Sjećate li se dr. Marka Veselice i brojnih drugih hrvatskih mučenika? Naime, prema većini medija i portala stječe se dojam da takvi ljudi „niti su postojali niti su živjeli“ (da se malo našalimo). Kad je neka obljetnica nekog pjevača ili loptogurača (o hrvatskim braniteljima da i ne govorimo) znaju se objavljivati i „feljtoni“, a na obljetnicu smrti velikog Marka Veselice najčešće ni – redak. Baš kao ni o također velikom hrvatskom književniku i mučeniku Zlatku Tomičiću. U nas nekako vlada „pravilo“ da se o onima koji su se istinski borili i stvarali hrvatsku državu i u vrijeme komunizma obično šuti i muči, ili se o njima piše čak i kao „teroristima“!? Koliko samo ima Hrvata koji su bili borci za Hrvatsku u vrijeme vladavine Tita i koji su zbog toga zajedno sa svojim obiteljima morali odseliti iz svoje zemlje? Kad ste u nekim ozbiljnijim medijima čitali o njima?
- „Hrvatska je moja sudbina i ja je nikada neću napustiti…kao što majka nikada ne napušta svoje čedo…“ – napisao je jednom prof. dr. sc. Marko Veselica (Glavica pokraj Sinja 9. siječnja 1936. – Zagreb, 17. veljače 2017.) koji je bio ugledni ekonomist i političar, član vodstva Matice hrvatske i jedan od najistaknutijih sudionika Hrvatskog proljeća, te važan disident u komunističkoj Jugoslaviji, zbog čega je bio i dugogodišnji uznik u komunističkim zatvorima.
Sada, kada obilježavamo šestu obljetnicu njegove smrti, ne možemo, a da se ne upitamo – jesmo li se njemu, ali i mnogim drugima koji su još u vrijeme Brozova režima bili srcem i dušom na braniku svoje jedine Hrvatske dovoljno odužili?
Ovaj istaknuti hrvatski domoljub u pravom smislu riječi dao je sve za svoju hrvatsku Domovinu, a također je važno napomenuti da je bio i među prvima koji su zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i stvarali hrvatsku državu.
U vrijeme komunizma Marko je s bratom Vladimirom označen predvodnikom kontrarevolucije i nacionalističkog djelovanja. U želji da ga posve ušutkaju i maknu iz društvenog i gospodarskog života počeli su njega i njegovu obitelj, suprugu i djecu, progoniti na sve moguće načine. Prvo su ga osudili na 7 godina robije uz 4 godine zabrane javnog istupanja. Nu, to nije spriječilo „Hrvatskog Mandelu“, kako su ga neki nazivali, da se oglasi u jednim od vodećih njemačkih novina. Za taj intervju, koji je tada dao, ponovno ga 1981. osuđuju u montiranom procesu, na dugogodišnji zatvor, vjerujući da su ga se time posve riješili. Pojedine humanitarne organizacije u svijetu poput Amnesty Internationala prepoznale su u njemu velikog i pravednog čovjeka i odmah su stale u njegovu obranu.
U komunističkim logorima, prije svih u Staroj Gradiški i Lepoglavi, proveo je ukupno 11 godina i 46 dana..
Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je među inicijatorima osnivanja HDZ-a, bio je i motor koji je okupljao hrvatske domoljube. Kasnije, zbog određenih neslaganja s predsjednikom Tuđmanom osnovao je svoju političku stranku, bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i što je ipak najvažnije sve do svoje smrti ljubljen od hrvatskog naroda, koji nije mogao zaboraviti sve što je dao za hrvatsku Domovinu.
Sve u svemu, o tome što je prošao ovaj čovjek, njegov brat Vladimir Veselica (23. siječnja 1938.-11. prosinca 2013.), zajedno sa svojom obitelji, drugi bi već odavno snimili i igrani film, ali o takvim ljudima učila bi i djeca u školi. Ali, kod nas, kao da vladaju neki drugi „zakoni“, pa se i dalje stječe dojam da su ti i takvi istinski domoljubi nepravedno i dalje na margini.
Jednom sam ga pitao: je li i danas susreće svoje mučitelje, a on je odgovorio:
- Nemam previše susreta sa tim ljudima, jer se većina njih, radi starosti, a možda i stida, nalazi povučena i izolirana. Međutim, opasno je i neugodno gledati čitav niz osoba na hrvatskoj stranačkoj i ukupnoj političkoj i kulturno-intelektualnoj sceni, koji rade o glavi hrvatskome narodu i hrvatskoj državi i koji uporno žele svaku hrvatsku ideju i projekt, ma koliko ona bila stvaralačka, legitimna i demokratska, proglasiti ekstremnim šovinizmom od kojega se treba ograditi i takve nosače slobodarskog ukorijenjenog i prepoznatljivog identiteta, svim sredstvima izbaciti s hrvatske intelektualno-znanstvene, stranačke, parlamentarne, kulturno umjetničke i ukupne hrvatske scene. Također moram istaknuti, da se skoro nitko od mojih mučitelja, kao i mučitelja mnogobrojnih Hrvata i Hrvatica, prije svega u razdoblju od 1945. do 1990., nije ispričao, nego pokušava svoj takozvani antifašizam pozitivno afirmirati, u kojem je bilo strahovito puno neopravdanih zločina i terora, nad mnogobrojnim nevinim Hrvaticama i Hrvatima u cijelom razdoblju od 1945. do 1990. godine. Ima jedan broj osoba koji se u tom razdoblju transformirao i sagledao sve promašaje i zablude vlastitog političkog života, ali nažalost, takvi čine manjinu i većina na sve moguće načine, ne želi se odreći svojih promašenih zločina i komunističko-jugoslavenskih ideologija i projekata s kojima su bili opsjednuti.
A na moje pitanje, je li mu se ipak netko od njih osobno ispričao, rekao je:
- Gotovo mi se nitko, od mojih konkretnih progonitelja i mučitelja, nije ispričao, osim što je bivši referent u Kazneno popravnom domu Stara Gradiška, Ivan Stanić, napisao značajnu knjigu o teroru koji se događao u ovoj ustanovi, u kojoj sam i ja robijao nešto manje od četiri godine. U toj knjizi je otkrio, kako je dio ekstremnih velikosrba u Staroj Gradiški, u dodiru s Državnom službom sigurnosti Hrvatske i Jugoslavije, radio na tome da me se tajno ubije u ovom KP domu, što se nije dogodilo, radi toga što sam bio zaštićen od mnogih svjetskih čimbenika i institucija koje su branile nevino osuđene osobe, među koje su i mene ubrajali. Za mene se naročito borila Međunarodna amnestija iz Londona, preko svojih filijala u većini zapadnoeuropskih zemalja. U tom pravcu, dobio sam trideset sedam tisuća švedskih potpisa od vodećih članova švedskog Parlamenta, kao i intelektualnih i kulturnih radnika Švedske, da me se pusti iz zatvora, jer sam osuđenik savjesti i nevino osuđen na strogi zatvor u Staroj Gradiški. Sigurno je da je i u takvom srbokomunističkom sustavu na razini Hrvatske i Jugoslavije bilo osoba koje su se protivile mojoj fizičkoj likvidaciji i koje su radile na tome, da prije izdržavanja cijele kazne, izađem iz zatvora, što se i dogodilo 27. studenog 1977. godine, kada me je pomilovao predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, a to je pomilovanje iznosilo trinaest i pol mjeseci. Mora se sagledati da su procesi preobrazbe većine ljudi vrlo složeni, i da se veoma teško događaju. Svaki čovjek mora sam doći do jedne vrste vlastitog duhovnoga, nacionalnoga i moralnoga uskrsnuća, da bi na temelju toga mogao biti spreman sučeliti se s mogućom patnjom i križem koji mora nositi, ukoliko ne prihvaća zločinačko-kriminalne metode vođenja sa svojim vlastitim narodom i njegovom državom-čuo smo uz ostalo od dr. Marka Veselice, o kojem sam svojedobno, u njegovu stanu, zajedno sa pok. Vedranom Šamanovićem snimio i dokumentarni film, a u kojem govori o životu i patnjama kroz koje je prolazio.…
MLADEN PAVKOVIĆ
Leave a Comment