poglavicama boravio u Modriči što svjedoči o jakoj četničkoj ideološkoj i vojnoj prisutnosti na ovom terenu i problemima, prije svega vojnim kao i pitanjem lojalnosti Srba prema ustaškoj odnosno hrvatskoj vlasti, sa kojima se suočavala hrvatska vlast na području bosanskePosavine. Treba istražiti šta se desilo (djelovanjem kojih čimbenika) da Srbi koji su nastanjivali dijelove Bosanske Posavine, i koji su u početku pokazivali lojalnost prema novoj hrvatskoj vlasti, masovno prihvate i podrže četnički pokret i sukladno tome u njemu učestvuju. To će svakako utjecati na razvoj vojnih operacija na kraju Drugog svjestkog rata kao i na kasniji razvoj ovog područja. Zatim, značajan – a to tek treba istražiti – broj Hrvata Posavljaka katolika mladjeg doba koji su služili u hrvatskim oružanim snagama su zarobljeni na različitim točkama i učestvovali su u Križnom putu. Moj otac je preživio kao mladić Križni put. Ostala je medju Posavljacima, koji su takodjer bili svjedoci ovih tragičnih i mutnih dešavanja, usmena priča da je moj otac pomogao svom prijatelju iz susjednog sela da preživi put od Vrlike do Požege. Da mu nije pružio pomoć ta bi osoba, kao i mnoge druge, bila ubijena na svirep način sa strane ceste. Mnogi Posavljaci su čuli odnosno znaju za ovu priču i ja sam ponosan na dobro djelo koje je moj otac učinio. Svakako, mnogi nisu preživjeli ova teška vremena i osvetu “pobjednika”. Tako se na kraju desilo da je bosanska Posavina poslije 1945.godine ostala bez muškaraca a Posavljačke hrabre žene i majke su preuzele na svoja ledja ogroman teret. Tada je bilo rijetkost naći dijete koje je poznavalo oca, posebno u selima oko Odžaka koja su pružila herojski vojni otpor daleko nadmoćnijim partizanskim snagama. Ova dva medjusobno povezana dogadjaja svjedoče o genocidnim namjerama i politici partizanske vojske i novouspostavljene komunističke vlasti prema pripadnicima hrvatskog naroda. Smisleno je pitanje, kako do sada nije ovaj krupan dogadjaj filmovan. A zaslužio je da bude ovjekovječen na filmskoj traci.

Još uvijek je sporno pitanje napuštanja bosanske Posavine. Kako je Vaše mišljenje o tome?

Simbolički i stvarno, bosanska Posavina ponovno je došla u centar povijesnih dešavanja u toku 1992.godine. Tada je ovo područje napušteno ili predano ili se to desilo temeljem nekakvog dogovora o kojem tek treba da saznamo, i od tada je teritorija Bosanske Posavine pod srpskomokupacijom. Ponovo je bosanska Posavina postala poprište sukoba različitih koncepcija i interesa. Istraživanje treba da ustanovi koje su to koncepcije i interesi koji su presudno utjecali odnosno odredili dalju sudbinu ove etničke teritorije. Povijesno gledano, temeljem povijesnih pisanih izvora, Hrvati katolici su starosjedioci na ovom području i to se dakako ne dovodi u pitanje. To treba da bude jedna od temeljnih premisa integralnog/cjelovitog istraživanja.  Dakako su oduvijek bilježene odnosno dešavale se migracije ali se one svode ipak na to da su dijelovi hrvatskog naroda napuštali ovu teritoriju – za vrijeme turskih osvajanja ili za vrijeme brojnih ratova izmedju Turske i Austrije – da bi bili zamijenjeni Hrvatima iz Dalmatinske Zagore (kojima i moja obitelj pripada) ili zapadne Hercegovine ili drugih krajeva naseljenim većinskim hrvatskim narodom. U kontinuitetu su dakle Hrvati katolici nastanjivali područje bosanske Posavine koje je povijesno, kulturno i privredno gravitirala prema sjeveru, prema Slavoniji. Sredinom i u drugoj polovini 1992.godine Hrvati su protjerani (dakle primjenom vojne sile i terora) sa područja bosanske Posavine. U zemljopisnom i privrednom pogledu ovo područje se može smatrati žitnicom i obiluje kvalitetnom zemljom što je uvjetovalo gustu naseljenost i razvijenu poljoprivrednu proizvodnju. Pitanja koje se često postavljaju od strane Posavljaka ali i šire društvene zajednice su izmedju ostalog, zašto i zbog čega, temeljem kojih interesa, političke i vojne strategije, je ova teritorija napuštena odnosno prepuštena. Još uvijek se čeka znanstveni odgovor na ova i slična pitanja. U nedostatku dostatnih odgovora razvijaju se različita gledišta što je i razumljivo budući da prazan prostor nije popunjen primjerenim znanstvenim odgovorom odnosno objašnjenjem. S jedne strane je stajala moćna armija bivše JNA sa jakim prosrpskim vojnim formacijama i različitim poluprivatnim vojnim postojbama koje su ipak djelovale koordinirano i u skladu sa instrukcijama iz Beograda. S druge strane su stajale novoformirane hrvatske oružane snage, malobrojne, svakako i nedovoljno motivirane, bez dostatnog naoružanja i vojne tehnike, nedovoljno osposobljene za vojno djelovanje. Pitanje je da li se nova hrvatska politička vlast, pod vodjstvom HDZ-a, znala primjereno i odgovorno nositi sa ovim problemom. Zašto je u konačnici teritorija bosanske Posavine napuštena ili zašto se odustalo od obrane posavske žitnice i razvijenog gospodarskog područja. Nemamo odgovor na pitanje kakvu je ulogu u tome imalo političko rukovodstvo HDZ-a i novoformirana izvršna vlast kao i osobno Franjo Tudjman. Prema jednom gledištu bosanska Posavina je predana temeljem dogovora a prema drugom, nisu postojali uvjeti da se novormirane oružane hrvatske snage suprotstave vojno nadmoćnijem neprijatelju. Ili je nešto treće u pitanju, to tek treba istražiti temeljem pisanih izvora. Ako se radilo o trgovini odnosno dogovoru, treba odgovoriti na pitanje na čiju inicijativu je to učinjeno, šta je sve bilo na stolu odnosno što se dobilo zauzvrat. Da li su velike sile bile umiješane, takodjer treba istražiti. Obaveza je povjesničara ali i drugih znanstvenika da traže odgovore na ova i slična pitanja. Istraživanje ovog problema svakako treba uključiti socijalne, društvene i političke čimbenike koji su utjecali na odnos pučanstva bosanske Posavine prema praktičnim oblicima ostvarivanje hrvatske državnosti kako u vremenu bitke za Odžak tako i vremenu Domovinskog i obrambenog rata. Ujedno, trebalo bi detaljnije i cjelovitije istražiti tok vojnih operacija za “oslobadjanje” bosanske Posavine od “ljudi (Hrvata) i materijalnih dobara”. Dakako, preduvjet je pristupačnost izvorima koji se uglavnom, još uvijek, nalaze u beogradskim arhivama. Interesantno bi bilo istražiti koji su motivi Posavljake ponukali da pruže masovan i organiziran vojni otpor madmoćnijem neprijatelju i novoj političkoj vlasti i koje su bile osobne karakteristike otporaša odnosno zašto se to nije ponovilo sredinom 92. godine. Uprkos svijesti kod jednog broja da je rat izgubljen ipak su se Posavljaci dragovoljno odlučili braniti svoj dom i obitelj a time i hrvatsku državu. Dogadjaji 90-tih godina su pokazali da su mnogi Posavljaci zaboravili povijesne pouke, ali isto tako da se nova hrvatska vlast nije na primjeren način odnosila prema pitanju bosanske Posavine. Ili za to nisu postojale materijalne i vojne pretpostavke ili nespremnost da se istraje na obrani. Stoga ovo pitanje i zaslužuje posebnu znanstvenu i širu pažnju javnosti. Svakako bi odgovarajuće znanstveno bavljenje ovim pitanjima polučilo veće interesovanje javnosti, siguran sam.

Što je po Vašem mišljenu prvi korak u prepoznavanju značaja pitanja bosanske Posavine:

Predlažem formiranje posebnog stručnog tijelaili ad hoc povjereništva koja bi u svom predmetu rada imalo prvo, istražiti povijesni razvoj ovog teritorija kao i dogadjaja koji su uvjetovali tragični rasplet na kraju Drugog svjetskog rata, s posebnim naglaskom na istraživanje socijalnih, društvenih a koliko je moguće ipolitičkihprilika bosanske Posavineidrugo, što bi trebalo da predstavlja centralni predmet analize, da istraži sve okolnosti, temeljem analize svih dostupnih izvorakao i djelovanja odredjenih političkih i vojnihčimbenike početkom 90-tih godina na prostoru Druge Jugoslavije, da li se radi o predaji, izdaji, vojnoj nesposobnosti, nedovoljnoj vojnoj organiziranosti, krizi morala i nedovoljnoj motiviranosti sudionika, utjecaju vanjskih faktoraili nečem drugom. To podrazumijeva sudjelovanje širokog kruga sudionika i istraživača kao tragača za istinom, dakako materijalnu itehničku potporu hrvatskih institucija, domoljubnih organizacija, političkih stranaka i udruga ali i akademske zajednice. Naime, ne dovodi se u pitanje stav da se o povijesnom ipolitičkom razvoju ove teritorije vrlo malo zna u široj javnosti što je protivrječno značaju ovog pitanja. Treba uvijek imati na umu da je bosanska Posavina kao jedna od hrvatskih teritorijaprepuštena odnosno izgubljena a kontinuitet povijesnog nastanjivanja Hrvata katolika nasilnoprekinut. Drugo, povijesna odnosno društvena i politička znanost bi trebala, posebno kada se radi o obrazovnom sustavu, daleko više pažnje posvetiti ovom poglavlju hrvatske povijesti i bilo bi primjereno da ima odgovarajuću zastupljenost u školskim programima. Dakako, trebalo bi u medijskom prostoru mnogo više i učestalije govoriti o ovim pitanjima. Treće, Posavljaci su vrijedni i domoljubni Hrvati odani hrvatskoj državi i Katoličkoj crkvi i to treba više cijeniti a dakako i nagradjivati. Već stanovito vrijemerazmišljam o tome i cijenim da su sazreli uvjeti da bi se naime osnivanjem Posavljačke narodne stranke ili slične političke organizacije kao praktičnog oblika političkog i društvenog organiziranja Posavljaka koji žive na sve četiri strane svijeta, omogućilo promicanje i razvoj duhovne, idejne, kulturne, teološke, tradicionalne i etničke baštine Posavljaka sa kojom se mogu ponositi. U svakom slučaju, svaka izrečena riječ ili napisani tekst na ovu temu doprinose upoznavanju šire javnosti o društvenim ipolitičkim pitanjima bosanske Posavine.

Zagreb 27. rujna 2020.

Niko Šoljak