By Kod nas je već pomalo gužva “na ovim prostorima” (što god to značilo) od silnih “veličina” – političkih, znanstvenih, glazbenih, književnih, glumačkih…Ima ih na sve strane. Žal za vremenima kad su “ovi prostori” bili omeđeni granicama Titove “Juge” kod mnogih još uvijek ima golemu pokretačku snagu, barem ako je suditi po emocijama i sentimentima pojedinaca.
Nije prvi put da se medijskim napuhavanjem pokušava stvoriti mit od nečega što baš i ne spada u sam vrh – osim na “ovim prostorima”. Naprotiv, postala je to gotovo uobičajena praksa, naročito kad je riječ o “svetinjama” djece komunizma i nepopravljivih jugonostalgičara i samozvanih “antifašista” koji liju krokodilske suze za “Jugom” iako ih nigdje bilo kad ju je trebalo braniti. Bili su i ostali svim srcem za “bratstvo-jedinstvo”, ali prstom nisu mrdnuli da ga obrane i sačuvaju nego su brže-bolje sklopili savez s četnicima – ili se zavukli u mišje rupe i čekali rasplet. To je takva vrsta “antifašizma” i “humanizma”.
A bilo bi pošteno i ljudski da su u vrijeme kad je srpski fašizam u Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” uzimao maha i zaprijetio brisanjem s lica zemlje svih koji nisu Srbi (pa i Srba ako nisu bili na liniji “Velike Srbije”), Rade Šerbedžija, Mira Furlan, Rajko Grlić, Mirjana Rakić i svi drugi koji su se uvijek osjećali “Jugoslavenima” pružili otpor ovom ludilu – ako nikako drugačije odmakom od zla koje je osuđeno od čitavog civiliziranog svijeta a dolazilo je iz Beograda. Ne, nisu ni jednom jedinom gestom, a kamo li riječju ili djelom osudili to zlo, agresiju i masovne zločine, niti su se od toga distancirali. Ali su zato poslije rata zdušno tvrdili su kako su u “Tuđmanovoj Hrvatskoj” bili “ugroženi”, jer su im se početkom devedesetih “prebrojavala krvna zrnca”, nekima od njih se (navodno) čak i “prijetilo”, pa su se mnogi (poput Rajka Grlića, Rade Šerbedžije i Mire Furlan) odlučili na odlazak iz “Tuđmanove Hrvatske”, dok su drugi (primjerice, Mirjana Rakić) ostajali na svojim pozicijama u istoj toj “Tuđmanovoj Hrvatskoj” – unatoč intenzivnom “prebrojavanju krvnih zrnaca” – i čak bili u poziciji krojiti nam svima mjeru medijskih sloboda putem Vijeća za elektroničke medije i “drmati” vanjsko-političkom redakcijom HTV-a.
Fama o “srpskoj ugroženosti” širila se usporedo s etničkim čišćenjem i genocidom što su ga Srbi pripremali i provodili 90-ih
Jako se dobro sjećam fame o “srpskoj ugroženosti” koja se “Jugom” i Hrvatskom širila poput požara usporedo s naoružavanjem prekodrinskih Srba i balvan-revolucijom u budućoj “SAO Krajini” od ljeta 1990. godine nadalje.
Tako su, primjerice, vijesti o “telefonskim prijetnjama” što su ih (navodno) primali neki Srbi u Zagrebu bacali u sjenu čak i masovne masakre nad Hrvatima – u istočnoj Slavoniji ili na Banovini gdje su čitava sela pretvarana u zgarišta a civili progonjeni i ubijani na kućnim pragovima. I te su tobožnje “prijetnje” Srbima bile važnije i značajnije (za našu lijevo-liberalnu javnost) od svih dokumentarnih snimki zapaljenih sela i masakriranih hrvatskih civila čija su raskomadana tijela iz dana u dan dovožena na odjele patologije i sudske medicine naših bolnica – od Vinkovaca i Osijeka do Zagreba, Zadra i Splita.
Smišljeno i planski, podzemnim udbaškim metodama, najprije preko “Feral Tribune-a” pa potom “ST-a”, “Arkzina”, “Globusa”, “Nacionala” i brojnih drugih listova i medija korak po korak (pod krinkom “satire” ili “istraživačkog novinarstva” – jednako kako to iste ili slične ekipe i danas rade u tzv. lijevo-liberalnim medijima) se izjednačuju srpski fašizam i hrvatska demokracija, a ide se i korak dalje, pa se hrvatsku državu i obrambeni rat veže uz nacizam i Hitlera. Traga se za crnim odorama i “ustašama” i marginalni događaji dižu na n-tu potenciju, na naslovnicama se dr. Tuđman pojavljuje u zagrljaju s krvnikom Slobodanom Miloševićem i Hitlerom, nikad razjašnjeni kriminalni akti i pojedinačni zločini (poput onog već mitskog nad obitelji Zec) koji su, nažalost, prateća pojava svakog rata na kugli zemaljskoj pretvaraju se u paradigmu “sustavne metodologije zločinačkog Tuđmanovog režima” kojom se “iz Hrvatske nastojalo ukloniti sve Srbe”. I takvo se “informiranje” javnosti stavlja u ravan “medijskih i građanskih sloboda” a njegovi nositelji proglašavaju “lučonošama demokracije”.
I sve to – cijela ova pomno osmišljena prljava antihrvatska propagandna kampanja prožeta otrovnom mržnjom koja u cijelosti korespondira s onom što ju odašilje iz Beograda fašistički režim balkanskog krvnika Miloševića, odvija se pred našim očima u “nedemokratskom režimu ‘diktatora Tuđmana'” u vrijeme dok nam je trećina zemlje okupirana i razrušena, tisuće civila i vojnika pobijeno, a na slobodne dijelove Hrvatske se slijeva više od 600 tisuća izbjeglica i prognanika.
Dok se sve to događa, naši vrli “disidenti” srpskog etničkog podrijetla i lijeve političke orijentacije (uvjereni “Jugosloveni” koji za “Jugu” nisu spremni dati ni nokat) grade svoje karijere po bijelom svijetu, uglavnom u Americi i tek se sporadično spominju njihove “sudbine” – koje, iskreno rečeno, u usporedbi s onim što ih doživljavaju žrtve kokarde i petokrake odnosno srpskog fašizma na ratom zahvaćenim područjima – po svim moralnim i etičkim mjerilima i kriterijima spadaju u bizarne primjere propagandnog napuhavanja, što kod svakog normalnog čovjeka može izazvati jedino gađenje.
Jesmo li se dovoljno “odužili” dinastiji Šerbedžija, Grliću i ostalima ili ćemo ostati vječiti “dužnici”?
Najprije se usudio “probiti led” Rajko Grlić, pa se za njim nazad u Hrvatsku dovukao i Rade Šerbedžija. I jedan i drugi su dočekani poput pravih zvijezda (od ljevičarsko-liberalne neokomunističke bulumente koja je nepovratno vezana za sve što miriši na “Jugu” ili “ove prostore”), a “Tuđmanova Hrvatska” je driješila kesu i počela izdašno financirati njihove projekte.
Naročito se dobro “omrsio” Šerbedžija koji je osim stana u Rijeci (već 2001. godine) dobio i pozamašna sredstva za svoj projekt kazališta “Ullysses”, čije se predstave od početka prikazuju samo za odabrano društvo i to na Brijunima – ekskluzivnoj destinaciji koja je desetljećima unatrag sinonim vezan uz ime komunističkog diktatora i zločinca Josipa Broza Tita. I tako to traje ima već više od 20 godina. “Rade nacionale” reketari državu i od ministarstva kulture debelo naplaćuje svoju glumačku i redateljsku “genijalnost” stvarajući privatni obrt “Šerbedžija d. o. o.” pod krinkom kazališne umjetnosti (on je gazda – po potrebi redatelj, glumac, intendant, supruga Lenka redatelj, kćer Lucija je izbačena u orbitu kao “zapažena” glumica, sin Danilo postaje “uvaženi” redatelj – i to filmski, a cijela je dinastija prikačena na državnu sisu i uživa kultni i povlašteni status u hrvatskoj kulturi – rade samo za odabrane, a plaćaju ih svi porezni obveznici u Hrvatskoj).
Zacijelo je u obiteljskom obrtu Rade Šerbedžije bilo mjesta i za Miru Furlan, no ona se iz nama nepoznatih razloga nikad nije vratila i samo je povremeno putem medija slala signale kako bi “voljela živjeti na Jadranu”. Očito je ili imala pristojan angažman i solidnu zaradu s onu strnu “bare” ili je duboko ukorijenjeni “strah od ustaškog noža” ostavio tako teške i trajne posljedice pa se stoga nije odlučila vratiti i uključiti u privatni biznis o državnom trošku. Budući da je po naravi (kako kažu) bila skromna, zadovoljila se time da povremeno “skokne” iz SAD-a u “naše krajeve” (“regiju”), pa je na opće oduševljenje “odabranih” i kod Šerbedžije na Brijunima odigrala naslovnu ulogu u Euripidovoj “Medeji” u ljeto 2002. I to je, naravno, ostalo zabilježeno kao jedna od najznačajnijih kazališnih izvedbi u povijesti obiteljskog obrta “Šerbedžija d. o. o.”.
U posljednjih 72 sata objavljeno je toliko toga o Miri Furlan, koliko vjerojatno nije za cijelo vrijeme njezine (ne baš kratke glumačke karijere). Neki su se potrudili i plastično nam objasniti (hipotetski) kako bi i ona “da je ostala u Hrvatskoj vjerojatno prošla kao supruga Mihajla Zeca”. Dakle, strvinari iz redova naših crvenih fašista svoj patološki poriv za krvlju i odašiljanjem morbidnih poruka i građenja nekrofilskih propagandnih konstrukcija ne mogu zatomiti ni u trenucima kad bi svojim “ikonama” trebali odati počast i izraziti pijetet.
Naime, to što su “neki pojedinci” (navodno – jer stvar nije provjerena niti dokazana!) u vrijeme rata u Hrvatskoj “nekomu prijetili” (pa bio taj “netko” i glumac srpskih etničkih korijena), nije (s obzirom na okolnosti koje su tada vladale) ništa neobično, niti je stvar oko koje treba dizati prašinu, a još manje se to može pripisivati kao crimen vlastima ili iz toga izvlačiti zaključak o nekoj kolektivnoj krivnji Hrvata. No, u toj bolesnoj vizuri antihrvatskih propagandista neimenovani pojedinci postaju “Tuđmanovi bojovnici” i “hrvatski domoljubi”, pa se sve stavlja u ravan države i establishmenta s očitom nakanom da se takve pojave prikažu kao neke opća mjesta hrvatskoj društvene zbilje 90-ih. Apsurdno je to i pomalo tragikomično sa stanovišta činjenica, ali uzmemo li u obzir nakane “krojača” ovakvih afera i mitova, ništa nas ne treba čuditi. Kod takvih uvijek postoji jedno mjerilo za hrvatski narod i njegovu zemlju – a drugi za sve ostale. To je problem patologije svijesti i zakonitost velikosrpske strategije specijalnog rata protiv Hrvatske koji se od 1918. godine do danas vodi neprekidno i nesmiljeno – u okviru različitih režima ali uz primjenu istih metoda i na svim poljima, pa i polju kulture.
Što bi bilo da smo u Hrvatskoj u vrijeme rata s građanima u čiju se lojalnost sumnjalo postupali kao Amerikanci?
Povijest je pokazala kako nema zemlje na svijetu a da se u njoj, nažalost, u sličnim (ratnim) okolnostima ne pojavljuju pojedinci koji sve pripadnike “agresorske nacije” stavljaju u istu ravan. To je, na nesreću, prateća pojava svih ratova i od toga nisu imune ni najdemokratskije države.
Nisu li Amerikanci (čija se zemlja ne od jučer smatra “svjetlom demokracije” u okviru razvijene zapadne civilizacije) odmah poslije japanskog napada na luku Pearl Harbor 7. prosinca 1941. godine (dakle, na američke pomorske snage stacionirane u koloniji – izvan državnog područja SAD-a, jer Hawaii su tek 1959. godine postali 50. po redu američka država), oko 120.000 svojih državljana – japanskog podrijetla strpali u logore smatrajući ih “opasnim elementom” kojem se “nikako ne može utvrditi lojalnost”? Rasizam prema Amerikancima japanskog podrijetla se otvoreno iskazivao ne samo u američkoj vojsci nego i u Kongresu, a predsjednik Roosevelt je bio pod strahovitim pritiskom budući da se od njega tražilo dopuštenje odmazde prema civilima (državljanima SAD-a) japanskih korijena pa i utvrđivanje posebnih zona u koje će (neselektivno) biti protjerani svi “strani neprijateljski elementi” iz “sigurnosnih razloga”. Američkim građanima japanskog podrijetla nije pomoglo niti to što se njih oko 20.000 borilo u postrojbama vojske SAD-a (koliko su ovi postupci bili duboko nepravedni, pokazuje i to što je zbog krivičnog djela “špijuniranja za Japan” tijekom Drugog svjetskog rata bilo osuđeno tek 10 “američkih” Japanaca). Franklin D. Roosevelt je na kraju popustio, pa je ukazom od 19. veljače 1942. godine pored državljana japanskog podrijetla zakonski zatočeno i 6.300 Nijemaca koji su se zatekli u SAD-u, te 3.000 “američkih” Talijana. Dio zapadne obale SAD-a bio je pretvoren u logor na otvorenom (u zonu za smještaj “nelojalnih” stranaca i građana SAD-a). Čitave obitelji dobile su 48 sati u okviru kojih su se morale spakirati i napustiti kućne pragove, te najčešće u bescjenje prodati kuće i imanja. U samo 9 mjeseci internirano je 120.000 osoba, od čega su oko polovice bila djeca.
(Vidi: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/u-logorima-120-000-americkih-japanaca-1239101; stranica posjećena 23. 1. 2021.)
Tako je to, dakle, bilo u zemlji koja slovi kao “lučonoša” i “uzor” po pitanju slobode i demokracije u današnjem svijetu – i to u vrijeme kad se nije vodio rat na njezinu teritoriju.
Ovo podsjećanje nije nikakvo opravdanje za bilo što negativno iz razdoblja hrvatskog Domovinskog rata (1991-1995.), čega je svakako bilo, ali isključivo na razini pojedinačnih ekscesa – što propaganda naših “antifa”, neokomunista i jugonostalgičara čiji je cilj opravdati i amnestirati agresiju, srpski fašizam i masovne zločine a ocrniti Hrvatsku, želi lažno prikazati kao masovni, od države organizirani, institucionalni teror nad Srbima.
Riječ je o otrovnim i zloćudnim lažima i toga su zacijelo svjesni i oni koji ovakve nebuloze konstruiraju. Njihov je cilj i dalje podrivati Hrvatsku strategijom specijalnog rata i izvršiti inverziju povijesti, te poništiti pravednu, časnu i kao suza čistu borbu Hrvata (kako u Hrvatskoj, tako i u BiH) za vlastito mjesto pod suncem – za pravo na opstojnost i preživljavanje na vjekovnim ognjištima. Bogu hvala, u slobodnom dijelu Hrvatske tijekom cijelog rata nije bilo logora niti progona bilo koga, pa ni Srba – i upravo je to ono što čini se smeta današnjim crvenim fašistima – agitpropovcima koji nastoje dokazati kako je hrvatska država “stvorena na zločinu”, pa se poput utopljenika hvataju za slamke (pojedinačne slučajeve za koje najčešće nema konkretnih dokaza i činjenica, ali dobro dođu za medijsko “napuhavanje”).
Što je Rade Šerbedžija tražio u Srbiji 1991/92. godine?
Gleda li se u tom svijetlu sve ovo što se događa (pa i vezano za odlazak sa životne pozornice glumice Mire Furlan), nema nikakve potrebe biti ganut krokodilskim suzama kazališnog obrtnika i reketara s Brijuna, Rade Šerbedžije.
Treba ga samo priupitati (kad je već tako osjetljiv i prepun emocija i “humanističkih” poriva): Gdje je bio i koliko je suza prolio u vrijeme dok su njegovi sunarodnjaci (Srbi) i “JNA” (ljevičari i desničari rame uz rame) etnički čistili Hrvatsku i BiH i srpsko nacionalno pitanje nastojali riješiti genocidom? Je li kao uvjereni “Jugoslaven”, “ljevičar” i “humanist” jednom jedinom riječju ustao u zaštitu žrtava koje su u masama stradavale ni krive ni dužne u svojim razrušenim gradovima i selima, na pragovima domova i u logorima samo zato što nisu Srbi? A imao je itekako prilike, jer 1991/92. godine je snimao filmove u Beogradu, na izvorištu srpskog fašizma. Vrlo je zanimljiva okolnost da u tadašnjoj Srbiji u kojoj su političkom scenom vladali Milošević, Šešelj i Drašković uz pomoć Srpske pravoslavne crkve i mase zapjenjenih fašista, nije bilo mjesta za jednog Srđu Popovića, Mirka Kovača, Bogdana Bogdanovića, dr. Ivana Đurića i brojne druge intelektualce srpskih ili crnogorskih korijena od kojih je većina bijegom u inozemstvo već 1991. godine morala spašavati glave, ali je bilo za “hrvatskog” Srbina Radu Šerbedžiju koji igra glavnu rolu u filmu dok krvi lije potocima njegovom rodnom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom.
Je li ga ganula možda činjenica da su iz Srbije i Vojvodine tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća protjerani deseci tisuća Hrvata, Mađara, Slovaka, Ukrajinaca, Muslimana i pripadnika drugih manjina koji nisu prstom mrdnuli niti ičim izrazile svoje nelojalnost tamošnjim vlastima? Ili to što su iz fašističke Srbije u vrijeme dok je on snimao film bježali i demokratski opredijeljeni Srbi jer se nisu željeli staviti u službu ideje “Velike Srbije”?
I što je on uopće tražio kao uvjereni “ljevičar”, “antifašist”, “humanist” i “kozmopolit” u takvoj Miloševićevoj Srbiji?
Velikosrpski fašizam uzrokovao je patnje milijuna ljudi – od Kosova, Vojvodine i Bosne i Hercegovine do Hrvatske i Slovenije i diljem tih prostora prolivene su rijeke suza kojih se malo tko danas sjeća. I, po čemu bi i zašto nakon svega, suze bilo koga od onih koji su Hrvatsku zarad vlastitog komoditeta i bez prijeke potrebe zamijenili životom na Zapadu, bile vrednije naše pozornosti i suosjećanja?
Hrvatska (i bez Mire) ima za kime liti suze…
Novinar Hrvatskog radio Vukovara, Stjepan Penić ubijen je 6. kolovoza 1991. godine u životnoj dobi od 54 godine, u okupiranom Dalju od strane srpskih zločinaca. Nakon što su ga odveli na ispitivanje i okrutno mučili, pred živim svjedocima iz daljskog logora polu-mrtvog su ga spalili. Svjestan onoga što ga čeka, prije smrti, supruzi je rekao: “Oni će me ubiti, jer znaju da ću zapisati sve što su nam radili. Ali, ja im opraštam”.
Gordan Lederer, snimatelj HTV-a ubijen je u 34. godini života od srpskog snajperista 10. kolovoza iste (1991.) godine u podnožju brda Čukur (kod Hrvatske Kostajnice), samo zato što je kao snimatelj obavljao svoj novinarski posao. Život mu je mogao biti spašen, ali general “JNA” Andrija Rašeta nije odobrio polijetanje vojnog helikoptera koji bi ga odnio do bolnice.
Naš pjesnik, skladatelj, poeta, lirik, sanjar, romantik, književnik, leksikograf, slikar, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, tekstopisac, član Društva hrvatskih književnika, hrvatskog centra PEN, Matice hrvatske…ali iznad svega Čovjek, filantrop, Hrvat i domoljub, Željko Sabol, autor brojnih kultnih pjesama (koje su obilježile naše živote a slušaju se i danas), ubio se u svome stanu u Zagrebu 5. rujna 1991. godine u 50-oj godini života. Bliski prijatelji svjedoče kako je promatrajući zlo izazvano velikosrpskom agresijom koje su oko njega događa, neposredno prije smrti rekao: “Ako još jedna granata padne na Hrvatsku – ubit ću se”. I nije izdržao. Ubijen je rukom barbara koji su razarali njegovu Domovinu – iako je presudio sam sebi.
Dana 13. listopada 1991. godine, u Širokoj Kuli, među 41 civilnom žrtvom pobijenom od pripadnika srpske agresorske paravojske, bila je i djevojčica Verica Nikšić stara 13 godina. U smrt je pošla s majkom Mandicom. Njihovi posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni. Najmanje 8 civila je tog dana spaljeno u jednom podrumu u ovom naselju. Najmlađoj žrtvi bilo je 13, najstarijoj 95 godina, a pobili su ih susjedi – Srbi. Srpski zločinci ubili su u istom mjestu i četveročlanu obitelj Rakić: oca Maneta (58) koji je bio Srbin, majku Luju (48), Hrvaticu i njihovo troje djece – Dragana (23), Milorada (29) i Radmilu (28). Njihova su tijela pobacali u obližnju krašku jamu “Golubnjača”. U isto vrijeme zločinci su izvršili pokolj i u 5 kilometara udaljenom Bukovcu, gdje su u zaseoku Vučići pored ostalih ubili: Mandicu Hećimović (79) i njezine sinove Ivana Hećimovića (48), Josu Hećimovića (46) i Mila Hećimovića (43).
U okupiranoj Petrinji, tijekom noći, 4/5. studenoga 1991., u svojoj je kući od strane dvojice pripadnika “specijalne milicije” tzv. SAO Krajine, ubijena četveročlana obitelj Kozbašić (otac Milan – po nacionalnosti Hrvat, majka Gordana – Srpkinja i njihovo dvoje djece: 8-godišnji Alen i 13-godišnja Tamara). Svima im je pucano u glave (kroz jastuke). Najprije su u potkrovlju ubili malog Alena, potom i ostatak obitelji. Među brojnim drugim srpskim zločinima u ovom gradu, ostao je zabilježen i onaj što ga je počinio Jugoslav Vidić 16. rujna iste godine, kad je u krugu Mesne industrije “Gavrilović” (Sisačka ulica) iz skupine radnika izdvojio Stjepana Komesa (tehnologa tvornice) i mesarskim nožem mu odsjekao desnu ruku u predjelu lakta, zato što se tom rukom nedugo prije toga pozdravio s predsjednikom Tuđmanom prigodom njegova posjeta ovom gradu. Žrtva je ubrzo iskrvarila jer joj nije pružena pomoć.
Dana 15. studenoga 1991. godine, srpske su paravojne snage pobile sve stanovnike sela Kostrići (kod Hrvatske Kostajnice), ukupno njih 16, među kojima je bilo i dvoje djece od 2 i 4 godine – braća Tomislav i Dario Jurić.
Fotografa Pavu Urbana ubila je u 24. godini života (6. prosinca 1991. godine), granata srpsko-crnogorskog agresora, nedaleko od znamenitog Orlandovog stupa, dok je snimao posljedice razornog, barbarskog djelovanje topništva po staroj gradskoj jezgri rodnog mu Dubrovnika, bisera hrvatske i svjetske baštine.
U krvavom pohodu, 18. siječnja 1992. godine, u Erveniku (kod Knina) od strane srpskih zločinaca ubijena je četveročlana obitelj Čengić (otac Drago star 39. godina, majka Nevenka stara 31. godinu i njihova djeca: 5-godišnji Goran i 11-godišnji Slobodan. Nevenka je zaklana s nastrijeljenim sinom Goranom u naručju, dok su otac i drugi sin ubijeni rafalima i potom zapaljeni u svome podrumu.
Djevojčica Martina Štefančić stara četiri i pol godine, ubijena je od četnika u Borovu Selu u noći 20/21. ožujka 1992. godine skupa s Bakom Bernardicom, bešćutno, rafalima iz automatskog oružja. Samo na području Hrvatske srpski je agresor ubio 15.007 osoba, od toga oko 400 djece.
Jesu li te nevine žrtve i deseci tisuća drugih vrijedne spomena ili su “patnje” naših “disidenata” srpske nacionalnosti važnije od svih njih, pa i onih živih spaljenih u Višegradu ili krvnički pobijenih u Borovu Selu, Vukovaru, Osijeku, Tovarniku, Voćinu, Četekovcu, Balincima, Petrinji, Baćinu, Strugi Banskoj, Joševici, Kostrićima, Škabrnji, Bijeljini, Sarajevu, Srebrenici i na stotinama drugih masovnih stratišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Jesu li boli Rade Šerbedžije i društva veće od onih što ih osjećaju očevi, majke, braća, sestre i djeca tražeći i danas kosti najmilijih? Od trauma i rana desetaka tisuća ranjenih i onih koji su prošli kroz pakao srpskih koncentracijskih logora?
Koliko su suza prolili Rade, Rajko, Mira, Mirjana i njima slični zbog patnji i stradavanja drugih?
Koliko su suza prolili i riječi suosjećanja izrekli Rajko Grlić, Rade Šerbedžija, Mira Furlan, Mirjana Rakić i svi drugi koji tvrde da su se kao Srbi 90-ih godina XX. stoljeća osjećali ugroženima u Hrvatskoj od “Tuđmanovog režima”, u ime preko 120.000 žrtava što su ih na području njihove voljene Jugoslavije uzrokovali borci za “Veliku Srbiju”? Koliko su apela i komu sve poslali u svijet – ne kao potporu Hrvatskoj (jer to nitko od njih nije ni tražio ni očekivao), nego zbog zaustavljanja krvoprolića?
Stvarati mitove od ničega samo zato da bi se potisnula i izvrnula istina o prošlosti i nametnula lažna slika o svesrpskoj ugroženosti i to u vrijeme kad su pripadnici ovog naroda na području cijele SFRJ masovno podržavali rat za “Veliku Srbiju” – a mnogi koji nisu mogli ni smisliti bilo kakvu samostalnu Hrvatsku iz nje otišli svojom voljom (pravdajući to kasnije “prijetnjama” i “nemogućnošću normalnog življenja”), nije ništa drugo nego jeftino politikantstvo i pokušaj da se hrvatskom narodu po tko zna koji put nametne nepostojeća kolektivna krivnja – a sve ne bi li se prikrili krvavi tragovi vlastitih sunarodnjaka.
O Miri Furlan bolje je ne reći ništa nego na račun pokojnice izricati bilo kakve optužbe. Nije to ni ljudski ni kršćanski. Neka joj je pokoj duši i počivala u miru. Sve u svoje vrijeme.
Svatko za života pred vlastitom savješću (ako je ima) odgovara za svoje postupke (kako za činjenje, tako i za nečinjenje) i na kraju izlazi pred jedinog pravednog Suca, Stvoritelja svih nas i svijeta u kojem provodimo svoj zemaljski vijek i polaže Mu račune.
Barem mi kršćani vjerujemo da je tako.
Zlatko Pinter
