By Udruga Hrvatski Ratnik
Na mail naše Udruge smo dobili pismo jedne slavonke sa zamolbom da ga objavimo na našim mrežnim stranicama. Pismo je svjedočanstvo jedne male nevine djevojčice koja je dobila trajni duševni ožiljak iz vremena jugosrpske agresije na našu Domovinu. Kaže da to jednostavno mora izbaciti iz sebe.
Zovem se Sandra i rođena sam u Novoj Gradišci 1984. godine. Sjećam se svega iz ranog djetinjstva, od Ante Pavelića i Tita na zidu, pa do predsjednika Tuđmana. Početkom rata 1991. godine sam trebala poći u prvi razred osnovne škole. Sve do tada sam imala prekrasno djetinjstvo, a onda je otac otišao u 121. brigadu, prijatelji iz škole u Austriju, a ja nažalost jedina nisam otišla nigdje, ostala sam u svom rodnom mjestu. Mama je bila trudna i 1. srpnja 1991. mi je rodila sestru. A onda je sve počelo, pala je granata i doživjela sam friz, a to znači da se nisam mogla pomaknuti niti progovoriti riječ punih pola sata. To je bio znak da se moramo skloniti u podrume. Međutim, kako mi nismo imali podrum pitali smo susjede da nas prime. Hrvati katolici su rekli da nemaju mjesta, ali zato nas je primila pravoslavka, žena koja je imala 3 sina, dva su se borila za Hrvatsku, a jedan za Srbiju. Braća protiv braće. Žalosno. Jadna žena.
Sestra je bila mala beba, a došljaci koji su tamo došli uzeli su ju u ruke, iznijeli ju van i vikali: “Udri vamo”. Te večeri su otišli u Srbiju.
Počelo je bivati sve gore i gore, i majka je odlučila odvesti nas na selo kod djeda i bake. Tamo je bila i mamina sestra, moja tetka, s dvije male bebe. Ustajali miris vlažnog podruma još uvijek osjećam u nosnicama.
Jedne večeri se oglasila sirena za uzbunu te smo morali u podrum, a ja nisam htjela bez mame. Kako sam ju čekala napolju, pala je granata i geler me pogodio, pukom srećom u tenisicu, a detonacija me odbacila u podrum. Tetak je došao sav krvav i vikao: “Joj što sam vidio, što sam vidio!!”. Doživjela sam strašan šok, a imala sam samo 7 godina. Nigdje nije zapisano da imam PTSP, nigdje nije zapisano što sam prošla i što sam izgubila. A izgubila sam najboljeg prijatelja, izgubila sam sunce, livade, konje, krave, cvijeće… i sreću u svemu tome. A što sam dobila? Dobila sam strah, bila sam uplašeno dijete. U školi nisam mogla pričati i odgovarati pred cijelim razredom, odgovarala sam samo kad sam bila sama s učiteljicom. Izgubila sam svoje svijetlo… cijeli svijet.
Da, i nakon 30 godina me sve to još uvijek boli, i još uvijek sam žalosna. Nisam dobila ništa dobroga, sve se urušilo i devastiralo, otac je izgubio posao, majka je stalno teško radila i bila vječito na poslu. Preživljavali smo s 2.500 kuna. Kako? Pa eto tako. Boli me nepravda i boljeti će me zauvijek.
Slavonka Sandra
