Provincija je groblje talenta, ili, točnije rečeno, klaonica za svakoga tko odbija žvakati prežvakane misli i klanjati se lokalnim autoritetima. Pitanje može li književnik ili umjetnik uopće uspjeti u provinciji nije novo, ali je odgovor na njega povijesno brutalan: gotovo nikada, osim ako iz nje ne pobjegne fizički ili mentalno. Kad govorimo o “provinciji”, ne govorimo o geografiji; govorimo o dijagnozi, o stanju uma koje ne poznaje administrativne granice. To je prostor u kojem se svaka izuzetnost doživljava kao osobna uvreda prosječnima, a originalnost kao društveni eksces.
Kako je to definirao Danilo Kiš, provincija nije geografski pojam, to je duhovna dijagnoza, stanje u kojem se svaka različitost doživljava kao agresija, a svaka viša ambicija kao bezobrazluk. Mit o velikom kulturnom središtu često se ruši na povijesnim činjenicama i životopisima onih koji su zadužili našu kulturu. Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža i Tin Ujević nisu bježali samo iz svojih rodnih sela i gradića; oni su u ključnim trenucima morali bježati iz Zagreba, jer je i sam Zagreb za njihove formate bio ništa drugo doli obična, zagušljiva i zlobna provincija. Matoš je u Parizu godinama gladovao, spavao po klupama i pisao pod uličnim svjetiljkama, ali je znao da je ta bjelosvjetska bijeda plodnija od zagrebačkog otmjenog tračanja, sitnog politikantstva i malograđanštine koja ga je gušila. On je najbolje osjetio taj mentalitet, zapisavši da u malim sredinama ljudi nemaju ideja, pa se bave ljudima, dodajući kako hrvatska provincija ne trpi ljude koji misle svojom glavom, jer se tamo originalnost kažnjava izopćenjem, a prosječnost nagrađuje ugledom. Miroslav Krleža je cijeli svoj vijek proveo secirajući tu istu “glembajevštinu” i malograđanski mentalitet do kosti. Njegov stalni rat s klerikalnim, građanskim i akademijskim strukturama pokazao je da provincijska svijest organski ne podnosi kritiku i traži isključivo branitelje njezina poretka, dok je on bio hladni istraživač njezine truleži.
Za njega je ta uskogrudnost bila trajna dijagnoza društva, što je sažeo u misao da je ljudska glupost mračna snaga pod kojom stenju narodi, a malograđanska pamet gora od svake gluposti, jer ona u svojoj ograničenosti vjeruje da sve zna i svemu sudi. Tin Ujević je, pak, bio hodajuća sablazan za puritanski i uštogljeni Zagreb. Njegovo beskompromisno boemstvo, splitske, beogradske i pariške noći, te potraga za apsolutnim u poeziji nisu mogle preživjeti u gradu koji je mjerio vrijednost čovjeka po tome tko mu je otac, koje je nacionalnosti i koliko puta tjedno ide u crkvu ili u gostionicu s lokalnim uglednicima. Kasnije je gorko priznao da je pobjegao u samoću i tuđinu, ne zato što je mrzio svoje, nego zato što ga je njihova sitničavost ubijala brže od pariške gladi. Svjetska književnost u potpunosti dijeli ovo gađenje prema provincijskom duhu jer on nudi lažni mir koji prečesto ima miris otopine, on konzervira, ali ne dopušta nikakav rast. Ivo Andrić je u svojim zapisima primijetio da u malim sredinama ljudi brzo zakržljaju jer bez stalnog priteka novih ideja i bez utakmice s boljima od sebe, čovjek se uspava u svojoj samodopadnosti i postane obična lokva koja presuši na prvom suncu.
Kad u nekoj sredini nema velikih tema, vizija i ideja, male teme i susjedske pakosti postaju pitanje života i smrti, a u toj močvari stvaralac postaje prva meta. Anton Pavlovič Čehov je kroz svoje drame i pripovijetke jasno poručio da je provincija strašna stvar u kojoj čovjek postane tup, a da to i ne primijeti, život prolazi u sitnim brigama, u ogovaranju, u kartanju i ispijanju čaja, a duša polako umire. Austrijski genij Thomas Bernhard otišao je još korak dalje, provodeći život u žestokom obračunu s austrijskom provincijalnošću koju je nazivao duhovnim zatvorom i klaonicom za duh, mjestom gdje se svaki talent ritualno kolje na žrtveniku lokalnih običaja i malograđanske udobnosti, jer tamo nitko zapravo ne želi umjetnost, već samo ogledalo svoje vlastite gluposti. Da ta klaonica duha i dalje radi u tri smjene, i to ne samo u književnosti nego i u vizualnoj umjetnosti, najbolje pokazuje stvarni, sramotni primjer iz našeg zavičaja. Ivan Generalić, svjetska ikona naive, slikar čija su platna zadivila svijet i čije ime zlatnim slovima stoji u općoj povijesti umjetnosti, doživio je u svojoj rodnoj Podravini vrhunac provincijske ravnodušnosti i zavisti.
U Sigecu, gdje je živio i stvarao godinama, taj svjetski velikan ni danas nema vlastitu ulicu ili trg, a Koprivničko-križevačka županija prema njemu se odnosi s neshvatljivim nemarom. Kada se konačno pokrenula inicijativa da mu se u Koprivnici dodijeli ulica, lokalna uprava je pružila toliki otpor da smo na moju inicijativu morali pisati peticije ne bi li činovnike natjerali na osnovno poštovanje prema vlastitoj kulturi. Ishod te teške muke bio je uvredljiv: grad mu je nakon smrti dodijelio slijepu, beznačajnu uličicu od jedva dvjesto metara, u kojoj u tom trenutku nije živio niti jedan jedini stanovnik. Ta pusta ulica bez ljudi savršen je spomenik provincijskom mentalitetu, ona je ogledalo sredine koja se boji veličine i koja je, nemajući vlastitih ideja, odlučila zanemariti genija koji je izrastao iz njezina blata. Konačna presuda stoga glasi da se može uspjeti samo usprkos provinciji, a nikada uz njezinu pomoć. Danas, u elektroničko doba, fizički bijeg više nije nužan da biste poslali svoj rad u svijet, jer su putevi širenja opći, no mentalni bijeg ostaje apsolutni imperativ.
Problem s malim sredinama, kako je to slikovito objasnio Charles Bukowski, jest taj što svi znaju što radiš, ali nitko ne zna što zapravo misliš, pa tvoj uspjeh tamo nikada nije nadahnuće, nego čista uvreda za sve one koji su odustali od svojih snova. Umjetnik koji želi preživjeti i stvarati u takvom okruženju mora izgraditi neprobojne zidove oko svog radnog stola, potpuno zanemarujući lokalne ocjenjivače, rođake i dušobrižnike koji kulturu mjere po tome je li autor podoban, poslušan i “naš”. Provincija će vam u svojoj lijenosti i tromosti oprostiti apsolutno sve, i nerad, i poroke, i neukus, i očitu glupost, ali vam nikada, ni pod kojim uvjetima, neće oprostiti uspjeh. Ako odlučite ostati i boriti se na tom terenu, morate biti spremni na potpunu izolaciju i nerazumijevanje, jer, kako je povijest pokazala na primjeru naših najvećih stvaralaca, od Matoša i Krleže pa sve do prepuštenog zaboravu Ivana Generalića: da bi te provincija na kraju nevoljko priznala, najprije te mora potpuno zanemariti, protjerati, popljuvati i natjerati da prokrvariš.
Mladen Pavković
Leave a Comment